Držanje govora na mezaru

PITANJE: Da li je držanje govora
na mezaru praksa koja ima utemeljenosti u vjeri?

ODGOVOR: Sredina i okruženje
u kojem čovjek živi, običaji koji se praktikuju, itekako imaju uticaja i
u oblasti vjere, ili pojedinih propisa, što je slučaj i sa dženazom.

Nije davno bilo kada se veliki broj
umrlih osoba, iz redova muslimana, do mezara pratio sa vijencima
cvijeća, što je i danas u pojedinim krajevima aktuelno, kada su se
muslimani ukopavali u sanducima i slično, čega danas nema, ili je vrlo
rijetko. Držanje govora nakon ili prije ukopavanja umrle osobe, u kojem
se umrli, njegov život i djelo, predstavlja prisutnima uglavnom u
superlativu, jeste praksa koja ne pripada islamu, zato što je sam
dogaðaj – smrt, to jest čitava dženaza, poseban ders i predavanje svima
koji su prisutni, a koji razmišljaju i koji žele pouku. Stoga, za
posebnim govorancijama nema potrebe i to je nešto što treba izbjegavati
i ukazivati na njegovu suvišnost, a s druge strane ukazivati na
činjenicu da je to praksa koja ne pripada islamu, koja je osobina nekog
drugog i da njeno praktikovanje znači njihovo oponašanje, što je jasno
zabranjeno hadisom Poslanika a.s.: "Ko opanaša jedan narod, njemu i
pripada."

Ukoliko nakon ukopavanja mejita
ustane imam tog džemata, ili neko od porodice umrlog, da zahvali
prisutnima ili one koji su iz udaljenih mjesta pozove na konak ili ručak
koji je pripremljen, u tome nema ničega lošeg i to se može učiniti.

Ovom prilikom želim ukazati na
jednu, kod nas prisutnu, pogrešnu praksu, a to je da se porodica umrlog
izlaže bespotrebnim troškovima pripremanja jela prisutnima, što islam
potpuno drugačije reguliše, jer pošto je porodica uznemirena i zauzeta
opremanjem umrlog, potrebno je da se porodici olakša i pomogne, to jest
da se rodbina i prijatelji uključe u svemu, pa i pripremanju hrane za
samu porodicu umrle osobe ili one koji su iz daljih mjesta, kako bi se
izbjeglo dodatno otežavanje i neugodnosti porodici, makar u prvim danima
nakon smrti, jer svi znamo da većina muslimana u našim krajevima živi
veoma skromno, sa slabim ili nikakvim primanjima, tako da je potrebno
izbjeći sve ono što porodicu izlaže neugodnostima i otežava joj.