Ko i zašto razbija Islamsku zajednicu?

Otvoreno o napadima na islamsku zajednicu 

Punih deset godina Ugljanin vodi svoj prljavi rat protiv Islamske zajednice svim raspoloživim sredstvima, ne odustajući od dva cilja: oteti vakufsku imovinu i oblatiti čelnike Islamske zajednice.
 

Ko pomisli da Bošnjaci u Sandžaku imaju odnos prema islamu kao i drugi muslimani na Balkanu, ili kao drugi narodi prema svojoj vjeri, grdno se prevario. Zahvaljujući činjenici da su opstali na ovom balkanskom raskršću kultura i civilizacija, sandžački Bošnjaci se komotno mogu smatrati sociološkim i istorijskim fenomenom. Čudno je kako su opstali uprkos činjenici da je broj onih u egzilu veći od onih u matici, ali je još veće čudo kako su uspjeli očuvati svoju pacifističku orijentaciju od koje, uprkos svemu, ne odustaju.
No, kako to obično biva, vrline slabijeg teško dolaze do izražaja, a miroljubivost se uglavnom doživljava kao slabost. To je, doduše, samo utisak površnih posmatrača, dok oni koji u sebi nose te vrijednosti znaju njihovu pravu vrijednost i vjeruju da one konačno pobjeðuju.
Mnogo je trebalo snage oduprijeti se svim valovima istorije, koja je dopustila dušmanskoj ruci da udara po ovom napaćenom narodu, nametnuvši mu „tursku krivnju“ zbog koje će morati trpjeti pod oštricom petsto godina gomilanih frustracija. Kako je onda moguće prodrijeti u biće naroda koji je kadar preživjeti deset genocida? Moguće je ako se neko od sinova tog naroda prihvati nečasne uloge da to napaćeno biće nagriza iznutra. Uvijek ima takvih, ali je zaista rijetko da to bude neko kome je ovaj narod poklonio povjerenje i u njega ulio stogodišnje emocije, kada mu je najteže bilo. Na krilima tih emocija i političkoj naivnosti naroda, neprikosnoveni politički lider Sandžaka devedesetih, Sulejman Ugljanin, krenuo je u pohod na autonomiju, specijalni status, a nakratko i na Republiku Sandžak. Na brzinu je napravio i neku svoju vojsku, a čim je postalo gusto udobno se smjestio u Turskoj, a svoje komandante pustio da troše svoje kosti po srpsko-crnogorskim kazamatima. Kao prvooptuženom stavljene su mu na dušu takve optužbe da se mislilo da će dugo proći da bi se bezbjedno vratio u Sandžak.
No, ipak, još u svojoj punoj snazi, Milošević odlučuje da mu oprosti i bez pravne procedure odobri povratak u zemlju. Gdje ne funkcioniše pravo, nagodba je zamjena za to, znali su to svi. Ali ono što tada nije bilo poznato jesu ustupci koje je Ugljanin zauzvrat napravio. Nedugo po povratku odgovor je bio na pomolu. U svojim javnim nastupima Ugljanin više nije pominjao svoje političke ciljeve, već ih je zamijenio jeftinom demagogijom, socijalnim i ekonomskim temama i pričama o nacionalnom grbu i zastavi, na koje, ustvari, imamo pravo po Zakonu o nacionalnim manjinama, što bi sigurno dobili i da nismo imali Ugljanina i njegovu političku grupaciju. A da zlo bude veće, nacionalna obilježja Bošnjaka u Sandžaku Ugljanin je još u proceduri donošenja prisvojio tako da ih svi doživljavaju kao stranačke, a ne kao nacionalne simbole. Tako smo jednog dana osvanuli i saznali da su nam dva bajrama, koje obilježavaju kao vjerske mubarek dane već četrnaest stoljeća svi muslimani svijeta, postali nacionalni blagdani, što je paradoks za sve one koji išta znaju o tome. Tu se, zapravo, osjeća zadah drugog ustupka Ugljanina Miloševiću, a to je uništiti Mešihat Islamske zajednice Sandžaka A zašto? Pa zato što je to jedina institucija koja stvarno pripada ovom narodu i koja ga nikada nije napustila. Punih deset godina Ugljanin vodi svoj prljavi rat protiv Islamske zajednice svim raspoloživim sredstvima, ne odustajući od dva cilja: oteti vakufsku imovinu i oblatiti čelnike Islamske zajednice.
Kada je pokrenuta inicijativa za objedinjavanje Islamske zajednice on se dao u akciju okupljajući one nosače ahmedija koji su šejtanu prodali dušu i postali saradnici raznih službi, u narodu poznate kao UDBA, izražavajući im podršku, proglašavajući ih herojima, iako ih je do juče nazivao pogrdnim imenima. Vrh parodije desio se nedavno kada je ova bratija obilježavala navodni dan bošnjačke zastave, usput budi rečeno, bez ijednog značajnog gosta. Na dotičnom skupu Ugljanin se upinjao da nekako parira nedavno održanom Objediniteljskom Saboru Islamske zajednice, izjavljujući da je prvi put u istoriji na tom skupu prisutan „naš reis“ iz Beograda. Meðu par nekako pribavljenih ahmedija bio je i izvjesni Jonuz Ramović iz Tutina, inače poznati trgovac drogom, koji je zbog ovog „biznisa“ bio osuðen sedam, a odležao pet godina zatvora u Beogradu. Ovog internacionalnog kriminalca, iako sada ima preko osamdeset pet godina, nije bilo sramota obući imamsku uniformu i doći da uveliča ovaj skup. Ustvari, došao je da pokaže i njima i svijetu od kakvog materijala Ugljanin želi praviti paralelnu islamsku zajednicu.
Neće biti druge islamske zajednice jer nema drugog islama. Neće je biti jer to je jedino što je muslimanima ostalo i nema žrtve koju nisu spremni podnijeti na putu odbrane islama i Islamske zajednice.
Za dobrobit svih bilo bi dobro da to shvati i Ugljanin, i Jusufspahić i njihovi mentori iz Beograda.