Bukovica petnaest godina poslije

Govoriti i pisati o Bukovici danas nije moguće bez posebnog osvrta na položaj bošnjačkog stanovništva ovoga kraja tokom proteklog 20. vijeka. Činjenice govore da se doista planski radilo da Bošnjaci ovoga kraja potpuno nestanu ili da se njihov broj drastično smanji.

 

            Ako se ima u vidu da su skoro sva sela gdje je živjelo bošnjačko stanovništvo prazna i pusta, jasno je da je plan u potpunosti realizovan. Naročito ako se uzme u obzir da kontinuirano činjenje zločina nad bošnjačkim stanovništvom u prošlosti nije nikada kažnjavano, govori u prilog da će se isti ili slični zločini ponavljati, a onda se po logici nameće pitanje o kakvoj budućnosti bošnjačkog naroda na ovim prostorima možemo uopšte govoriti.

            Gdje se danas može pročitati da je dvije trećine bošnjačkog stanovništva Bukovice pobijeno u periodu 1913-15. godine, kada su nestajale cijele porodice, tako da danas mnogih prezimena uopšte nema? Gdje danas postoji bilo kakvo obilježje žrtvama stravičnog zločina na pljevaljskom području?

            Zahvaljujući plemenitim i dobronamjernim ljudima, prije svega članovima i aktivistima SUBNOR-a Pljevlja, danas imamo pisane tragove o ponovljenim zločinima počinjenim 1943. godine u pljevaljskom kraju, na području gdje je oduvijek živjelo bošnjačko stanovništvo. U publikaciji „Prilog u krvi“ iz 1969. godine, od 1492 evidentirane žrtve, njih oko 600 se odnosi na Bukovicu, koja čini 8% teritorije pljevaljske opštine. I taj evidentan zločin se nastoji minimizirati, zaboraviti ili čak opravdati.  

            Tome u prilog govori i izrada Monografije o Pljevljima, koja traje već više od 30 godina i na svu sreću nije još završena. Uglednom intelektualcu, Pljevljaku, koji je živio i radio u Beogradu, ponuðeno je da bude urednik ove Monografije, a kada mu je dostavljen nacrt on Monografiju naziva „takozvanom“ i u dopisu od 15.07.1979. godine daje primjedbe u devet tačaka. Pod tačkom tri doslovno kaže: „U pljevaljskoj opštini, takoðe, žalosno je konstatovati da još nema nikakvog spomen obilježja žrtvama masovnog četničkog terora i zločina nad nevinim muslimanskim stanovništvom Pljevaljskog sreza 1943. godine, naročito u Bukovici.“ U dopisu on čak predlaže autora i način rješenja ovog pitanja.  

            Takoðe i izrada infrastrukture, posebno putne komunikacije na prostoru Bukovice, govori o dobro osmišljenom projektu da čitav prostor ostane odsječen od matične opštine. Sredinom osamdesetih godina centar mjesne zajednice Bukovica povezan je nekvalitetnim makadamskim putem sa Pljevljima, ali tako da je najveći broj sela i zaseoka naseljenih bošnjačkim stanovništvom ostao izvan ove, kakve-takve, putne komunikacije. Danas kada posmatramo trasu projektovanog puta, potpuno je jasno sa kakvim namjerama je realizovana.

            Stanovništvo ovoga kraja je bilo prinuðeno da se samoorganizuje i ličnim sredstvima izgradi makadamski put u dužini od 18 km iz pravca Čajniča, a tokom 1985. godine na isti način dionicu puta dužine 8 km od fočanske Slatine i tako ostvari vezu sa Fočom. Sve ovo govori da je stanovništvo Bukovice uopšte bilo orijentisano na susjedne gradove u BiH. Dionicu puta od 800 m, na crnogorskoj teritoriji, koliko je bilo potrebno da poveže sve ove putne pravce, uradila je Vojska Jugosavije početkom 1993. godine, kada je gotovo cjelokupno bošnjačko stanovništvo već bilo protjerano. Zašto ranije nije mogao biti uraðen ovaj kratki dio puta, neka odgovor traže istraživači koji žele potpuno rasvijetliti život bukovičkog stanovništva.

            Pominjanjem i nabrajanjem zločina nad bukovičkim Bošnjacima, koji se dogaðaju uvijek po istom scenariju iz istih motiva i radi istih ciljeva, nadamo se da će se probuditi savjest bar jednog broja dobronamjernih ljudi iz naroda u čije su ime gotovo u pravilnim vremenskim intervalima ovi zločini i vršeni.

            Danas nakon 15 godina od zločina u Bukovici sasvim je evidentno da vlast ne želi riješiti ove slučajeve. Tome u prilog svjedoče izjave ”kreatora” naših sudbina kada kažu da je pominjanje dogaðaja u Bukovici "izazivanje netrpeljivosti i mržnje u Pljevljima izmeðu pravoslavaca i muslimana" i da "nema ništa od tvrdnji da je više njih (misli se o Bošnjacima) ubijeno".

Kao da nas žele poučiti kako je moguće živjeti skladno i u meðusobnom povjerenju. Kao da mi to nismo znali. Mi upravo zbog toga želimo da se slučaj Bukovica rasvijetli, kako bi mogli istaći sve one koji su rizikovali vlastiti život kako bi spasili nečiji drugi. Želimo da dobre ljude odvojimo od loših, kako bi služili za nauk budućim generacijama.

            Isto tako neki žele opravdati zločine u Bukovici nekim drugim zločinima koji su počinjeni na prostoru BiH. Zar zločin ima naciju i vjeru? 

            Takoðe i izjava državnog tužioca kada kaže da "poslije 15 godina teško je naći dokaze" i da "dokaza ima veoma malo", ne daje nadu za potpuno rasvjetljavanje dogaðaja u Bukovici. Zar 15 godina istraživanja Fonda za humanitarno pravo, Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku i značajnog broja organizacija koje se bave ljudskim pravima, svjedočenja žrtava i drugi dokazi, nisu dovoljno pouzdani? Žrtve su spremne da govore, samo neko treba da ih pita. Sve nam to govori da se krivica želi prebaciti na samu žrtvu.

Podsjećamo, po ko zna koji put, da je u periodu 1992–95. godine u Bukovici ubijeno 6 ljudi, samoubistvo su izvršila 2 lica, izvršena je otmica 11 lica, preko 70 lica je doživjelo fizičku torturu, zapaljeno je najmanje 8 kuća, zapaljena je džamija u selu Planjsko, eksplozivom je porušen kameni minaret u selu Raščići, protjerano je 95 porodica sa 270 članova, sve kuće su opljačkane i demolirane, a zatim porušene.

            Kako objasniti da 1997. godine nije uspio pilot projekat obnove sedam kuća i povratak njihovih vlasnika, koji su u to vrijeme boravili u Pljevljima, mada je rat u okruženju već davno bio završen.
Postoje još mnoga pitanja na koje preživjeli Bukovičani čekaju odgovor.

Piše: Jakub Durgut