Onaj ko je izgubio karakter – izgubio je sve!

Balkan i nije neko zloćudno i naopako mjesto gdje se dogaða nešto što se inače u
normalnom svijetu ne dogaða

GI: Kakva je uloga intelektualaca u Sandžaku, koje je to polje društvene angažovanosti u kojem oni treba da djeluju?


MUHIÆ: Po meni, nema ništa važnije za jedan narod od njegovog
identiteta. I to ću ovako reći: onaj  ko je izgubio novac – nije
izgubio ništa, onaj ko je izgubio karakter – izgubio je sve!
… 

GI: Kakva je uloga intelektualaca u Sandžaku, koje je to polje društvene angažovanosti u kojem oni treba da djeluju?



MUHIÆ: Po meni, nema ništa važnije za jedan narod od njegovog identiteta. I to ću ovako reći: onaj  ko je izgubio novac – nije izgubio ništa, onaj ko je izgubio karakter – izgubio je sve! A identitet je, zapravo, karakter. Dakle, šta tu rade intelektualci? Ja ću pokušati da to osvijetlim kroz ulogu koju intelektualci generalno imaju i onda da je lociram u okvire u kojima danas žive, suočavaju se sa izazovima i planiraju perspektive intelektualci u Sandžaku. Za početak, predložit ću vam da uzmete u obzir dva pojma: pojam upravljanja i pojam voðenja. Rekao bih da politika upravlja, a da intelektualci vode. I čini mi se da je u onim situacijama u kojima se usaglašavaju ove dvije pozicije svako društvo u svom najsretnijem periodu. Nažalost, to su rijetki trenuci. Po pravilu, ono što politika hoće da nametne kao upravljanje, sukobljava se i često je u direktnom sudaru sa onim o čemu intelektualci razmišljaju, predlažući za to da se upotrebi onaj ljudski pojam – pojam voðenja. Naime, sva ljudska praksa, ja bih rekao, čitava historija je postavljena izmeðu ova dva modela djelovanja – model upravljanja i model voðenja. Upravlja se nečim što treba biti apsolutno poslušno vama. Upravljate, na primjer, automobilom – gdje ga god usmjerite, dobar automobil treba ići. Čak i ako ga usmjerite u provaliju ili u zid, on treba da ide tamo. To je onda upravljanje. Naravno, ne bi trebalo usmjeravati narod ni u zid ni u provaliju, ali, na žalost, često se dogaðalo i jedno i drugo, svugdje, pa i na ovom prostoru.
Intelektualci su, kako da kažem, zapravo, neka vrsta kontrolnog sistema koji treba da da odreðenu slobodu.
Kada politika hoće da uvede upravljanje koje treba biti bespogovorno (kako se upravlja, rekao sam, nekim mehanizmom, automobilom ili mašinom) i kada narod treba da izvršava ono što je komanda iz centra, pritisak kočnice ili gasa, žmigavca ili pokreta volanom, tada nastupa taj trenutak kada intelektualac dobija svoje opravdanje. On treba biti neka vrsta više svijesti, on treba biti neka vrsta savjesti zajednice, pa, rekao bih, i savjesti čitavog društva. On mora zaustaviti i opomenuti političare.

GI: Kako ljudska zajednica, generalno shvaćena, živi? Ima li nekih nepromjenljivih historijskih zakonitosti, živi li od danas do sutra? Ili, ustvari, postoji nekakva koordinacija, nekakva strategija, nekakva zamisao ljudskih društava negdje zastupljena?
MUHIÆ: Mi se nalazimo u dilemi, u intersekciji, u onoj tački u kojoj se presijecaju imperativi upravljanja i savjeti voðenja.
Povesti nekoga znači, ustvari, predložiti mu da poðe s tobom tamo gdje ideš nakon što je shvatio da je to najbolje za njega. Onaj koji ga vodi upućeniji je od onoga koji je voðen. Ako je ruka koja daje iznad one koja prima, onda je i riječ onoga koji vodi nešto malo ispred onoga koji je voðen. Ali voðeni nije nikada upravljan. Mi možemo povesti nekoga negdje gdje on nije nikada bio, ako smo mi bili, i on ide tamo jer ima svoje razloge. To je situacija, ustvari, u svim društvima: s jedne strane postoji mogućnost da manipulišete ljudima i da ih vodite prividno, a zapravo da ih upravljate, da ih ubijedite da idu tamo gdje bi oni htjeli, a zapravo da idu tamo gdje vi hoćete da stignu – najčešće nigdje i najčešće samo zato da biste vi imali koristi. To je nešto čega je historija prepuna primjera. I sad je tu dilema.
Ustvari, glavni problem čitave ljudske historije je stalni sukob, stalna interakcija, jedno, tako da kažem, njihanje, u jednoj velikoj amplitudi, izmeðu upravljanja i voðenja, izmeðu naredbe i savjeta. Zadatak intelektualaca je uvijek objašnjavanje, nikada naredba.

GI: Kakva je situacija u Evropi? Jesu li oni imuni na probleme koje mi ovdje imamo?

MUHIÆ: Evropa je fragmentirana. Evropa ima svoj centar i svoju periferiju. Evropa ima svoje razvijene i nerazvijene snage. One koje su i konvergentne i divergentne, koje vuku središtu i koje vuku iz središta. Evropa je napustila ideal humanizma i prišla je mnogo direktnije neokapitalizmu i neokolonijalizmu, neoimperijalizmu i u politici, čak i u nauci. Pogledajte Bolonjsku deklaraciju. Sve to jasno pokazuje da čak i u Evropi imate isti sukob. Nisu ugasili reflektore slobode i dostojanstva ni u Evropi. Daleko od toga. Ali nisu ugasili sve reflektore. Neke jesu. I sad su pojačani oni procesi koji insistiraju na tom više desničarskom autoritarnom modelu koje je skinerovski. Sve više bi da se upravlja. I to je problem oko Ustava Evrope. Prema tome, hoću da kažem, Balkan i nije neko zloćudno i naopako mjesto gdje se dogaða nešto što se inače u normalnom svijetu ne dogaða. Ja, da se malo našalim, kad se igra šah pa neko kaže: „Ovo se u demokratskim zemljama predaje“, onda ja dodam: „Rado ako možete takvu da naðete.“ Jer demokratska zemlja bi bila, ustvari, ona koja bi u potpunosti napustila princip upravljanja u korist principa voðenja, koja bi dala glavnu riječ ipak svojoj intelektualnoj savjesti.

GI: Šta je sada sa sektorom unutar svijeta, ili konkretno sa Sandžakom?

MUHIÆ: Situacija sa intelektualcima u Sandžaku nije direktno različita od one koja je pred ljudima od duha, ustvari, najmanje 2000 godina na ovim svijetu. Šta treba da se uradi?! Šta može da se uradi?! Intelektualac radi ono što je po njegovoj savjesti ispravno. Ali šta ako ga njegova savjest vara. Šta ako je ono što je, i pored najbolje namjere, on odlučio da uradi štetno za društvo. Ko je onaj koji će to ocijeniti? I utoliko sadašnja situacija intelektualaca u Sandžaku pokazuje samo odreðene, da kažem, regionalne, partikularne, specifične razlike u odnosu na onu generalnu, ali u osnovi je slika ista. Intelektualac je uvijek savjest društva koja ima sve ozbiljnije i ozbiljnije dimenzije, koja ima sve ozbiljnije i ozbiljnije izazove. Sve je teže nametnuti se u politici. Politika danas ide kao direktno efikasniji sistem. Uzmite pojam realne politike. Ono što je uvijek bilo neprihvatljivo za politiku – da se prikloniš jačoj struji – danas je potpuno uopšteno pravilo.


GI: Kako sada intelektualci u Sandžaku da se izbore za ono zašta se tako teško sa mukom bore ljudi svuda po svijetu, pa i u najrazvijenijim zemljama?

MUHIÆ: Meni se čini da bi intelektualci u Sandžaku morali najprije uzeti u obzir  specifike situacije stanovništva Sandžaka u odnosu na njihovu poziciju u čitavoj državi Srbiji. Onda bi morali uzeti u obzir i interese čitave države i pokušati da smanje tenziju, ako bi takva tenzija mogla postojati, promovišući interese sopstvenog, da kažem, kolektiviteta ako bi dolazili u sukob sa interesima zajednice.

GI: Kako se to može izbjeći? Šta treba da rade intelektualci u Sandžaku? Sa kakvim se problemima onu susreću?

MUHIÆ: Tu mora imati neka granica. Postoji problem identiteta, uklopiti se potpuno anonimno ili asimilirati se u politički model, kako sam počeo sa onom rečenicom, znači izgubiti sve. Ko je izgubio novac, nije izgubio ništa. Ko je izgubio karakter, izgubio je sve. Kada prestaneš biti ono što jesi, onda dalje ništa nema smisla. Prema tome, problem intelektualaca u Sandžaku je nešto složeniji od problema nekih drugih intelektualaca u svijetu, jer oni nemaju problem održavanja svog kulturnog identiteta. Posebno je problem što je kulturni identitet većinskog stanovništva u Sandžaku na udaru u posljednjih dvije-tri decenije, posebno u posljednjoj deceniji. Problem muslimanske pripadnosti, odnosno pripadnosti islamu, je evidentan. Odbraniti znači stalno se sukobljavati sa mnogim izazovima i osporavanjima. Znači, stalno se dokazivati, stalno razbijati predrasude sa vrlo čestim nesporazumima, sa vrlo čestim sukobima i vrlo često bez ishoda, a čak sa možda gorim ishodom nego što je bio prije dokazivanja. S druge strane, dići ruke od identiteta, potpuno izgubiti sve, izgubiti ga djelimično ili prividno, tj. u javnosti ne pokazivati ništa od toga, a privatno održati identitet, to je recept koji je poznat u historiji, ali okolnosti nisu drastične kao u tim instancama u historiji kada su ti primjeri o kojima govorimo bili jedini izlaz. Danas, ipak, pritisci nisu takvi. Oni jesu ozbiljni, ali gdje je neka mjera.

GI: Šta sa onim intelektualcima koji sebe doživljavaju sa islamom?

MUHIÆ: Oni imaju otežan zadatak. Da naðu jedan takt koji objektivno neće biti problem i koji neće iritirati, a koji, s druge strane, neće umanjiti osjećaj dostojanstva i slobode. To je jedan veoma važan sektor rada omladine Sandžaka. Da se ne izbori samo za svoje pravo, već i za pravo drugih koji sopstveni identitet realizuju u skladu sa onim osjećajima i da to usklade sa nekim zajedničkim ciljevima čitavog društva. Taj plemeniti zadatak ustvari pretvara intelektualce u učitelje sa velikim U, ono što je guru – onaj koji razgoni mrak i koji uvodi svjetlo. Naime, potrebno je sa maksimalnom tolerancijom i ozbiljnošću argumenata ukazati na suverenost prava da budeš onaj koji jesi i da to ne utiče ni na kakvu političku ili ekonomsku sudbinu ljudi koji jesu ono što jesu, sve dok oni djeluju u skladu sa pozitivnim normama društva.
Dilema dostojanstva i slobode jeste dilema koja stoji i pred intelektualcima Sandžaka. To je veliki izazov: prihvatiti svoju ulogu da se suočiš sa veoma ozbiljnim političkim nesporazumima, a katkada i sa konsekvencama. Politički neprihvatljiva pozicija uvijek nailazi na odreðene sankcije. To što u nekim državama prividno nema sankcija, to je zato što je procijenjeno da djelovanje tih ljudi nije ozbiljno ugrozilo ni jednu instituciju politike. Tamo gdje je ugrožava ona je beskompromisna.

Piše: Refik SADIKOVIÆ