Nepokornost vladaru muslimana predstavlja nasilje

Neki ljudi pod raznim izgovorima nastoje svoje postupke bunta, puča ili ustanka opravdati nareðivanjem dobra i zabranjivanjem zla i pod tom parolom djeluju u društvu. Neophodno je napomenuti da se ni pod kakvim izgovorom ne smije i ne može opravdati ustanak protiv islamskih institucija ili pojedinaca (lidera) u njima.

Islam je sistem koji nije od jučer već je uspostavljen od Allaha dž.š.
preko svih poslanika a.s. i čije poruke se crpe direktno iz Kur’ana i
Sunneta.
Svako ko islamu pridaje svojstva nereda, haosa i neorganizovanosti
vrijeða njegovo učenje i omalovažava njegovu svetost i vrijednost, a
pripadnike islama grubo iritira.
Historijske činjenice, učenje i tradicija govore suprotno onome sa čime
se susrećemo, a to je da neki pojedinci ili grupa sebi daju za pravo da
mimo ustaljenog sistema preduzimaju odreðene korake nanoseći štetu
muslimanima i njihovoj zajednici.
Ubade ibn es-Samit r.a. pripovijeda: „Mi smo dali zavjet (zakletvu)
Allahovom Poslaniku s.a.v.s. za poslušnost i pokornost u muci i lakoći,
u volji i nevolji, za prednost njegovu nad nama u svemu i da se nećemo
svaðati i osporavati zapovjedništvo emirima (vladarima), osim ako bismo
pri njima vidjeli otvoren kufr, za koji imamo dokaz od Allaha, i dali
smo zavjet da ćemo govoriti samo istinu, gdje god bili, i da se nećemo
bojati ničijeg ukora i kritike u vezi sa Allahom (Njegovim odredbama).“
(Muttefekun alejhi)
Dakle, nije dozvoljeno da svako po svom nahoðenju i rasuðivanju donosi
neka rešenja, vodi i upravlja pitanjima zajednice, da napada i bori se
protiv voðe, posebno ako na taj način nanosi štetu muslimanima i
njihovoj zajednici.
Ustanak i puč protiv vladara muslimana opravdan je samo u krajnjem slučaju – kada se kod njega primijeti otvoreno nevjerstvo.
Iako je prava hrabrost nekada vladaru ukazati na nepravilnosti i
negativnosti koje se kod njega primijete, one moraju biti odgovarajuće
i primjerene u granicama i nikako ne smiju preći crtu legalnog i
dozvoljenog.
Ustanak protiv voðe muslimana zasigurno predstavlja kršenje principa na
kojima počiva islamsko društvo i to se može okvalifikovati kao najteži
čin nasilja i prijestupa, kako prema vladaru i sljedbenicima, tako i
prema Allahu dž.š. koji strogo nareðuje: „O vjernici, pokoravajte se
Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.“ (En-Nisa, 59)
Majka vjernika, Ummu Seleme Hind bint Ebi-Umejje r.a. prenosi da je
Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Zaista će vam se nametnuti za vladare
pojedini emiri (zapovjednici), pa ćete neke njihove postupke
odobravati, a mnoge od njih ćete i osuðivati. Ko bude njihovo zlo mrzio
srcem svojim, čist je od grijeha, a ko ih bude otvoreno kritikovao, taj
se osigurao od grijeha, meðutim, ko im bude odobravao i pridružio im
se… (taj je griješan zajedno sa njima).“ Ashabi rekoše: „Zar se
nećemo boriti protiv njih, Allahov Poslaniče?“ „Ne, sve dok sa vama
budu obavljali namaz.“ (Muslim)
Dakle, kritika je svakako potrebna zato što niko od ljudi poslije
Poslanika nije čist od grijeha, ali je neophodno odvojiti savjete i
lijepe riječi od ustanka, razgovor i dijalog od nasilja i rušenja
sistema. Moraju se uvijek uvažiti sve okolnosti i posljedice. Ne smije
se muslimanima šteta i nasilje nanositi pod bilo kojim izgovorom. 
Aiša r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Ko učini
nasilje koliko za jedan pedalj zemlje, sva zemlja tog pedlja kroz
dubinu sedam zemalja
bit će mu natovarena oko vrata (na Sudnjem danu).“ (Muttefekun alejhi)
Ebu-Musa r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Allah
dž.š. odgaða kaznu nasilniku, ali kad mu kazna doðe, neće ga
pomilovati.“
Zatim je proučio: „Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i
gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo zaista je bolno i
strašno.“ (Hud, 102)
(Muttefekun alejhi)
Enes r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Pomozi svoga
brata, zalima i mazluma (nepravednika i onoga nad kime je nepravda
učinjena)!“ Jedan od ashaba reče: „Allahov Poslaniče, pomoći ću ga ako
je mazlum, ali kako da ga pomognem kad je zalim?“ Alejhisselam
odgovori: „Da ga spriječiš da nasilje učini, to mu je zaista pomoć.“
(Buhari)
Irbad b. Sarije prenosi hadis u kome kaže: “Allahov Poslanik s.a.v.s.
održao je rječit i sadržajan govor od kojeg su nam srca u strahu
zatreptala, a iz očiju suze potekle. Rekli smo: – Allahov Poslaniče,
kao da je to govor onoga koji odlazi, pa nas posavjetuj. Rekao je: –
Oporučujem vam pobožnost (takvaluk) Allahu i slušanje i pokornost, pa
makar vam za voðu bio odreðen abesinski rob. Uistinu, ko bude živio
poslije mene vidjet će mnoga razilaženja. Držite se moga sunneta i
sunneta pravednih halifa, koji su na pravom putu poslije mene. Držite
se toga, uhvatite se toga (čvrsto) svom snagom. I čuvajte se inovacija
(u vjeri) jer svaka inovacija u vjeri je novotarija (bid‘at), a svaka
novotarija je zabluda.” (Ibn Madže, Sunen, “El-Mukaddime”. Tirmizi,
Sunen, “Kitabu-l-‘ilm”. Ebu Davud, Sunen, “Kitabus-sunne”.)
Ovaj hadis ukazuje na nekoliko stvari od kojih su najznačajnije:
– Sama činjenica da je izgovoren kao oporuka koju je Poslanik ostavio svom ummetu ukazuje na njegovu vrijednost.
– Poslanik poziva na najvažniju stvar koja će osigurati sreću ovoga i budućeg svijeta, a to je pokornost Allahu dž.š.
– Poziva na  slušanje i pokornost voði vjernika, pa makar na to mjesto došao rob.
– Upozorava na razne podjele koje će zadesiti ummet poslije njegove smrti itd.
Sve ovo nam ukazuje na neophodnost čuvanja mira i reda u društvu i
uvažavanje prioriteta. Upozorava na posljedice narušavanja istog, kako
u islamskom društvu tako i tamo gdje su muslimani manjina i gdje su
takvi potezi pogubni, a posljedice nesagledive.