Već viðeni scenarij urušavanja kredibiliteta i samostalnosti Islamske zajednice u Srbiji

Posljednji dogaðaji u Srbiji vezani za beskrupuloznu i skandaloznu borbu oko potčinjavanja Islamske zajednice pod skute srbijanske političke vlasti evocira brojne uspomene na, ne tako davne, prilike kada su se „Vlast i Partija“ silno uspinjali da ovladaju Islamskom zajednicom i po svome izboru postavljaju njene visoke funkcionere, ali i govore o sadašnjoj sudbini, problemima i neizvjesnoj budućnosti muslimana i njihovih institucija u Srbiji.

Zavadi, pa vladaj
Srbijanski državni i bezbjedonosni aparat ima bogato iskustvo uplitanja
u rad Islamske zajednice i njenih funkcionera, zastrašivanja njenih
službenika, rada na vrbovanju imama i ubacivanju svojih agenata u njene
strukture. No, čini se da je posljednjih mjeseci srbijanska vlast
otvoreno i odlučno krenula svim sredstvima da posije sjeme mržnje,
razdora i dugoročne netrpeljivosti meðu muslimanima Srbije i da potom,
likujući, kaže kako se muslimani sami izmeðu sebe svaðaju, kako je to
necivilizovana skupina koja se ne uklapa u savremene zapadne trendove,
zapravo, da se oni potpuno uklapaju u dominirajuće predstave o
„islamskim teroristima i napadačima samoubicama“. Isto tako, srbijanska
politička i nacionalistička struktura će moći kazati, nastranu to što
su evropski muslimani, oni su isti kao i „oni drugi“, jer svi
muslimani, gdje god živjeli, su isti, skloni su nasilju i terorizmu. A
srbijanska vlast, dakako, „kao demokratska“, naglašavat će, uplašenim
zapadnim diplomatama, da ulaže „sve napore da uspostavi red i razvadi
zavaðene strane“. Doduše, treba priznati da su u takvim političkim i
medijskim manipulacijama srbijanski politički, nacionalistički i
dijelom pojedini akademski krugovi dokazali svoje sposobnosti. Zar nije
Milošević ubjeðivao cijeli svijet u svoju demokratičnost i
miroljubivost i da srbijanska vojska i policija nije prelazila granice
Srbije? Čak ni do Srebrenice?
Takoðer, svojedobno je srbijanski Miloševićev režim na Kosovu imao
svoje političare, sejde bajramoviće, „revolucijama naroda“ je
smjenjivao legitimne predstavnike i inaugrirao režimu odane podanike.
Scenarij u Sandžaku je sličan, ali vjerovatno i kompleksniji, jer su,
valjda, srbijanski stratezi izvukli pouke iz prijašnjih neuspjeha.
Meðutim, razlika bi mogla biti u tome što, u ovom slučaju, umjesto
političara sejdi bajramovića, sada traže i vjerovatnno nalaze svoje
sejde bajramoviće unutar Islamske zajednice, nažalost, meðu pojedinim
imamima. Valjda ti i takvi potencijalni kandidati, nesvjesni
namijenjene im uloge, zaboravljaju po čemu u kolektivnom pamćenju
ostaju označeni petokolonaši i šta simbolizuju.
U ovakvim prilikama pozivanje na vjeru je krajnje degutantno, jer takvo
ponašanje i svijest ama baš ništa nema s vjerom, osim da im posluži kao
paravan, ljuštura u kojoj predano služe svojim naredbodavcima i svojim
pohlepnim interesima.
Provocira li se u Sandžaku novo Kosovo
Opravdano se zapitati da li Srbija u Sandžaku provocira Kosovo iz ranih
‘80-ih godina prošlog stoljeća? U situaciji kada još uvijek nastoji na
meðunarodnom planu ubijediti ključne faktore da Kosovo ostane u njenom
teritorijalnom okviru, srbijanska vlast je u Sandžaku isprovocirala i
pravi još jedno veliko krizno žarište. 
Ovakav odnos Beograda traži da se zapitamo šta će čekati Islamsku
zajednicu i muslimane u Sandžaku kada Srbija sredi svoje unutarnje
prilike, kada se stabilizira, ojača i kada se mogne svom silinom
obrušiti i sve svoje potencijale usmjeriti na rješavanje „pitanja
nacionalnih manjina“. Historija Bošnjaka Balkana pokazuje i neumoljivo
ih uči da „kada Srbija rješava nacionalna i pitanja manjina, posebno
Bošnjaka“ onda potocima krv lije, dakako bošnjačka, a ni genocid joj
nije stran.
   Udar na posljednje utočište i
nadu muslimana
Udarom na Islamsku zajednicu, srbijanska vlast je udarila na
najsuptilnija i najintimnija osjećanja svojih muslimana, ako ih uopšte
doživljava kao svoje, udarila je u samu bit njihovog ponosa i
dostojanstva. Ovim se Bošnjacima i muslimanima u Srbiji želi oduzeti i
posljednje utočište i neotuðivo pravo da, shodno svojoj tradiciji i
vjerskim principima, sami i slobodno ureðuju svoje vjerske poslove.
Ovim se ubija i posljednja nada u ravnopravan i slobodan život
muslimana u Srbiji. Ako nemaju političke moći, ako nemaju ekonomske
moći, ako je njihov kulturni identitet pod stalnim udarom i erozijom,
ako im država nametne svoju Islamsku zajednicu, postavi sebi odane i
režimu odgovorne funkcionere, fizički opstanak i vjera u bolju
budućnost bošnjačkog naroda i muslimana u Srbiji je nemoguća. Možda je
to i cilj?
S kojim, onda, pravom Srbija može pružiti Albancima garancije vezano za
njihovo pridobijanje da ostanu u Srbiji, da im se neće miješati u sve i
svašta, naravno, čim bude dovoljna jaka i bude smjela, kada tako drsko
uzima neotuðivo pravo na vjersku slobodu Bošnjaka, svojih lojalnih i
autohtonih graðana?
Za Srbe jedna prava, a za Bošnjake druga
S druge strane, vlast u Beogradu po ko zna koji put, javno i otvoreno,
primjenjuje politiku duplih standarda. Jedni standardi važe za Srpsku
pravoslavnu crkvu, a drugi za Islamsku zajednicu. Dok Beograd svim
sredstvima brani pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da okuplja i
ujedinjuje sav pravoslavni svijet na Balkanu i šire i žestoko se
suprotstavlja autokefalnosti Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve,
a ne daj Bože, eventualno Bosanske, Hrvatske, Slovenačke …,
istovremeno sve čini da prekine i onemogući želje, interese i legitimna
prava Bošnjaka kada su u pitanju njihove duhovne veze i potrebe prema
Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Orvelovski kazano, u Srbiji
su svi jednaki, samo su Srbi jednakiji, s tim da su ovi prvi drski i
nezahvalni na toj jednakosti, pa čak oni ni tu blagodat, koja im je
„velikodušno“ data, ne zaslužuju, jer se bune i još više traže.     
„Rat svim sredstvima za Islamsku zajednicu u Srbiji“ govori i u prilog
onim razmišljanjima koja u sadašnjoj grčevitoj borbi Islamske zajednice
u Srbiji, predvoðene glavnim muftijom Muamer-ef. Zukorlićem, vide
sudbinu koja je bila namijenjena Islamskoj zajednici u Bosni i
Hercegovini i muslimanima ovih prostora da su ostali u bivšoj
Jugoslaviji.
Namjerno u ovom osvrtu ne spominjemo pitanje legitimiteta, šerijatskog
utemeljenja imenovanja vjerskih autoriteta, jer ovo nije šerijatska
rasprava, nego politička igra koja nanosi nesagledive štete svim
muslimanima na ovim prostorima, pa i šire.

 
Ekrem Tucaković

Preuzeto sa  www.rijaset.ba