HomeMediji / AgencijeRegionManjine u novom ustavu Crne Gore 12. Novembra 2007. Region 934 Još u Povelji o pravima države Virdžinije od 1776. godine proklamovano je: „Da su svi ljudi po prirodi podjednako slobodni i nezavisni i da imaju izvjesna neotuðiva prava, kojih se, kad uðu u neku društvenu zajednicu, ne mogu lištiti nikakvim dogovorom, niti se ona mogu oduzeti njihovim potomcima: to su prava na život i slobodu, na sredstva za sticanje i posjedovanje svojine i nastojanje da se ostvari sreća“. Poslije četvorodnevne rasprave crnogorski parlament je 19.10.2007. godine usvojio novi Ustav kao još jednu veliku demokratsku pobjedu i time na najbolji mogući način potvrdio riješenost Crne Gore da se priključi evropskim i evroatlantskim integracijama. Podsjetimo da je nedavno potpisan sporazum o pridruživanju i stabilizaciji sa Evropskom unijom, a uskoro se očekuje i učlanjenje u NATO savez. U svakom slučaju donijet je ‘evropski’ ustav u koji su utkana kompromisna rješenja većine, po pitanju nacionalnog sklada, jezika i pisma, te i državnih simbola. Ustav je izglasan dvotrećinskom većinom Demokratske partije socijalista, Socijaldemokratske partije, Pokreta za promjene, Bošnjačke stranke, Liberalne partije i Hrvatske demokratske inicijative (55. poslanika), dok su protiv glasali poslanici Srpske liste, Socijalističke narodne partije, Narodne stranke, Demokratske srpske stranke i Demokratskog saveza Albanaca (21. poslanik). Ipak, gorak ukus parlamentarnoj raspravi dali su opozicioni poslanici, posebno poslanik Andrija Mandić, nazvavši Ustav „takozvanim“ i diskriminatorskim jer „ponižava srpski narod“. On je pozvao srpski narod da u svakoj prilici pojedinačno i kolektivno izraze nepoštovanje ovakvog ustava. U toku parlamentarne rasprave o prijedlogu ustava poslanik Dobrilo Dedeić je demonstrativno pocijepao tekst prijedloga ustava u želji da time pokaže svoj odnos prema tom najvažnijem državnom aktu što je djelovalo krajnje neozbiljno i poslanički neodgovorno. Poslanici Mehmet Barhdi i Vaselj Siništaj otkazali su podršku Ustavu tako što su u vrijeme glasanja napustili skupštinsku salu. Poslanik Demokratske unije Albanaca Ferhat Dinoša nije prisutvovao sjednici Skupštine. Poslanik Demokratske partije socijalista Miško Vuković je naglasio da je novi ustav ispisan demokratskim i evropskim jezikom. Iza sebe smo ostavili guslarski deseterac koji je Crnu Goru mnogo koštao i istoriji. Donošenjem novog Ustava Crna Gora je poslije 102. godine dobila svoj drugi ustav kao samostalna i nezavisna država, jer je prvi ustav donijela 1905. godine. U meðuvremenu je prošla mnoga iskušenja, naričito poslje 1918. godine kada je na silu pripojena Srbiji, da bi u periodu poslije Drugog svjetskog rata funkcionisala u sastavu jugoslovenske federacije, pa opet od 1992. godine u sastavu SRJ sa Srbijom i končano od 2003. godine u sastavu državne zajednice, opet sa Srbijom sve do izglasavanja samostalnosti na referendumu 21. 05. 2006. godine. Novi Ustav Crne Gore svakako predstavlja bolje normativno rješenje od prethodnog što se najbolje može sagledati uporeðivanjem njihovih razlika: Društveno-politički uslovi u kojima su donijeti Ustav od 12. oktobra 1992. godine donijet u bitno drugačijim društveno-političkim, bezbjednosnim i ekonomsko-socijalnim okolnostima. Tada je već bjesnio rat u Hrvatskoj i BiH, a u Srbiji i Crnoj Gori sutuacija je bila izuzetno teška i napeta. Vladala je opšta nesigurnost. Hapšenja pripadnika manjina i pretres kuća radi oduzimanje oružja, bila su svakodnevna pojava. U Novom Pazaru i Bijelom Polju uhapšene su grupe rukovodilaca i pristalica SDA, koji su medijskom kampanjom unaprijed osuðeni. Sve je to učinjeno radi zaplašivanja bošnjačkog naroda zbog čega su mnoge porodice pobjegle u inostranstvo. Ratna euforija zaoštravala je odnose unutar Crne Gore, jer su snage odane Miloševićevom režimu sve više i jače tražile da se Crna Gora stavi u funkciju tog nenarodnog režima. Ustav Crne Gore 1992. godine trebalo je da bude akt suverene i ravnopravne republike, a ne države, nakon sprovedenog referenduma o državnopravnom statusu Crne Gore iz marta 1992. godine. Meðutim, tim činom Crna Gora je postala zarobljenik hegemonističke i velikodržavne politike koja će zaustaviti i obezličiti njen sveukupni razvoj. Uzalud je zato Crna Gora svojim Ustavom definisala sebe kao demokratsku, socijalnu i ekološku državu republikanskog tipa, jer je referendum raspisan na brzinu pri čemu je skraćen rok za izjašnjavanje sa šezdeset na svega osam dana, tako da su mnogi graðani izmanipulisani. Još ako se pri tom imaju u vidu ratne prilike u kojima je referendum raspisan i održan, te nacionalistička opsesija koja je vladala – manje ili više na svim prostorima bivše SFRJ, jasno je da je stvorena nekoegzistentna državna zajednica. U ovom kontekstu treba napomenuti da je stvaranju treće Jugoslavije prethodila Haška konferencija krajem 1991. godine na kojoj je tadašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović potpisao nacrt Haškog sporazuma o razdruživanju bivših republika, ali je pod velikim pritiskom beogradskog režima morao da revidira stav i potpiše srpski amandman o pravu pojedinih republika da nastave da žive zajedno, ako to žele. Zatim je na brzinu i nedemokratski organizovan referendum na kome je formulisano referendumsko pitanje: „Da li ste za to da Crna Gora kao suverena Republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi -Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu želele?“. Glasalo je 66,04% birača, od čega je 95,94% glasalo „za“. Zbog svega toga Crna Gora je željela potpunu nezavisnost od Srbije, obnavljanjem svoje državnosti koju je izgubila 1918. godine pod pritiskom velikih sila i hegemonističkih apetita Srbije. Bilo je sasvim jasno, da je Crnoj Gori ovakvo odlučivanje bilo nametnuto, čemu se ona nije znala ili nije snašla suprostaviti – sve jedno – tim prije što je Srbija prije toga donijela svoj Ustav iz oktobra 1990. godine kao potpuno suverena i nezavisna država. Zato dobri poznavaoci ustavne materija smatraju da je savezni Ustav od aprila 1992. godine donijet po mjeri Srbije, tim prije što je taj Ustav donijelo nelegitimno Savezno vijeće Skupštine SFRJ, budući da su za Ustav glasale samo dvije od šest bivših Republika SFRJ. Na samom startu bilo je sasvim jasno, da Crna Gora nema ravnopravnu ulogu sa znatno većom, brojnijom i ekonomski i vojno razvijenijom Srbijom, što će ubrzo pokazati i tragični dogaðaji, nezapamćen sunovrat i besmisleni ratovi, zbog kojih je Crna Gora unazaðena i prozvana da snosi dio odgovornosti. Srbija nije usaglasila svoj Ustav sa Saveznim Ustavom što je na startu pokazivalo njeno hegemonističko lice i nastojanje da Crnu Goru ne tretira kao partnera, već kao dio Srbije. Mnogi zbog toga smatraju da je SRJ stvorena po diktatu i mjeri Srbije, bez obzira što je u Crnoj Gori sproveden referendum i što je Savezni Ustav donijet uz obostranu saglasnost Srbije i Crne Gore. O SRJ se moglo govoriti kao o fasadnoj federaciji ili provizorijumu što je potvrðeno na mnogim naučnim skupovima, okruglim stolovima i stručnoj literaturi. Meðutim novi Ustav Crna Gora je donijela nakon veoma uspješnog perioda usaglašavanja svog sveukupnog političkog, ekonomskog i pravnog razvoja sa sistemom Evropske unije koji je počeo nakon sukoba sa Miloševićevskim režimom 1997. godine. Zapravo Crna Gora izgraðuje sopstveni svojinski, tržišni i spoljnotrgovinski koncept, uvodi zasebnu valutu, formira Carinsku službu i izgraðuje sopstveni pravosudni sistem. Vrijeme je ubrzo pokazalo da je Projekat dogovorene Jugoslavije bio iskompromitovan, jer je dvočlana federacija zapravo bila provizorijum. Vlast je samo normativno bila podijeljena na zakonodavnu, sudsku i izvršnu što je trebalo da znači njihovu samostalnost, ipak po ustavu SRJ iz 1992. godine na djelu je bila klasična trihotomija. Aktuelizacija i internacionalizacija Kosovskog problema još više je usložavala odnos federalnih članica, a nelegalni izbor Savezne vlade i blokada verifikacije mandata crnogorskih poslanika u Vijeću republika doveo je u pitanje karakter Savezne države. Pošto je Crna Gora ingnorisana od Srbije, bila je prinuðena da traži svoj put izvan promašene zajednice, uvidjevši da savezna administracija, pa čak i Savezni Ustavni sud stavljaju se u funkciju jedne strane što je predstavljalo najgore moguće posrnuće prava i pravde na prostoru Evrope. Zapravo, uvidjelo se da je federacija stvorena samo za dokazivanje ‘kontinuiteta’ a ustvari gradio se koncept unitarne države. Sukobi na Kosovu u potpunosti su obesmislili dalji zajednički život, pa je Crna Gora tražila načine za izgradnju sopstvenog puta prema Evropi. Ona ne priznaje Saveznu administraciju, ni njene sudove koji su bili u funkciji otuðene moći pojedinaca i grupa, koji pod maskom patriotizma zgrću ogromna bogatstva i drže monopol u privredi i bankarstvu. Svoju samostalnost i suverenost Crna Gora izgraðuje, prije svega u ekonomskoj, monetarnoj, carinskoj, bankarskoj, policijskoj, graničnoj i informativnoj oblasti. Isto tako ona ima drugačiji odnos prema ljudskim i manjinskim pravima, jer je za čitavo vrijeme opšte hipokrizije i apokaliptične orjentacije druge federalne članice sačuvala svoj multi nacionalni, multi konfesionalni i multi kulturalni imidž. Ona je istinski željela i htjela potpunu državnu samostalnost putem narodnog izjašnjavanja na referendumu kako je to dogovoreno Beogradskim sporazumom o preureðenju odnosa Srbije i Crne Gore od 14. 03. 2002. godine i Ustavnom Poveljom Državne zajednice Srbija i Crna Gora od 04. 02. 2003. godine. Zapravo, Beogradskim sporazumom ukinuta je, a ne reorganizovana SRJ, jer su prestali da postoje Savezna skupština, Savezna Vlada, Ustavni sud, Savezni sud, Savezno tužilaštvo i mnogi drugi organi, organizacije i službe, stalna i privremena stručna i savjetodavna radna tijela i komisije, shodno Zakonu o sprovoðenju Ustavne povelje. Takoðe je tim činom odlučeno o podjeli imovine. Nestankom SRJ prestao je da postoji i njen Ustav od 1992. godine, koji je bio nominalni, a ne normativni akt čime je definitivno faktički i pravno ugašeno jugoslovenstvo kao ideja i vizija. Umjesto federacije za koju se unaprijed znalo da je neodrživa kao što je to bio slučaj sa Pakistanom i Čehoslovačkom stvorena je Državna zajednica Srbije i Crne Gore kojoj se od strane država-članica povjeravaju samo odreðene nadležnosti u oblasti spoljnih poslova, odbrane, meðunarodnih ekonomskih odnosa, unutrašnjih ekonomskih odnosa i ljudskih i manjinskih prava i graðanskih sloboda. Crna Gora je, umjesto republike-članice postala država-članica što je bitno novi kvalitet, jer legitimno i legalno ostvaruje svoj pravni i ekonomski suverenitet u velikom broju oblasti kao što su: svojinski odnosi, porezi, carine, monetarna sfera, policija, pravosuðe, državljanstvo, obezbeðenje granice i dr. Isto tako Crna Gora je ostvarila i meðunarodnopravni subjektivitet koji se izražavao i svakodnevno potvrðivao kroz brojne meðunarodne kontakte crnogorskih zvaničnika sa predstavnicima stranih država i meðunarodnih organizacija. U Crnoj Gori se nalaze brojna konzularno-diplomatska predstavništva s jedne strane i ona ima svoja predstavništva u inostranstvu. U Crnoj Gori imao je svoje kancelarije OEBS, Savjet Evrope i Evropska unija. S obzirom da je Beogradski sporazum potpisao i predstavnik Evropske Unije on je dobio i meðunarodni legitimitet. Crna Gora i Srbija su bile proporcionalno zastupljene u meðunarodnim finansijskim institucijama kao što su Meðunarodni monetarni fond, Svjetska banka Evropska banka i dr. Konceptualna i ukupna sadržina novog pravnog položaja /statusa/ i novog pravnog poretka države Crne Gore u svemu bitnom ostvaruju diskontinuitet sa ustavom uspostavljenim 1992. godine. Meðutim, treba naglasiti da je Beogradski sporazum uvažio i osnažio sve promjene koje su se neminovno morale desiti u pravnom i ekonomskom sistemu Crne Gore, nakon sukoba sa beogradskim režimom zbog čega je Crna Gora faktički egzistirala kao potpuno odvojena država od Srbije, bez obzira na savezni Ustav iz 1992. godine i pravno ustrojstvo SRJ. U tom periodu Crna Gora je donijela veliki broj važnih zakonski akata kojima je zaokruživala svoj pravni i ekonomski suverenitet tako da je Beogradski sporazum samo verifikovao faktičko stanje. Isto tako višenacionalni sastav Državne zajednice prirodno ne podnosi koncept unitarne zajednice, jer u njemu pojedine nacije ne bi mogle izraziti sopstveni identitet. Često puta političkim nasiljem nad saveznim Ustavom iz 1992. godine minimizirana je uloga Crne Gore i otežavano njeno državno funkcionisanje. Tako je Savezna vlada nelegitimnim odlukama zatvarala granične prijelaze prema Hrvatskoj, Italiji i Albaniji čime je tešku privrednu situaciju dovodila do nepodnošljivosti. Nacija, jezik i crkva Novi ustav snažno afirmiše Crnu Goru u nacionalnom, jezičkom i vjerskom pogledu u odnosu na Srbiju i time zaokružuje njeno državno biće, pa su upravo zato Srbi u Crnoj Gori nezadovoljni svojim ustavnim statusom, jer mnogi od njih smatraju da su Srbi i Crnogorci jedan narod, da im je zajednički srpski jezik i srpska pravoslavna crkva. Ipak desktruktivnost srpskih nacionalista, koja se naročito ispoljavala nakon formiranja Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, počinje da blijedi nakon trijumfalnog referendumskog uspjeha o samostalnosti Crne Gore i pogotovo sada nakon usvajanja novog ustava u parlamentu. Graðanski koncept države Obnavljanjem svoje nezavisnosti i samostalnosti, svjesna da nijedan narod u Crnoj Gori nema većinu, pa čak ni Crnogorci, novim Ustavom je naglašen graðanski koncept države, za razliku od Ustava iz 1992. godine, kojim je u preambuli bilo propisano da je Crna Gora nacionalna dražava „na osnovu istorijskog prava crnogorskog naroda na sopstvenu državu, stečenog u vjekovnim borbama za slobodu“. Meðutim, novim Ustavom su kao slobodni i ravnopravni graðani, pored Crnogoraca, nabrojani i Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi privrženi demokratskoj i graðanskoj Crnoj Gori. Odmah se može primijetiti, da su iz preambule izostavljeni Romi, slično rješenju slovenačkog ustava, koji je za Rome predvidio isključivo zakonsku regulativu. Novi Ustav definiše državu kao graðansku, demokratsku, ekološku i državu socijalne pravde zasnovanu na vladavini prava. J e z i k Službeni jezik je crnogorski, a u službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski. Ovo je demokratski iskorak u odnosu na stari ustav koji je označio srpski jezik za jedini službeni jezik. Svakako postignut je politički kompromis, s obzirom da su najveće rasprave voðene upravo o jeziku, jer su prosrpske stranke uporno tražile da se za službeni proglasi isključivo srpski jezik, budući da je nedavni popis stanovništva pokazao, da 64% graðana govori srpskim jezikom i da se svi drugi jezici, osim albanskog u suštini svode na srpski jezik. I ovaj slučaj jasno pokazuje strategiju jezičkog ekskluzivizma u postjugoslovenskom procesu koji jasno pokazuje želju svakog naroda i njihovih elita da svoj jezik što više udalje od drugih jezika bez obzira na činjenicu sličnosti jezika i dugogodišnju upotrebu srskohrvatskog jezika kao jedinog službenog jezika. Srbi žele srpski jezik i ćirilično pismo da proglase jezičkim standardom, a drugi od toga prave disocijaciju, tražeći priznanje i zaštitu svog jezika kao identitetsku legitimaciju. U tom pravcu navodimo slučaj gaelika-irske varijante keltskog jezika kao jednog od zvaničnih jezika Evropske unije, jer iako ovim jezikom govori svega 5% stanovnika Irske Republike i sva zvanična dokumenta Unije moraju se prevesti na ovaj jezik. Vjerske zajednice U pogledu vjerskih zajednica naðeno je restriktivno rješenje, pa se vjerske zajednice ne pominju pojedinačno, osim što se propisuje da su odvojene od države. Do takvog rješenja je došlo zbog toga što su prosrpske partije uporno tražile ustavno definisanje samo srpske pravoslavne crkve, osporavajući status crnogorske pravoslavne crkve koju pežorativno označavaju kao ‘udruženje graðana’. Meðutim u starom ustavu u vjeroispovijesti se ubrajaju Pravoslavna crkva, Islamska vjerska zajednica, Rimokatolička crkva i druge vjeroispovijesti koje su ravnopravne i odvojene od države. One su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Samostalno ureðuju svoju unutrašnju organizaciju i vjerske poslove, u granicama pravnog poretka. Takoðe je propisano da država materijalno pomaže vjeroispovjesti. Nacionalni simboliU nacionalne simbole ubrojeni su grb, zastava i himna. Grb je zlatni dvoglavi orao sa lavom na prsima bez vjerskih obilježja. Naime, izbjegnuta su vjerska obilježja umetanjem krstova kako su to predlagale prosrpske partije u nacrtu ustava čime bi dominirala pravoslavna varijanta. Zastava je crvene boje sa grbom na sredini i zlatnim obrubom. Srpska lista je predlagala da zastava bude trobojka sa crvenim, plavim i bijelim jednakim i vodoravno položenim poljima, a SNP da zastava bude narodna, državna i predsjednička. Narodna da bude kao u prijedlogu srpske liste, državna da bude crveno-plavetno-bijela sa jednakim i vodoravno položenim poljima i grbom na sredini, a predsjednička crvene boje sa grbom na sredini i zlatnim obrubom. Himna je „Oj svijetla majska zoro“. Srpska lista je predlagala himnu „Onamo, onamo“, a Narodna stranka i Demokratska srpska stranka „Ubavoj nam Crnoj Gori“. Bošnjačka stranka je predlagala da se ustavom propiše da Crna Gora ima grb, zastavu i himnu, s tim da državni simboli ne sadrže vjerska obilježja. Stari Ustav je pripisivao da Crna Gora ima grb, zastavu i himnu ostavljajući zakonodavcu da bliže reguliše sadržinu državnih simbola. Manjinska prava i slobodeU želji da učvrsti državne institucije i stvori širi pravni okvir za dalju demokratizaciju društva i države novi Ustav je napustio koncept nacionalne države kakav je zagovarao u ekspertskoj verziji i nacrtu, poput Ustava Srbije i Hrvatske, naglašavajući graðanski koncept države. Najprije je to učinio u preambuli, jer je nabrojao sve narode i nacionalne manjine. Isto tako propisao je da je nosilac suverenosti graðanin koji ima crnogorsko državljanstvo. Što se tiče džavaljanstva o čemu je takoðe bilo dosta polemičnih tonova Ustav je propisao da svaki graðanin Crne Gore koji je pored crnogorskog državljanstva na dan 3. jun 2006. godine (kada je proglašena nezavisnost Crne Gore – prim S.M.) – imao državljanstvo neke druge države ima pravo da zadrži i crnogorsko državljanstvo. Državaljnin Crne Gore koji je nakon 3. juna 2006. godine stekao neko drugo državljanstvo može zadržati i crnogorsko državljanstvo do potpisivanja bileteralnog sporazuma sa zemljom čije je državljanstvo stekao, ali najduže godinu dana od dana usvajanja Ustava Crne Gore. Nadalje, zabranjeno je izazivanje ili podsticanje mržnje ili netrpeljivosti po bilo kom osnovu. Zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu. Neće se smatrati diskriminacijom propisi i uvoðenje posebnih mjera koji su usmjereni na stvaranje uslova za ostvarivanje nacionalne, rodne i ukupne ravnopravnosti i zaštite lica koja su po bilo kom osnovu u nejednakom položaju. Posebne mjere se mogu primjenjivati samo dok se ne ostvare ciljevi zbog kojih su preduzete. Posebnu važnost ima odredba, da potvrðeni i objavljeni meðunarodni ugovori i opšte prihvaćena pravila meðunarodnog prava sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose ureðuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva. Prava i slobode ostvaruju se na osnovu Ustava i potvrðenih meðunarodnih sporazuma. Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo. Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda. Ustav je propisao u dva člana da se pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica jemče prava i slobode koja mogu koristiti pojedinačno i u zajednici sa drugima: 1) na izražavanje, čuvanje, razvijanje i javno ispoljavanje nacionalne, etničke, kulturne i vjerske posebnosti; 2) na izbor, upotrebu i javno isticanje nacionalnih simbola i obilježavanje nacionalnih praznika; 3) na upotrebu svog jezika i pisma u privatnoj, javnoj i službenoj upotrebi; 4) na školovanje na svom jeziku i pismu u državnim ustanovama i da nastavni programi obuhvataju i istoriju i kulturu pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica; 5) da u sredinama sa značajnim učešćem u stanovništvu organi lokalne samouprave, državni i sudski organi vode postupak i na jeziku manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica; 6) da osnivaju prosvjetna, kulturna i vjerska udruženja uz materijalnu pomoć države; 7) da sopstveno ime i prezime upisuju i koriste i na svom jeziku i pismu u službenim ispravama; 8) da u sredinama sa značajnim učešćem u stanovništvu tradicionalni lokalni nazivi, imena ulica i naselja, kao i topografske oznake budu ispisani i na jeziku manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica; 9) na autentičnu zastupljenost u Skupštini Crne Gore i skupštinama jedinica lokalne samouprave u kojima čine značajan dio stanovništva, shodno principu afirmativne akcije; 10) na srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave; 11) na informisanje na svom jeziku; 12) da uspostavljaju i održavaju kontakte sa graðanima i udruženjima van Crne Gore sa kojima imaju zajedničko nacionalno i etničko porijeklo, kulturno istorijsko nasljeðe, kao i vjerska ubjeðenja; 13) na osnivanje savjeta za zaštitu i unaprjeðenje posebnih prava. Zabranjena je nasilna asimilacija pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica. Država je dužna da zaštiti pripadnike manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica od svih oblika nasilne asimilacije. Kao što se vidi novi Ustav potpuno isključuje mogućnost uživanja kolektivnih manjinskih prava, jer govori o „pripadnicima“ manjina, a ne „kolektivitetu“ kao cjelini, čak i onda kada predviða mogućnost obrazovanja manjinskih savjeta za zaštitu i unaprjeðenje posebnih prava. Takva orjentacija je suprotna čl. 27. Meðunarodnog pakta o graðanskim i političkim pravima, u kome se kaže da manjine svoja prava „imaju u zajednici sa drugim članovima svoje grupe“. Istina, bojazan od kolektivnih prava manjina odavno je prisutna na meðunarodnom planu, kako u normativnom smislu, tako i na planu implementacije meðunarodnih standarda, jer se to pitanje direktno dovodi u vezu sa secesijom složenih država. Smatra se da je zbog toga razbijen Sovjetski Savez, SFRJ i Čehoslovačka. Meðutim Odeljak 30. Dokumenta iz Kopenhagena priznaje manjinama da ostvaruju svoja individualna i kolektivna prava u demokratskom političkom okruženju koje je zasnovano na vladavini prava i nezavisnom pravosuðu, jer su manjinska prava dio univerzalno prihvaćenih ljudskih prava i nezamjenljiv činilac mira, pravde, jednakosti, stabilnosti i demokratije. U dokumentu iz Kopenhagena naglašava se obaveza članica da manjinama omoguće ostvarivanje kako individualnih tako i onih u zajednici sa ostalim pripadnicima grupe. Radi implemnetacije dokumenata OEBS-a naročito Kopenhagenskih dokumenata osnovana je kancelarija Visokog komesara za nacionalne manjine, sa zadatkom da se bavi problemima manjina prije nego se oni izrode u ozbiljan sukob. Jedan od dokumenata Visokog komesara jesu Preporuke iz Lunda o efektivnom učešću manjina u javnom životu. Ovim preporukama se zapravo daje mogućnost za ostarivanje kolektivnih prava manjina. Danas u svijetu postoji desetak homogenih nacionalnih država, dok su sve ostale multietničke. Od oko 5000 različitih nacija i etničkih grupa koliko danas živi u svijetu narastaju zahtjevi za formiranjem novih država što bi po mišljenju nekih autora moglo stvoriti nove destabilizacije na širem planu. S tim u vezi traže se rješenja da se u multinacionalnim državama obrazuju reprezentativna tijela manjina. Takav je slučaj bio sa Republičkim savjetom za zaštitu nacionalnih i etničkih grupa po starom Ustavu, koji meðutim nije zaživio u željenom smislu zbog čega ga nisu predvidjeli ni ekspertska verzija ni nacrt, odnosno prijedlog ustava. Savjet je više bio afirmacija vladajućih struktura, nego zaštitnik manjinskih prava. U vrijeme najžešćih ratnih dešavanja njegovom radu je poklanjana značajna medijska pažnja kao tobožnja briga za manjine, da bi kasnije javnost bila obavještavana šturim saopštenjem. Umjesto njega, kao što rekosmo novi Ustav predviða mogućnost osnivanja nacionalnih savjeta manjina. S obzirom da je Ustavni sud Crne Gore svojom odlukom od 11. 07. 2006. godine proglasio neustavnim čl. 23. i 24. Zakona o manjinskim pravima i slobodama kojim su manjinama u Crnoj Gori priznati garantovani mandati, tj. onim manjinama koje u ukupnom stanovništvu Crne Gore čine od 1% do 5%, shodno rezultatima posljednjeg popisa jedan poslanički mandat, a onim manjinama koje u ukupnom stanovništvu Crne Gore čine preko 5% tri poslanička mandata. Treba takoðe podsjetiti da su Ustavnom poveljom o ljudskim i manjinskim pravima pripadnicima nacionalnih manjina bila priznata individualna i kolektivna prava, koja ostvaruju pojedinačno ili u zajednici s drugima, u skladu sa zakonom i meðunarodnim standardima. Kolektivna prava podrazumijevaju da pripadnici nacionalnih manjina, neposredno ili preko svojih izabranih predstavnika, učestvuju u procesu odlučivanja ili odlučuju o pojedinim pitanjima koja su vezana za njihovu kulturu, obrazovanje, informisanje i upotrebu jezika i pisma, u skladu sa zakonom. U ovoj odbredi je eksplicitno data mogućnost garantovanih mandata kao načina ostvarenja kolektivnog prava manjina. O tome je Povelja još jasnije sadržavala odredbu po kojoj se neće smatrati diskriminacijom oni propisi, mjere i akcije koje su usmjerene na obezbjeðivanje prava nacionalnih manjina, kada se nalaze u nejednakom položaju, da bi im se omogućilo puno uživanje prava pod jednakim uslovima. Najzad, Poveljom je bilo zajemčeno, da se dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava, individualnih i kolektivnih, ne može smanjivati. U svakom slučaju pravo manjina na garantovane mandate pod uslovima iz čl. 23. i 24. pomenutog zakona su stečena prava na osnovu podužeg procesa pozitivne integracije manjina u državno biće Crne Gore, krunisano njihovom lojalnošću u referendumskom odlučivanju, pa Ustavni sud nije mogao takvu očiglednu činjenicu zanemariti. Zato je novim Ustavom obezbijeðena pravna mogućnost za ostvarivanje garantovanih mandata, propisivanjem jemstva na autentičnu zastupljenost u Skupštini Crne Gore i skupštinama jedinica lokalne samouprave u kojima čine značajan dio stanovništva, shodno principu afirmativne akcije. Sada je na potezu zakonodavac, da u postojećem Zakonu o manjinskim pravima i slobodama ugradi odredbu o garantovanim mandatima. O tome je, nakon usvajanja Ustava iskazalo afirmativan stav Ministarstvo za zaštitu manjinskih prava. Novim ustavom je propisana srazmjerna zastupljenosti manjina u organima državne vlasti, javnim službama i organima lokalne samouprave, slično kao što je to bilo propisano i ranijim ustavom, mada takvo rješenje nije predviðala ekspertska verzija, ni nacrt ustava. U svakom slučaju to je poštovanje stečenih prava. Z a k lj u č c i :Na osnovu ovakvog osvrta na tekst novog ustava Crne Gore, o njegovim dobrim i lošim stranama, mogli bi se izvući sljedeći zaključci: Prvo, dobro je što ustav zagovara graðanski koncept države počev od preambule i drugih odredaba. Drugo, dobro je što Ustav zabranjuje svaki vid diskriminacije, po bilo kom osnovu. Treće, dobro je što je Ustav ispoštovao preporuke Venecijanske komisije o ugraðivanju manjinskih prava i sloboda iz Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i graðanskim slobodama. Četvrto, dobro je što je ustav obezbijedio pravnu osnovu za zakonsko propisivanje garantovanih mandata. Peto, dobro je što je ustav predvidio srazmjernu zastupljenost manjina u organima državne vlasti, javnim službama i organima lokalne samouprave. Šesto, nije dobro što Ustav ne predviða mogućnost ostvarivanja kolektivnih prava manjina, osim formiranja nacionalnih savjeta, čime isključuje mogućnost da manjine ostvare pravo na odreðenu vrstu autonomije. Sedmo, nije dobro što Ustav ne predviða mogućnost upravljanja prirodnim bogatstvima od strane manjina u onim lokalnim sredinama, gdje manjine čine većinu. (Misli se na morsko dobro, šumska i druga bogatstva). Osmo, nije dobro što Ustav ne obezbjeðuje ravnomjeran razvoj nedovoljno razvijenih djelova Crne Gore, u prvom redu zapostavljenog sjevera, jer i na taj način minimizira zaštitu manjinskih prava onih manjina koje žive na sjeveru Crne Gore. Deveto, nije dobro što se u državnim simbolima manjine ne mogu prepoznati. Deseto, nije dobro što zaštitnik ljudskih prava (ombdusman) nije predviðen za zaštitu i manjinskih prava i sloboda, gdje bi jedan od zamjenika obavljao funkciju isključive zaštite manjinskih prava i sloboda. „Svako od nas je prije i iznad svega pojedinac sa pečatom vlastite ličnosti, odreðenog pola, odreðene dobi, odreðenih osobina, duha i tijela, nakon toga svako od nas je ili Englez ili Danac ili Francuz, ili bilo šta drugo po svojoj narodnosti, najposlije svako od nas pripada čovječanstvu“ OTO JASPERSEN
