Manjine u novom ustavu Crne Gore

Još u Povelji o pravima države Virdžinije od 1776. godine proklamovano je:
„Da su svi ljudi po prirodi podjednako slobodni i nezavisni i da imaju
izvjesna neotuðiva prava, kojih se, kad uðu u neku društvenu zajednicu,
ne mogu lištiti nikakvim dogovorom, niti se ona mogu oduzeti njihovim
potomcima: to su prava na život i slobodu, na sredstva za sticanje i
posjedovanje svojine i nastojanje da se ostvari sreća“. 

Poslije četvorodnevne rasprave crnogorski
parlament je 19.10.2007. godine usvojio novi Ustav kao još jednu veliku
demokratsku pobjedu i time na najbolji mogući način potvrdio riješenost
Crne Gore da se priključi evropskim i evroatlantskim integracijama.
Podsjetimo da je nedavno potpisan sporazum o pridruživanju i
stabilizaciji sa Evropskom unijom, a uskoro se očekuje i učlanjenje u
NATO savez.
U svakom slučaju donijet je ‘evropski’ ustav u koji su utkana
kompromisna rješenja većine, po pitanju nacionalnog sklada, jezika i
pisma, te i državnih simbola.
Ustav je izglasan dvotrećinskom većinom Demokratske partije
socijalista, Socijaldemokratske partije, Pokreta za promjene, Bošnjačke
stranke, Liberalne partije i Hrvatske demokratske inicijative (55.
poslanika), dok su protiv glasali poslanici Srpske liste,
Socijalističke narodne partije, Narodne stranke, Demokratske srpske
stranke i Demokratskog saveza Albanaca (21. poslanik).
Ipak, gorak ukus parlamentarnoj raspravi dali su opozicioni poslanici, posebno poslanik Andrija Mandić,
nazvavši Ustav „takozvanim“ i diskriminatorskim jer „ponižava srpski
narod“. On je pozvao srpski narod da u svakoj prilici pojedinačno i
kolektivno izraze nepoštovanje ovakvog ustava.
U toku parlamentarne rasprave o prijedlogu ustava poslanik Dobrilo Dedeić je demonstrativno pocijepao
tekst prijedloga ustava u želji da time pokaže svoj odnos prema tom
najvažnijem državnom aktu što je djelovalo krajnje neozbiljno i
poslanički neodgovorno.
Poslanici Mehmet Barhdi i Vaselj Siništaj otkazali su podršku Ustavu tako što su u vrijeme glasanja napustili skupštinsku salu. Poslanik Demokratske unije Albanaca Ferhat Dinoša
nije prisutvovao sjednici Skupštine. Poslanik Demokratske partije
socijalista Miško Vuković je naglasio da je novi ustav ispisan
demokratskim i evropskim jezikom. Iza sebe smo ostavili guslarski
deseterac koji je Crnu Goru mnogo koštao i istoriji.


Donošenjem novog Ustava Crna Gora je poslije 102. godine dobila svoj
drugi ustav kao samostalna i nezavisna država, jer je prvi ustav
donijela 1905. godine. U meðuvremenu je prošla mnoga iskušenja,
naričito poslje 1918. godine kada je na silu pripojena Srbiji, da bi u
periodu poslije Drugog svjetskog rata funkcionisala u sastavu
jugoslovenske federacije, pa opet od 1992. godine u sastavu SRJ sa
Srbijom i končano od 2003. godine u sastavu državne zajednice,
opet sa Srbijom sve do izglasavanja samostalnosti na referendumu 21.
05. 2006. godine.
Novi Ustav Crne Gore svakako predstavlja bolje normativno rješenje od
prethodnog što se najbolje može sagledati uporeðivanjem njihovih
razlika:

Društveno-politički uslovi u kojima su donijeti
Ustav od 12. oktobra 1992. godine donijet u bitno drugačijim
društveno-političkim, bezbjednosnim i ekonomsko-socijalnim okolnostima.
Tada je već bjesnio rat u Hrvatskoj i BiH, a u Srbiji i Crnoj Gori
sutuacija je bila izuzetno teška i napeta. Vladala je opšta
nesigurnost. Hapšenja pripadnika manjina i pretres kuća radi oduzimanje
oružja, bila su svakodnevna pojava. U Novom Pazaru i Bijelom Polju
uhapšene su grupe rukovodilaca i pristalica SDA, koji su medijskom
kampanjom unaprijed osuðeni. Sve je to učinjeno radi zaplašivanja
bošnjačkog naroda zbog čega su mnoge porodice pobjegle u inostranstvo.
Ratna euforija zaoštravala je odnose unutar Crne Gore, jer su snage
odane Miloševićevom režimu sve više i jače tražile da se Crna Gora
stavi u funkciju tog nenarodnog režima.
Ustav Crne Gore 1992. godine trebalo je da bude akt suverene i ravnopravne republike, a ne države,
nakon sprovedenog referenduma o državnopravnom statusu Crne Gore iz
marta 1992. godine. Meðutim, tim činom Crna Gora je postala zarobljenik
hegemonističke i velikodržavne politike koja će zaustaviti i obezličiti
njen sveukupni razvoj. Uzalud je zato Crna Gora svojim Ustavom
definisala sebe kao demokratsku, socijalnu i ekološku državu
republikanskog tipa, jer je referendum raspisan na brzinu pri čemu je
skraćen rok za izjašnjavanje sa šezdeset na svega osam dana,
tako da su mnogi graðani izmanipulisani. Još ako se pri tom imaju u
vidu ratne prilike u kojima je referendum raspisan i održan, te
nacionalistička opsesija koja je vladala – manje ili više na svim
prostorima bivše SFRJ, jasno je da je stvorena nekoegzistentna državna
zajednica.
U ovom kontekstu treba napomenuti da je stvaranju treće Jugoslavije prethodila Haška konferencija krajem
1991. godine na kojoj je tadašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore
Momir Bulatović potpisao nacrt Haškog sporazuma o razdruživanju bivših
republika, ali je pod velikim pritiskom beogradskog režima morao da
revidira stav i potpiše srpski amandman o pravu pojedinih republika da
nastave da žive zajedno, ako to žele. Zatim je na brzinu i
nedemokratski organizovan referendum na kome je formulisano
referendumsko pitanje: „Da li ste za to da Crna Gora kao suverena
Republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi -Jugoslaviji, potpuno
ravnopravno sa drugim
republikama koje to budu želele?“.
Glasalo je 66,04% birača, od čega je 95,94% glasalo „za“.
Zbog svega toga Crna Gora je željela potpunu nezavisnost od Srbije,
obnavljanjem svoje državnosti koju je izgubila 1918. godine pod
pritiskom velikih sila i hegemonističkih apetita Srbije.
Bilo je sasvim jasno, da je Crnoj Gori ovakvo odlučivanje bilo
nametnuto, čemu se ona nije znala ili nije snašla suprostaviti – sve
jedno – tim prije što je Srbija prije toga donijela svoj Ustav iz
oktobra 1990. godine kao potpuno suverena i nezavisna država. Zato
dobri poznavaoci ustavne materija smatraju da je savezni Ustav od
aprila 1992. godine donijet po mjeri Srbije, tim prije što je taj
Ustav donijelo nelegitimno Savezno vijeće Skupštine SFRJ, budući da su
za Ustav glasale samo dvije od šest bivših Republika SFRJ.


Na samom startu bilo je sasvim jasno, da Crna Gora nema ravnopravnu
ulogu sa znatno većom, brojnijom i ekonomski i vojno razvijenijom
Srbijom, što će ubrzo pokazati i tragični dogaðaji, nezapamćen sunovrat
i besmisleni ratovi, zbog kojih je Crna Gora unazaðena i prozvana da
snosi dio odgovornosti.
Srbija nije usaglasila svoj Ustav sa Saveznim Ustavom što je na startu
pokazivalo njeno hegemonističko lice i nastojanje da Crnu Goru ne
tretira kao partnera, već kao dio Srbije. Mnogi zbog toga smatraju da
je SRJ stvorena po diktatu i mjeri Srbije, bez obzira što je u Crnoj
Gori sproveden referendum i što je Savezni Ustav donijet uz obostranu
saglasnost Srbije i Crne Gore.
O SRJ se moglo govoriti kao o fasadnoj federaciji ili provizorijumu što je potvrðeno na mnogim naučnim skupovima, okruglim stolovima i stručnoj literaturi.
Meðutim novi Ustav Crna Gora je donijela nakon veoma uspješnog perioda
usaglašavanja svog sveukupnog političkog, ekonomskog i pravnog razvoja
sa sistemom Evropske unije koji je počeo nakon sukoba sa
Miloševićevskim režimom 1997. godine. Zapravo Crna Gora izgraðuje
sopstveni svojinski, tržišni i spoljnotrgovinski koncept, uvodi zasebnu
valutu, formira Carinsku službu i izgraðuje sopstveni pravosudni sistem.
Vrijeme je ubrzo pokazalo da je Projekat dogovorene Jugoslavije bio iskompromitovan, jer je dvočlana federacija zapravo bila provizorijum.
Vlast je samo normativno bila podijeljena na zakonodavnu, sudsku i
izvršnu što je trebalo da znači njihovu samostalnost, ipak po ustavu
SRJ iz 1992. godine na djelu je bila klasična trihotomija.
Aktuelizacija i internacionalizacija Kosovskog problema još više je
usložavala odnos federalnih članica, a nelegalni izbor Savezne vlade i
blokada verifikacije mandata crnogorskih poslanika u Vijeću republika
doveo je u pitanje karakter Savezne države.
Pošto je Crna Gora ingnorisana od Srbije, bila je prinuðena da traži
svoj put izvan promašene zajednice, uvidjevši da savezna
administracija, pa čak i Savezni Ustavni sud stavljaju se u funkciju
jedne strane što je predstavljalo najgore moguće posrnuće prava i
pravde na prostoru Evrope. Zapravo, uvidjelo se da je federacija
stvorena samo za dokazivanje ‘kontinuiteta’ a ustvari gradio se koncept
unitarne države.


Sukobi na Kosovu u potpunosti su obesmislili dalji zajednički život, pa
je Crna Gora tražila načine za izgradnju sopstvenog puta prema Evropi.
Ona ne priznaje Saveznu administraciju, ni njene sudove koji su bili u
funkciji otuðene
moći pojedinaca i grupa, koji pod maskom patriotizma zgrću ogromna bogatstva i drže monopol u privredi i bankarstvu.

Svoju samostalnost i suverenost Crna Gora izgraðuje, prije svega u
ekonomskoj, monetarnoj, carinskoj, bankarskoj, policijskoj, graničnoj i
informativnoj oblasti. Isto tako ona ima drugačiji odnos prema ljudskim
i manjinskim pravima, jer je za čitavo vrijeme opšte hipokrizije i
apokaliptične orjentacije druge federalne članice sačuvala svoj multi
nacionalni, multi konfesionalni i multi kulturalni imidž.

Ona je istinski željela i htjela potpunu državnu samostalnost putem
narodnog izjašnjavanja na referendumu kako je to dogovoreno Beogradskim
sporazumom o preureðenju odnosa Srbije i Crne Gore od 14. 03. 2002.
godine i Ustavnom Poveljom Državne zajednice Srbija i Crna Gora od 04.
02. 2003. godine.
Zapravo, Beogradskim sporazumom ukinuta je, a ne reorganizovana
SRJ, jer su prestali da postoje Savezna skupština, Savezna Vlada,
Ustavni sud, Savezni sud, Savezno tužilaštvo i mnogi drugi organi,
organizacije i službe, stalna i privremena stručna i savjetodavna radna
tijela i komisije, shodno Zakonu o sprovoðenju Ustavne povelje. Takoðe
je tim činom odlučeno o podjeli imovine.
Nestankom SRJ prestao je da postoji i njen Ustav od 1992. godine, koji
je bio nominalni, a ne normativni akt čime je definitivno faktički i
pravno ugašeno jugoslovenstvo kao ideja i vizija. Umjesto federacije za
koju se unaprijed znalo da je neodrživa kao što je to bio slučaj sa
Pakistanom i Čehoslovačkom stvorena je Državna zajednica Srbije i Crne
Gore kojoj se od strane država-članica povjeravaju samo odreðene
nadležnosti u oblasti spoljnih poslova, odbrane, meðunarodnih
ekonomskih odnosa, unutrašnjih ekonomskih odnosa i ljudskih i
manjinskih prava i graðanskih sloboda.

Crna Gora je, umjesto republike-članice postala država-članica što je bitno novi kvalitet, jer legitimno i legalno ostvaruje svoj pravni i ekonomski suverenitet u
velikom broju oblasti kao što su: svojinski odnosi, porezi, carine,
monetarna sfera, policija, pravosuðe, državljanstvo, obezbeðenje
granice i dr.


Isto tako Crna Gora je ostvarila i meðunarodnopravni subjektivitet
koji se izražavao i svakodnevno potvrðivao kroz brojne meðunarodne
kontakte crnogorskih zvaničnika sa predstavnicima stranih država i
meðunarodnih organizacija. U Crnoj Gori se nalaze brojna
konzularno-diplomatska predstavništva s jedne strane i ona ima svoja
predstavništva u inostranstvu. U Crnoj Gori imao je svoje kancelarije
OEBS, Savjet Evrope i Evropska unija. S obzirom da je Beogradski
sporazum potpisao i predstavnik Evropske Unije on je dobio i
meðunarodni legitimitet. Crna Gora i Srbija su bile proporcionalno
zastupljene u meðunarodnim finansijskim institucijama kao što su
Meðunarodni monetarni fond, Svjetska banka Evropska banka i dr.
Konceptualna i ukupna sadržina novog pravnog položaja /statusa/ i novog
pravnog poretka države Crne Gore u svemu bitnom ostvaruju
diskontinuitet sa ustavom uspostavljenim 1992. godine.
Meðutim, treba naglasiti da je Beogradski sporazum uvažio i osnažio sve
promjene koje su se neminovno morale desiti u pravnom i ekonomskom
sistemu Crne Gore, nakon sukoba sa beogradskim režimom
zbog čega je Crna Gora faktički egzistirala kao potpuno odvojena država
od Srbije, bez obzira na savezni Ustav iz 1992. godine i pravno
ustrojstvo SRJ. U tom periodu Crna Gora je donijela veliki broj važnih
zakonski akata kojima je zaokruživala svoj pravni i ekonomski
suverenitet tako da je Beogradski sporazum samo verifikovao faktičko
stanje.
Isto tako višenacionalni sastav Državne zajednice prirodno ne podnosi
koncept unitarne zajednice, jer u njemu pojedine nacije ne bi mogle
izraziti sopstveni identitet.
Često puta političkim nasiljem nad saveznim Ustavom iz 1992. godine minimizirana je uloga Crne Gore i otežavano njeno državno funkcionisanje.
Tako je Savezna vlada nelegitimnim odlukama zatvarala granične
prijelaze prema Hrvatskoj, Italiji i Albaniji čime je tešku privrednu
situaciju dovodila do nepodnošljivosti.


Nacija, jezik i crkva
Novi ustav snažno afirmiše Crnu Goru u nacionalnom, jezičkom i vjerskom
pogledu u odnosu na Srbiju i time zaokružuje njeno državno biće, pa su
upravo zato Srbi u Crnoj Gori nezadovoljni svojim ustavnim statusom,
jer mnogi od
njih smatraju da su Srbi i Crnogorci jedan narod, da im je zajednički
srpski jezik i srpska pravoslavna crkva. Ipak desktruktivnost srpskih
nacionalista, koja se naročito ispoljavala nakon formiranja Dukljanske
akademije nauka i umjetnosti, počinje da blijedi nakon trijumfalnog
referendumskog uspjeha o samostalnosti Crne Gore i pogotovo sada nakon
usvajanja novog ustava u parlamentu.
Graðanski koncept države
Obnavljanjem svoje nezavisnosti i samostalnosti, svjesna da nijedan
narod u Crnoj Gori nema većinu, pa čak ni Crnogorci, novim Ustavom je
naglašen graðanski koncept države, za razliku od Ustava iz 1992.
godine, kojim je u preambuli bilo propisano da je Crna Gora nacionalna
dražava „na osnovu istorijskog prava crnogorskog naroda na sopstvenu
državu, stečenog u vjekovnim borbama za slobodu“.
Meðutim, novim Ustavom su kao slobodni i ravnopravni graðani, pored
Crnogoraca, nabrojani i Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i
drugi privrženi demokratskoj i graðanskoj Crnoj Gori. Odmah se može
primijetiti, da su iz preambule izostavljeni Romi, slično rješenju
slovenačkog ustava, koji je za Rome predvidio isključivo zakonsku
regulativu.
Novi Ustav definiše državu kao graðansku, demokratsku, ekološku i državu socijalne pravde zasnovanu na vladavini prava.


J e z i k
Službeni jezik je crnogorski, a u službenoj upotrebi su i srpski,
bosanski, albanski i hrvatski. Ovo je demokratski iskorak u odnosu na
stari ustav koji je označio srpski jezik za jedini službeni jezik.
Svakako postignut je politički kompromis, s obzirom da su najveće
rasprave voðene upravo o jeziku, jer su prosrpske stranke uporno
tražile da se za službeni proglasi isključivo srpski jezik, budući da
je nedavni popis stanovništva pokazao, da 64% graðana govori srpskim
jezikom i da se svi drugi jezici, osim albanskog u suštini svode na
srpski jezik.
I ovaj slučaj jasno pokazuje strategiju jezičkog ekskluzivizma u
postjugoslovenskom procesu koji jasno pokazuje želju svakog naroda i
njihovih elita da svoj jezik što više udalje od drugih jezika bez
obzira na činjenicu sličnosti jezika i dugogodišnju upotrebu
srskohrvatskog jezika kao jedinog službenog jezika. Srbi žele srpski
jezik i ćirilično pismo da proglase jezičkim standardom, a drugi od
toga prave disocijaciju, tražeći priznanje i zaštitu svog jezika kao
identitetsku legitimaciju.

U tom pravcu navodimo slučaj gaelika-irske varijante keltskog jezika
kao jednog od zvaničnih jezika Evropske unije, jer iako ovim jezikom
govori svega 5% stanovnika Irske Republike i sva zvanična dokumenta
Unije moraju se prevesti na ovaj jezik.

Vjerske zajednice
U pogledu vjerskih zajednica naðeno je restriktivno rješenje, pa
se vjerske zajednice ne pominju pojedinačno, osim što se propisuje da
su odvojene od države. Do takvog rješenja je došlo zbog toga što su
prosrpske partije uporno tražile ustavno definisanje samo srpske
pravoslavne crkve, osporavajući status crnogorske pravoslavne crkve
koju pežorativno označavaju kao ‘udruženje graðana’. Meðutim u starom
ustavu u vjeroispovijesti se ubrajaju Pravoslavna crkva, Islamska
vjerska zajednica, Rimokatolička crkva i druge vjeroispovijesti koje su
ravnopravne i odvojene od države. One su ravnopravne i slobodne u
vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Samostalno ureðuju svoju
unutrašnju organizaciju i vjerske poslove, u granicama pravnog poretka.
Takoðe je propisano da država materijalno pomaže vjeroispovjesti.


Nacionalni simboli
U nacionalne simbole ubrojeni su grb, zastava i himna. Grb je zlatni
dvoglavi orao sa lavom na prsima bez vjerskih obilježja. Naime,
izbjegnuta su vjerska obilježja umetanjem krstova kako su to predlagale
prosrpske partije u nacrtu ustava čime bi dominirala pravoslavna
varijanta.
Zastava je crvene boje sa grbom na sredini i zlatnim obrubom. Srpska
lista je predlagala da zastava bude trobojka sa crvenim, plavim i
bijelim jednakim i vodoravno položenim poljima, a SNP da zastava bude
narodna, državna i predsjednička. Narodna da bude kao u prijedlogu
srpske liste, državna da bude crveno-plavetno-bijela sa jednakim i
vodoravno položenim poljima i grbom na sredini, a predsjednička crvene
boje sa grbom na sredini i zlatnim obrubom.
Himna je „Oj svijetla majska zoro“.
Srpska lista je predlagala himnu „Onamo, onamo“, a Narodna stranka i Demokratska srpska stranka „Ubavoj nam Crnoj Gori“.
Bošnjačka stranka je predlagala da se ustavom propiše da Crna Gora ima
grb, zastavu i himnu, s tim da državni simboli ne sadrže vjerska
obilježja.
Stari Ustav je pripisivao da Crna Gora ima grb, zastavu i himnu
ostavljajući zakonodavcu da bliže reguliše sadržinu državnih simbola.

Manjinska prava i slobode
U želji da učvrsti državne institucije i stvori širi pravni okvir za
dalju demokratizaciju društva i države novi Ustav je napustio koncept
nacionalne države kakav je zagovarao u ekspertskoj verziji i nacrtu,
poput Ustava Srbije i Hrvatske, naglašavajući graðanski koncept države.
Najprije je to učinio u preambuli, jer je nabrojao sve narode i
nacionalne manjine.

Isto tako propisao je da je nosilac suverenosti graðanin koji ima crnogorsko državljanstvo.
Što se tiče džavaljanstva o čemu je takoðe bilo dosta polemičnih tonova
Ustav je propisao da svaki graðanin Crne Gore koji je pored crnogorskog
državljanstva na dan 3. jun 2006. godine (kada je proglašena
nezavisnost Crne Gore – prim S.M.) – imao državljanstvo neke druge
države ima pravo da zadrži i crnogorsko državljanstvo. Državaljnin Crne
Gore koji je nakon 3. juna 2006. godine stekao neko drugo državljanstvo
može zadržati i crnogorsko državljanstvo do potpisivanja bileteralnog
sporazuma sa zemljom čije je državljanstvo stekao, ali najduže godinu
dana od dana usvajanja Ustava Crne Gore.
Nadalje, zabranjeno je izazivanje ili podsticanje mržnje ili
netrpeljivosti po bilo kom osnovu. Zabranjena je svaka neposredna ili
posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu. Neće se smatrati
diskriminacijom propisi i uvoðenje posebnih mjera koji su usmjereni na
stvaranje uslova za ostvarivanje nacionalne, rodne i ukupne
ravnopravnosti i zaštite lica koja su po bilo kom osnovu u nejednakom
položaju. Posebne mjere se mogu primjenjivati samo dok se ne ostvare
ciljevi zbog kojih su preduzete.
Posebnu važnost ima odredba, da potvrðeni i objavljeni meðunarodni
ugovori i opšte prihvaćena pravila meðunarodnog prava sastavni su dio
unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i
neposredno se primjenjuju kada odnose ureðuju drukčije od unutrašnjeg
zakonodavstva.
Prava i slobode ostvaruju se na osnovu Ustava i potvrðenih meðunarodnih sporazuma.
Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili
lično svojstvo. Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i
sloboda.


Ustav je propisao u dva člana da se pripadnicima manjinskih naroda i
drugih manjinskih nacionalnih zajednica jemče prava i slobode koja mogu
koristiti pojedinačno i u zajednici sa drugima:
1) na izražavanje, čuvanje, razvijanje i javno ispoljavanje nacionalne, etničke, kulturne i vjerske posebnosti;
2) na izbor, upotrebu i javno isticanje nacionalnih simbola i obilježavanje nacionalnih praznika;
3) na upotrebu svog jezika i pisma u privatnoj, javnoj i službenoj upotrebi;
4) na školovanje na svom jeziku i pismu u državnim ustanovama i da
nastavni programi obuhvataju i istoriju i kulturu pripadnika manjinskih
naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica;
5) da u sredinama sa značajnim učešćem u stanovništvu organi lokalne
samouprave, državni i sudski organi vode postupak i na jeziku
manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica;
6) da osnivaju prosvjetna, kulturna i vjerska udruženja uz materijalnu pomoć države;
7) da sopstveno ime i prezime upisuju i koriste i na svom jeziku i pismu u službenim ispravama;
8) da u sredinama sa značajnim učešćem u stanovništvu tradicionalni
lokalni nazivi, imena ulica i naselja, kao i topografske oznake budu
ispisani i na jeziku manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih
zajednica;
9) na autentičnu zastupljenost u Skupštini Crne Gore i skupštinama
jedinica lokalne samouprave u kojima čine značajan dio stanovništva,
shodno principu afirmativne akcije;
10) na srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave;
11) na informisanje na svom jeziku;
12) da uspostavljaju i održavaju kontakte sa graðanima i udruženjima
van Crne Gore sa kojima imaju zajedničko nacionalno i etničko
porijeklo, kulturno istorijsko nasljeðe, kao i vjerska ubjeðenja;
13) na osnivanje savjeta za zaštitu i unaprjeðenje posebnih prava.

Zabranjena je nasilna asimilacija pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica.
Država je dužna da zaštiti pripadnike manjinskih naroda i drugih
manjinskih nacionalnih zajednica od svih oblika nasilne asimilacije.

Kao što se vidi novi Ustav potpuno isključuje mogućnost uživanja kolektivnih manjinskih prava, jer govori o „pripadnicima“ manjina, a ne „kolektivitetu“
kao cjelini, čak i onda kada predviða mogućnost obrazovanja manjinskih
savjeta za zaštitu i unaprjeðenje posebnih prava. Takva orjentacija je
suprotna čl. 27. Meðunarodnog pakta o graðanskim i političkim pravima,
u kome se kaže da manjine svoja prava „imaju u zajednici sa drugim članovima svoje grupe“. Istina,
bojazan od kolektivnih prava manjina odavno je prisutna na meðunarodnom
planu, kako u normativnom smislu, tako i na planu implementacije
meðunarodnih standarda, jer se to pitanje direktno dovodi u vezu sa
secesijom složenih država. Smatra se da je zbog toga razbijen Sovjetski
Savez, SFRJ i Čehoslovačka.
Meðutim Odeljak 30. Dokumenta iz Kopenhagena priznaje
manjinama da ostvaruju svoja individualna i kolektivna prava u
demokratskom političkom okruženju koje je zasnovano na vladavini prava
i nezavisnom pravosuðu, jer su manjinska prava dio univerzalno
prihvaćenih ljudskih prava i nezamjenljiv činilac mira, pravde,
jednakosti, stabilnosti i demokratije. U dokumentu iz Kopenhagena
naglašava se obaveza članica da manjinama omoguće ostvarivanje kako
individualnih tako i onih u zajednici sa ostalim pripadnicima grupe.
Radi implemnetacije dokumenata OEBS-a naročito Kopenhagenskih dokumenata osnovana je kancelarija Visokog komesara za
nacionalne manjine, sa zadatkom da se bavi problemima manjina prije
nego se oni izrode u ozbiljan sukob. Jedan od dokumenata Visokog
komesara jesu Preporuke iz Lunda o efektivnom učešću manjina u
javnom životu. Ovim preporukama se zapravo daje mogućnost za
ostarivanje kolektivnih prava manjina.


Danas u svijetu postoji desetak homogenih nacionalnih država, dok su
sve ostale multietničke. Od oko 5000 različitih nacija i etničkih grupa
koliko danas živi u svijetu narastaju zahtjevi za formiranjem novih
država što bi po mišljenju nekih autora moglo stvoriti nove
destabilizacije na širem planu.

S tim u vezi traže se rješenja da se u multinacionalnim državama obrazuju reprezentativna tijela manjina. Takav je slučaj bio sa Republičkim savjetom
za zaštitu nacionalnih i etničkih grupa po starom Ustavu, koji meðutim
nije zaživio u željenom smislu zbog čega ga nisu predvidjeli ni
ekspertska verzija ni nacrt, odnosno prijedlog ustava. Savjet je više
bio afirmacija vladajućih struktura, nego zaštitnik manjinskih prava. U
vrijeme najžešćih ratnih dešavanja njegovom radu je poklanjana značajna
medijska pažnja kao tobožnja briga za manjine, da bi kasnije javnost
bila obavještavana šturim saopštenjem. Umjesto njega,
kao što rekosmo novi Ustav predviða mogućnost osnivanja nacionalnih savjeta manjina.

S obzirom da je Ustavni sud Crne Gore svojom odlukom od 11. 07. 2006.
godine proglasio neustavnim čl. 23. i 24. Zakona o manjinskim pravima i
slobodama kojim su manjinama u Crnoj Gori priznati garantovani mandati,
tj. onim manjinama koje u ukupnom stanovništvu Crne Gore čine od 1% do
5%, shodno rezultatima posljednjeg popisa jedan poslanički mandat, a
onim manjinama koje u ukupnom stanovništvu Crne Gore čine preko 5% tri
poslanička mandata.

Treba takoðe podsjetiti da su Ustavnom poveljom o ljudskim i manjinskim
pravima pripadnicima nacionalnih manjina bila priznata individualna i
kolektivna prava, koja ostvaruju pojedinačno ili u zajednici s drugima,
u skladu sa zakonom i meðunarodnim standardima. Kolektivna prava
podrazumijevaju da pripadnici nacionalnih manjina, neposredno ili preko
svojih izabranih predstavnika, učestvuju u procesu odlučivanja ili
odlučuju o pojedinim pitanjima koja su vezana za njihovu kulturu,
obrazovanje, informisanje i upotrebu jezika i pisma, u skladu sa
zakonom. U ovoj odbredi je eksplicitno data mogućnost garantovanih mandata
kao načina ostvarenja kolektivnog prava manjina. O tome je Povelja još
jasnije sadržavala odredbu po kojoj se neće smatrati diskriminacijom
oni propisi, mjere i akcije koje su usmjerene na obezbjeðivanje prava
nacionalnih manjina, kada se nalaze u nejednakom položaju, da bi im se
omogućilo puno uživanje prava pod jednakim uslovima.
Najzad, Poveljom je bilo zajemčeno, da se dostignuti nivo ljudskih i
manjinskih prava, individualnih i kolektivnih, ne može smanjivati. U
svakom slučaju pravo manjina na garantovane mandate pod uslovima iz čl.
23. i 24. pomenutog zakona su stečena prava
na osnovu podužeg procesa pozitivne integracije manjina u državno biće
Crne Gore, krunisano njihovom lojalnošću u referendumskom odlučivanju,
pa Ustavni sud nije mogao takvu očiglednu činjenicu zanemariti.
Zato je novim Ustavom obezbijeðena pravna mogućnost za ostvarivanje
garantovanih mandata, propisivanjem jemstva na autentičnu zastupljenost
u Skupštini Crne Gore i skupštinama jedinica lokalne samouprave u
kojima čine značajan dio stanovništva, shodno principu afirmativne
akcije.

Sada je na potezu zakonodavac, da u postojećem Zakonu o manjinskim
pravima i slobodama ugradi odredbu o garantovanim mandatima. O tome je,
nakon usvajanja Ustava iskazalo afirmativan stav Ministarstvo za
zaštitu manjinskih prava.
Novim ustavom je propisana srazmjerna zastupljenosti
manjina u organima državne vlasti, javnim službama i organima lokalne
samouprave, slično kao što je to bilo propisano i ranijim ustavom, mada
takvo rješenje nije predviðala ekspertska verzija, ni nacrt ustava. U
svakom slučaju to je poštovanje stečenih prava.


Z a k lj u č c i :
Na osnovu ovakvog osvrta na tekst novog ustava Crne Gore, o njegovim
dobrim i lošim stranama, mogli bi se izvući sljedeći zaključci:
Prvo, dobro je što ustav zagovara graðanski koncept države počev od preambule i drugih odredaba.
Drugo, dobro je što Ustav zabranjuje svaki vid diskriminacije, po bilo kom osnovu.
Treće, dobro je što je Ustav ispoštovao preporuke Venecijanske
komisije o ugraðivanju manjinskih prava i sloboda iz Povelje o ljudskim
i manjinskim pravima i graðanskim slobodama.
Četvrto, dobro je što je ustav obezbijedio pravnu osnovu za zakonsko propisivanje garantovanih mandata.
Peto, dobro je što je ustav predvidio srazmjernu zastupljenost
manjina u organima državne vlasti, javnim službama i organima lokalne
samouprave.
Šesto, nije dobro što Ustav ne predviða mogućnost ostvarivanja
kolektivnih prava manjina, osim formiranja nacionalnih savjeta, čime
isključuje mogućnost da manjine ostvare pravo na odreðenu vrstu
autonomije.
Sedmo, nije dobro što Ustav ne predviða mogućnost upravljanja
prirodnim bogatstvima od strane manjina u onim lokalnim sredinama, gdje
manjine čine većinu. (Misli se na morsko dobro, šumska i druga
bogatstva).
Osmo, nije dobro što Ustav ne obezbjeðuje ravnomjeran razvoj
nedovoljno razvijenih djelova Crne Gore, u prvom redu zapostavljenog
sjevera, jer i na taj način minimizira zaštitu manjinskih prava onih
manjina koje žive na sjeveru Crne Gore.
Deveto, nije dobro što se u državnim simbolima manjine ne mogu prepoznati.
Deseto, nije dobro što zaštitnik ljudskih prava (ombdusman) nije
predviðen za zaštitu i manjinskih prava i sloboda, gdje bi jedan od
zamjenika obavljao funkciju isključive zaštite manjinskih prava i
sloboda.
„Svako od nas je prije i iznad svega pojedinac sa pečatom
vlastite ličnosti, odreðenog pola, odreðene dobi, odreðenih osobina,
duha i tijela, nakon toga svako od nas je ili Englez ili Danac ili
Francuz, ili bilo šta drugo po svojoj narodnosti, najposlije svako od
nas pripada čovječanstvu“

OTO JASPERSEN