TAJNE HADŽDŽA I POJAM SVETOG U ISLAMU

Hadždž filološki označava namjeru da se posjeti nešto što se veliča.
Posmatrano sa aspekta Šerijata hadždž je stroga obaveza (farz) svakog
vjernika da jedanput u životu posjeti odreðena mjesta u odreðeno
vrijeme i sa odreðenim radnjama. Ovo bi bila općenita definicija
hadždža kod šerijatskih pravnika.

Pod posjetom podrazumjeva se tavaf i stajanje na Arefatu, pod odreðeno
mjesto podrazumjeva se Kaba i Arefat. Pod pojmom sa odreðenim radnjama
podrazumjeva se tavaf, saj i stajanje na Arefatu u ihramu.
Dalje će pravnici govoriti o uvjetima hadždža: islam, sloboda, pamet,
punoljetnost, zdravlje, materijalna mogućnost (sredstva za odlazak i
sredstvo za prijevoz), sigurnost puta i mahrem za ženu. Kada vjernik
govori o hadždžu onda će obavezno definirati hadždž kao zijaret svetim
mjestima u danima hadždža.
Pozabavit ćemo se u ovom tekstu pojmom svetog u islamu, naravno imajući
uvijek na umu sve ono što su šerijatski pravnici kazali o osnovama
ibadeta na bazi vjerodostojnih izjava.
Pojam svetog u islamu nosi u sebi značenje bereketa/ blagoslov,
rahmeta/ milosti, na koncu tu se skriva sva simboličnost i ezoterijski
smisao svih naših dužnosti kojima smo zaduženi od Zakonodavca. Sva ta
simboličnost i unutrašnja slojevitost smisla i svrhe počesto bivaju
zamagljeni samom  pravničkom terminologijom i na takav način ostaju
izvan horizonata ljudskog poimanja i interesiranja.

POJAM SVETOG U ISLAMU  – SVETI PROSTOR U ISLAMU

Želeći ukazati na stanje vjernika prof. Nasr je zapisao u svojim djelima da muslimani žive u prostoru odreðenim zvukom Kur’ana.
Islamska tradicija poznaje, kao i sve religije, mjesta koja su
ispunjena posebnim blagoslovom Božijim. Boravkom u njima, vjernik se
čisti od profanosti ovog svijeta. Ta mjesta jesu sveta, sakralna u
odnosu na svu efemernost dunjaluka.
Prof. A. Schimmel govoreći o značenju ovog pojma u islamu navodi
primjere sakralnosti džamije, pa čak i samu sakralnost kuće u
muslimanskoj tradiciji.
Kada musliman govori o dva „sveta mjesta“ (Al-Haramejn) misli na Mekku
i Medinu. Riječ harem, iz istog korijena kao i haram, „zabranjen“,
označava mjesto gdje je isključeno sve profano, kao što u harim, mjesto
rezervirano za žene, može ući samo mahrem, muški član porodice koji je
u rodbinskoj vezi sa ukućanima. Da bi došao u središte svetišta, u ovom
slučaju dvorište Kabe u Meki,  mora  se obući ihram, odjeću koja
obavezuje hodočasnika da poštuje niz ograničenja, kao što su
izbjegavanje spolnih odnosa, šišanja, obrezivanja noktiju.
Kuća kao i džamija ima svoj prag i vrata. Otvaranjem vrata i prelaskom
praga mi ulazimo u prostor koji je ograničen i zatvoren. Ovdje ćemo se
prisjetiti da je latinski termin sanctus izveden iz sancire što znači
ograničiti, zatvoriti, te tako učiniti svetim. Kako veli prof.
Schimmel, sakralni prostor je izuzet iz uobičajenog prostora, zaštićen
ne samo od zlih djela ljudskih već i od šejtana.
Otuda i kuća je granično mjesto par excellence koje odvaja sveto od profanog.
U religijskom jeziku kuća je jedna od najčešćih korištenih metafora za
ljudsko srce. Vrata se otvaraju u sveti prostor, a musliman zna da je
„Bog Otvaralac vrata“ (Mufattih al-Abwab).
Otuda u svetom prostoru džamije tj. haremu čovjek se ispunjava
Božanskim blagoslovom, iskustvom ljudskog bića, siromašnog (faqir) kako
jeste, u prisustvu Svime-bogatog (Al-Ganijj), kako to lijepo primjećuje
prof. Schimmel.
Allah dž. š. je dao čovjeku sveti (sakralni) prostor u kojem je čovjek
odvojen i zatvoren/zaštićen od otvorenosti ovog svijeta. Otuda nam se
otkriva smisao značenja termina harema Kabe, harema svake džamije,
ihrama, muhrima, mahrame kojom muslimanka prekriva svoju kosu i vrat,
harema kao ženskog prostora gdje je pristup zabranjen strancima . Može
se primjetiti da svi navedeni termini imaju isti  osnovni korijen (h r
m ) što sugerira na ograničenost, zatvorenost, zaštićenost, izuzeće iz
uobičajenog .
 Kada se musliman okrene prema Mekki odakle je zemlja raširena on se
tako duhovno usmjerava prema centru vjerovanja, izvora svekolike
duhovnosti. Kur’ an (42:7) naziva je Umm al-Qura- majka gradova.
Centralno mjesto Kabe blagosilja grad  Mekku svojim prisustvom.
Tradicionalni izvori navode da je to  „pupak Zemlje“ u smislu da je
Mekka bila prva tačka zemaljska koja je proizašla iz primordijalnog
kosmičkog okeana i da se ispod nje počela širiti Zemlja (ostatak), baš
kao što se čovjekovo tjelo razvija počevši od pupka.
Doći Kabi znači vratiti se svom izvorištu. Musliman je uvijek svjestan
Kabe kao izvorišta svoje vjere pa i samog čovječanstva. Osim što
predstavlja Izvorište, ona je i Centar našeg okretanja u namazu i
putovanja na hadždž. Prof. Nasr veli da svaki musliman ima statičnu i
dinamičnu vezu sa Kabom. Namaz predstavlja statičnu vezu jer postoji
stalna veza izmeðu svake tačke u islamskom kosmosu i Kabe. Hadždž
predstavlja dinamičnu vezu jer se prema Kabi putuje radi obavljanja
hadždža. Tako je Kaba Ishodište i Središte islamskog vjerskog
univerzuma ne zbog Kabine zemaljske realnosti, već zbog onoga šta
označava kao Božija  Kuća, jer je ustvari jedino Bog Izvorište i
Središte života muslimana.
Muslimani su nazvani ahl al qibla – oni što se okreću prema kibli.
Kibla je postala opći tremin za mjesto na koje neko usmjerava svoju
pažnju. Muslimani moraju biti ujedinjeni samim okretanjem prema istom
centru molitvenog života.
Pojam  kible kao centra naših stremljenja  je inspirirala nebrojene
pojedince u njihovim vjerskim postignućima. Tako Rumi u svojoj 
Mesneviji opisuje različite  kible kojima se ljudi okreću umjesto
gledanja prema Mekki ( kibla askete-dobrostivi Bog, kibla
pohlepnog-kesa ispunjena zlatom, kibla onih koji obožavaju formu-od
kamena lik…)
Da se mi vratimo hadždžu. Hadždž je doista sveta dužnost svakog
vjernika. Nema hadždža bez fizičke posjete svetim mjestima. U Kur’anu
se spominje da je prvi hram koji je podignut za ljude je onaj u Bekki.
Veliki islamski alimi su u samim ovim terminima Mekka-Bekka, Kaba, u
svim hadžskim obredima: Arefat, ihram, tavaf, kurban i dr. uvidjeli
duboka značenja čijim razotkrivanjem čovjek pronalazi sebe i viši
smisao uloge svog života.
Prema učenjacima tarikata hadždž bi bio putovanje prema stvarnoj Kući
Božijoj, unutarnjoj Kabi, što naravno podrazumjeva unutrašnje i duhovno
putovanje. U tom kontekstu oni naučavaju da Allahova kuća ima raznolike
dimenzije, postoji kosmička Kaba i ona koja je smještena u čovjekovoj
osobnoj duši. Ta Kaba ili Kuća u nebesima koja se nalazi ponad Kabe
zove se Bejt al – ma  mur.
       Ibn Kesir u svom Kasasu el – enbija navodi da je Allah dž.š.
putem objave pokazao Ibrahimu gdje će sagraditi Kabu. Dalje nam kazuje
da se Kaba nalazi ispod nebeskog hrama (El-Bejtu-l-ma mur) tako da bi
on, kad bi pao, pao na nju. Takav je slučaj i sa sedam nebeskih
hramova. Neki učenjaci prvih generacija kažu da na svakom nebu postoji
po jedan hram u kome stanovnici tog neba Allahu čine ibadet. Ti hramovi
za stanovnike nebesa predstavljaju isto što i Kaba za stanovnike
Zemlje. Allah dž.dš. je tako naredio Ibrahimu a.s. da Mu sagradi hram
koji će biti stnovnicima ono što su ti hramovi za meleke na nebesima.
Allah mu je pokazao mjesto tog hrama posvećenog Njemu, koje je za to
predodredjeno od vremena stvaranja nebesa i Zemlje. To potvrðuje i
hadis kojeg navode Buharija i Muslim: „ Ovo mjesto je Allah učinio
svetim onog dana kada je stvorio nebesa i Zemlju, pa će ono biti sveto,
po Allahovom nareðenju, sve do Kijametskog dana“.
Prema tome, možemo govoriti, kako navodi profesor A. Silajdžić, da
postoji fenomenalna i nadosjetilna Kaba koja pripada nadfenomenalnom i
fenomenalnom svijetu. Svaka od njih se može kvalificirati na dva
načina: što se tiče prve ona bi se ponajprije mogla podijeliti na
pojavnu džamiju, poznatu takoðer kao Kuću Božiju/harem, i drugo,
pojavno srce, takoðer poznato kao Kuća Božija/harem. Nadalje prof.
Silajdžić navodi distinkciju izmeðu termina Mekka i Bekka gdje ova
potonja označava ravni prostor u centru u kojem se podiže Kaba. To su
dva diferencirana stanja hijeropovijesno i primordijalno, dva različita
regiona teritorijalno svetog mjesta, jedan je općeniti generalni i
drugi centarlni (središnji).

TAJNE OBREDA HADŽDŽA

Allahova kuća Kaba ima raznolike dimenzije, od one Kabe koju sagradi
Ibrahim do Bejt al – ma mura na nebesima. Postoji kosmička Kaba i ona
koja je smještena u čovjekovom srcu koje korespondiraju duhovnoj
spoznaji ljudi.
Ljudsko dokučivanje smisla Kabe kao mjesta okretanja, kao kible je dohvatanje tajni duhovnog stanja čovjekovog srca.
Gazali, dakako i mnogi drugi alimi, u svakom hadžskom obredu vide tajnu
koja može otvoriti vrata ljudskoj duši da preðe onaj prag iza kojeg  je
sveti prostor. Taj prag jeste crta razdjelnica vječnosti Poruke Božije
i sveovodunjalučke prolaznosti.
Da bi se prešao taj prag, da bi vrata spasa bila otvorena našim dušama,
čovjek mora poduzeti putovanje prema Bogu a to je hadždž. Na tom
putovanju mora biti čist nijet, novac, pa i sama čežnja, žudnja za ovim
putovanjem To je suština hodočašća u islamu. U tradicionalnim izvorima
se navodi da je Ademu a.s. nareðeno da učini posjetu Božijem hramu u
Mekki odmah nakon što se pokajao. I Havi je bilo nareðeno da učini isto
što i Ademu a. s.
Adem je zatekao Havu, kako kažu izvori, na Arefatu, koja je došla iz
suprotnog smjera. Sretoše se na mjestu koje dobi ime Arefat (glagolski
korijen  riječi arefat sugerira da su se Adem i Hava tu upoznali i
sreli).
       Gazali započinje u svom Ihjau poglavlje o tajnama propisa
hadždža sa sljedećom predajom „Jedan od iskrenih i Allahu dž. š.,
bliskih robova kazao je da mu se Iblis, prokleo ga Uzvišeni Allah,
pokazao na Arefatu u liku čovjeka. Bio je mršav, žut, uplakanih očiju i
pognutih leða. Ovaj ga je upitao: „Šta te je rasplakalo?“ Iblis je
odgovorio: „Dolazak hadžije na hadždž isključivo radi Allaha, a ne radi
trgovine. Bojim se da su došli na hadždž, a da se ne vrate razočarani,
što bi me rastužilo.“ Dobri je čovjek upitao: „ Zbog čega je tvoje
tijelo oslabilo?“ Iblis je odgovorio: „Hrzanje konja na Allahovom putu,
a da su na mom putu, bilo bi mi draže.“ Upitao ga je :“Šta ti je boju
promijenilu?“Iblis je odgovorio:“Meðusobno potpomaganje zajednice na
planu pokornosti Allahu dž.š., a kada bi se meðusobno potpomagali u
grijehu bilo bi mi draže:“ „A šta ti je leða savilo“- upitao je dobri
čovjek. Iblis je odgovorio: „Riječ roba: Allahu moj molim te za lijek i
hajirli završetak ovosvjetskog života! Tada ja kažem :“Teško meni“.
Kada će se ovaj zadiviti svojim djelima? Bojim se da je shvatio stvar.“
     Ova predaja nam ukazuje na duboki smisao hadždža, džihada,
meðusobnog potpomaganja i iskrene dove, sa kojima se čovjek uzdiže
iznad prolaznosti ovog svijeta u viši svijet. Gazali dalje govori o
skrivenim tajnama hadždža koje čovjek može dostići jedino ako sredstva
koja osigurava za putovanja na hadždž budu stečena na dopušten način.
Bavljenje trgovinom ne smije zaokupiti njegovo srce i donositi brige
jer njegove misli trebaju biti usmjerene ka Uzvišenom Allahu a srce
staloženo sjećanjem na Njega, veli Gazali.
Ovo je shodno riječima Poslanika koji govori da će na kraju vremena
četiri vrste ljudi putovati na hadždž: vladari će putovati radi odmora
i rekreacije; imućni će putovati radi trgovine; siromašni će putovati
da bi prosili; učači  Kur’ana će putovati da bi stekli slavu. Prema
tome, naša žudnja, čežnja, sredstva, sve mora biti očišćeno jer jedino
u tom prostoru koji jeste harem, čovjek može spoznati tajne hadža. Na
takav način zemaljska Kaba koja jeste slika kosmičke Kabe, izgraðuje se
u ljudskom srcu, tom stjecištu duhovnog (sa)znanja koje je različito od
ovog zemaljskog saznanja.
     Tada će vjernik tavaf doživljavati ne samo kao fizičko obilaženje
oko Kabe, nego obilaženje srca prisjećanjem (zikr) na Gospodara Kabe.
Gazali veli da je tavaf srca snažno osjećanje ovisnosti o Gospodaru, a
Kaba je samo forma tog osjećaja u svijetu očitovanja Allahove moći.
     Hodanje izmeðu Safe i Merve ustvari je hodanje prostorom Uzvišenog
Allaha, odlazeći i dolazeće, i pritom pokazujići iskrenost i odanost u
službi Njemu i nadajući se Njegovoj milosti, baš kao što čovjek uðe u
kraljevske odaje i izaðe ne znajući da li će mu vladar ispuniti zahtjev
ili će ga odbiti, pa hoda dvorištem uvijek se nadajući da će se vladar
smilovati. Hodajući izmeðu Safe i Merve treba se prisjetiti hodanja
izmeðu dva tasa Mizana na Sudnjem danu.
     Boravak na Arefatu je podsjećanje na stajanje na Sudnjem danu.
Kada se hadžija prisjeti toga, njegovo srce biva ispunjeno
strahopoštovanjem i dovom usmjereno ka Uzvišenom Allahu, ne bi li bio
proživljen u skupini uspješnih, onih koje je obuhvatila Allahova milost.
      Hodočašće je služilo mnogim spisateljima kao simbol putovanja
duše ka cilju za kojim čezne. Čitav život se može sagledati kao
kretanje kroz maqamat, stanice srca, u nadi dostizanja cilja. Ne treba
gubiti iz vida da je putovanje na hadždž  nekada činilo veoma tešku
obavezu: umiralo se od iscrpljenosti, bolesti, velike opasnosti na
putu. Kao što je nekada hodočašće u Mekku bilo povezano sa
zastrašujućim opasnostima i poteškoćama tako i unutrašnje hodočašće
iziskuje neprestanu budnost. Što je čovjek dulje u haremu / zaštićenom
prostoru dalje je od harama / zabranjenih djela.

Rifet Šahinović 

www.preporod.com