Hoću da pitam

Piše: Rifat Redžović 
Povod za pisanje
ovog teksta našao sam u emisiji Hoću da pitam (riječ je o emisiji od 23.
novembra), koja se na našu žalost, emituje putem Regionalne televizije
koja permanentno, preko voditelja i urednika pomenute emisije, vrši
intelektualni atak na bitak Bošnjaka kao razumnih stvorenja. Da li se voditelj
koji je umislio da je nekakav kreator javnog mnijenja u ovoj našoj cenzuriranoj
i slobodno mogu reći, informativnoj neslobodi, toliko izgubio da više ne može
nikako uhvatiti vezu sa stvarnošću, ili je jednostavno rečeno, urednik i
voditelj samo oličenje i refleksija svog intelektualnog potencijala ostaje tek
da se vidi.


Toliko
degradirati duhovnost i potcijeniti u tolikoj mjeri kolektivnu svijest jednog
naroda je prosto nevjerovatno tako da se ta, toliko čudna intelektualna
mehanika, može pojmiti samo na jedan razumljiv način koji ukazuje na namjerno
distribuiranje takvih, za nas Bošnjake nedostojnih emisija, i na činjenicu da
se sa nama Bošnjacima od strane Bošnjaka koji kreiraju tu politiku, postupa
krajnje neprimjereno i sa razine koja ne može nikako ponijeti epitet minimuma
obrazovanosti u najmanje dva slučaja.

Prvi i manje
bolan slučaj po nas Bošnjake leži u činjenici da su odrasli ljudi, imami, koji
su učestvovali u toj famoznoj emisiji, njih šestorica, odgovarali na pitanja
famoznog voditelja i još famoznijeg urednika, kao da su prvačići i kao da su
bez iole obrazovanja, morali da samo konstatiraju one odgovore koji su nužno slijedili
iz navodno postavljenih pitanja. Prema njima šestorici učinjena je tolika
nepravda, od strane voditelja, tako da su vjerovatno tokom cijele emisije bili
svjesni zamke u koju su upali. Oni znaju, i to dobro, da se ne smije nikako na
pitanja koja već podrazumijevaju odgovore odgovarati. Sve ono što su njih
šestorica pokušavali reći to veče, svodilo se na to, da se oni ustvari,
jednostavno zgražvaju i na pomisao neslobode kada je u pitanju sloboda
mišljenja i govora. Ustali su protiv Islamske zajednice, po njihovim riječima
zbog toga, jer su u okviru postojeće Islamske zajednice bili neslobodni, pa su
eto stvorili novu i slobodniju Islamsku zajednicu u kojoj će vrlo hrabro
iznositi svoja mišljenja kad ono, na najnižoj razini pokazivanja slobode oni ponavljaše
i upravo nam pokazaše svoju neslobodu, kada su voðeni "čvrstom i sigurnom
palicom" pomenutog voditelja morali samo potvrðivati ono što se od njih
tržilo.

Da se poslužim
terminologijom jednog od njih, neću da imenujem ni jednog
gosta nedostojne, po nas Bošnjake, emisije jer plašim se da su oni u svojoj
duhovnosti jedno, te da ih ne možemo nikako izdvojeno promatrati. Uporno se
jedan od njih, ili imam ako hoćete, trudio te nesretne večeri, da pojasni pojam
duhovnosti u smislu da nama Bošnjacima duhovni centar nikako ne može biti
Sarajevo. Da nisam svojim ušima i svojim očima slušao i gledao to, do tada
neviðeno, a tiče se pokušaja pojašnjenja pojma duhovnosti, rekao bih da je tako
nešto nemoguće. Otkuda pravo tom čovjeku, u daljem tekstu sofisti, da krivo
prezentira javnosti nešto što u najmanju ruku nema blage veze sa istinom, sa
znanjem, i sa elementarnim obrazovanjem kada je u pitanju konstruisanje i
obrazovanje pojmova. On je očito te večeri zaboravio da se ne nalazi na
nekakvom sijelu na kojem je "oborio s nogu" slušaoce i prisutne u
smislu zamaranja, i krenuo je u pojašnjavanje nečega sa čime nema blage veze.
Da je sofista malo više literature čitao, a ne mlatio praznu slamu,
nikako mu se ne bi "omaklo" ono silno neznanje koje je pokušao
prenijeti malom broju istomišljenika koji se rukovode pragmom, te na osnovu
toga i ne slušaju silnu i plahu terminologiju koji je ovaj pokušao znanstveno
da upotrijebi. Sa željom da izgleda što je više moguće intelektualnije, taj
zanesenjak esencijama, samo sebi poznatim logičkim zakonima, doðe do zaključka
da centar duhovnosti uopće, ne mogu biti: Sarajevo, Bosna i Hercegovina,
porodica, škola, ulica, institucija, povijesno razdoblje, i sve ono što kreira
opći stav koji se može odrediti kao uniformno mišljenje koje stoji nasuprot
nečemu što Englezi najčešće predstavljaju kao ideju liberalizma koja se
proteže, a čak što više i miješa, sa onim što se da definirati ili pojmovno i
suštinski odrediti kao anarhija. Otkuda hrabrosti pomenutom sofisti koji
želi izgledati kao mudrac da nam drži predvanja o nečemu što je za njega silna
nepoznanica, i o tako važnim znanstvenim problemima kojima se bave posebne
naučne discipline, o kojima, sigran sam on nikada nije čuo. U ovom slučaju je
očito riječ o nekom od oblika intelektualne drskosti, koja kada se pomiješa sa
nemogućnošću da se sankcioniše i sa silnom željom da se bude neko, navodi na
pomisao da se radi o djelovanju koje degradira i koje se poistovjećuje sa thanatosom
ili nekakvim drugim oblicima rušilačkog djelovaanja a ne nikako duhovnog
stvaranja.

Što se čovjek,
pitam se i ujedno i čudim, odlučio da nam krivo ukazuje na samo njemu poznatu,
njemu argumentovanu i samo njemu evidentnu stvar, kojoj očito vjeruje, da nam
Sarajevo ne može biti duhovni centar. Normalna je pojava da ljudi ne mogu
dovoljno znati i da su, još od vremena Sokrata, svjesni svog neznanja. Svjesni
su ljudi da je ljudsko znanje ograničeno, da se može izmjeriti i ocijeniti i da
je u tom pogledu ljudsko znanje omeðeno konačnošću, a da je, kada je u pitanju
ljudsko neznanje, ono praćeno kategorijom beskonačnosti kao njegovim osnovnim
atributom.

Na kraju ovog
dijela teksta želim sofisti ukazati na prihvaćeno u nauci odreðenje i
podjelu logičkih grešaka na:

1.     
sofizme i
2.     
paralogizme 

Sofizmi su
namjerne logičke greške koje imaju za posljedicu stvaranje odreðene smutnje i
jedini im je cilj i zadatak da neistinu predstave kao istinu. O paralogizmima
nema potrebe da govorim jer se oni u ovom slučaju ne pojavljuju.

Kada je u pitanju
dalja analiza već pomenute sramotne emisije, koja se usput da kažem, sutradan
reprizirala, moram ukazati i na izlaganja ostalih. Izreče jedan gospodin te
večeri i jednu mogućnost, koje smo se svi trebali uplašiti i koja, po njemu,
zavreðuje naročitu pažnju, i koja se mogla "lako desiti" i tako
obistiniti u jednom tako ozbiljnom trenutku koji se u posljednjih desetak
godina nije zabilježio na ovim prostorima, a tiče se nasrtaja na Altun-alem
džamiju, i mogućnost njegovog ranjavnja ili ubistva, kako on kaže, i tu
mogućnost stavlja u istu ravan sa činjenicom da je skroz na drugom mjestu ili,
hajde da kažem, u drugom taboru, koji je uz to i zidom odvojen, ranjen jedan
čovjek. Izjednači čovjek ta dva slučaja, ranjavanje jednog čovjeka-što je
činjenica, i mogućnost njegovog ranjavanja, što je u ovom slučaju čista
sofisterija, i zahvali se Bogu, što je eto samo to bilo. Na jednoj strani, u
ovom slučaju, imamo bojazan i pretpostavku, što je najbitnije, da je metak
poslije ranjavanja čovjeka koji je branio imovinu Islamske zajednice, eto nekim
čudnim putevima mogao "preskočiti", kao skakač sa motkom na atletskom
mitingu, zid i doći do njega i na taj ga način ozbiljno povrijediti. Gledam
ljude kako klimaju glavama i samog novinara i urednika te emisije kako reaguju
na školske primjere nelogičnosti i načina koji nikako ne mogu biti u službi
ispravnog mišljenja.

Drugi slučaj koji
je nevjerovatno bolan i koji se želi predstaviti kao jedno ustaljeno mišljenje
koje direktno potcjenjuje duhovnost i kolektivni intelekt nas Bošnjaka može se
odrediti kao mišljenje da se nama Bošnjacima može sve i svašta prezentirati i
servirati na tako bezličan i nedoličan način, putem sredstava javnog
informisanja i posebno televizije kao najmoćnijeg informativnog sredstva, da
ćemo svi mi aplaudirati onim koji su učestvovali u toj emisiji, a koje ne želim
imentovati (da napomenem još jednom, to je izraz koji upotrebljava jedan
od voða novog pokreta muslimana na ovim prostorima). Sam koncept emisije koji
je trebao prikazati puni sjaj novootkrivenih izvora naše duhovnosti, pod
voðstvom neukog, pokazao je samo bijedu pokušaja nasrtaja na naše dostojanstvo
i kao gledaoca i kao ljudi koji posjeduju veći broj moždanih ćelija koje su u
funkciji, nego što su kreatori i emisije i svega ovoga mogli
pretpostaviti.   Postavljam pitanje svim razumnim ljudima koji
posjeduju barem imalo intelektualnog poštenja i imalo moralnosti: kako izdržati
urednika i voditelja emisije i koliko će takvih nedozrelih i degenerativnih
emisija još biti na repertoaru Regionalne televizije? Može li se nekako taj
novinar vratiti u školsku klupu da obnovi osnovno gradivo koje je neophodno za
najniži oblik komuniciranja i interakcije sa drugim? Koliko su graðani
potcijenjeni kada se i posle ovakvih besmislenih trabunjanja niko ne izvinjava
širokom auditorijumu koji se nada, da će sa televizije čuti nešto pametno. Hoću
da kažem da su ovi i njima slični ljudi izuzetak kada je u pitanju slika
sandžačkog intelektualca. Oni ne vladaju osnovnim logičkim, gramatičkim i nekim
ostalim najosnovnijim normama.

Pored svega
viðenog usudi se "strašni novinar i urednik" i na jedan smjeli potez
da pozove glavnog muftiju u Srbiji Muamera ef. Zukorlića, da neki put "svrati
do njega" i da malo proćaskaju o ovim temama i da u razgovor uključe
izdvojene elemente Islamske zajednice i da tom prilikom, probaju usaglasiti
stavove ako je to moguće. Zamislite molim vas jednu situaciju u kojoj glavnu
riječ vodi jedan novinar koji ne umije osmisliti ni osnovno novinarsko pitanje,
a posebno ga ne umije postaviti. Hoće novinar da razgovara sa demek "zavaðenim
stranama". Neosporno je da ovaj novinar, kako ga neki iz milošte zovu, ima
ogromnu želju da se naðe u studiju sa glavnim muftijom ef. Zukorlićem i sa onim
prije pomenutim imamima, i da o tako bitnim stvarima sa njima priča o temama
kao što su duhovnost muslimana, duhovnost Bošnjaka, da priča o Sarajevu kao "eventualnom"
duhovnom centru i da o tim i sličnim stvarima "ćaskaju" ali na samo
njemu primjeren i poznat način. U tom pogledu ću mu opet nešto kazati što ima
uporište i u Knjizi i u samoj ljudskoj duhovnosti koja se odreðuje kao znanost.
Izjednačiti nejednake je u najmanju ruku neozbiljno, neprimjereno i nemoralno
.

I za kraj,
najveći i najsposobniji novinari današnjice u onoj nam nekada zajedničkoj
državi koji profesionalno ili neprofesionalno rade svoj posao, i koji su,
moramo to priznati, izuzetno obrazovani, nevjerovatno žele da se naðu zajedno
sa muftijom u emisiji, i da potom danima govore o utiscima koji je na njih
ostavio. Tako velika intelektualna imena, kao što su akademici, doktori nauka,
najpoznatiji političari, prisutni na naučnim simpozijumima odaju preko ef.
Zukorlića počast i teologiji i nauci. Dakle, izjednačiti neobrazovano s obrazovanim
i znanje sa neznanjem je po meni nevjerovatan grijeh, i na kraju postavljam
jedno nelogično pitanje svima nama i postavljam jednu konstataciju.

Pitanje glasi: O čemu bi takav jedan novinar mogao
pričati sa tako obrazovanom osobom?

Konstatacija
izgleda ovako
: Pogrešno
ste procijenili inteligenciju jednog naroda.