Politika stoji u pozadini napada na Islamsku zajednicu

Moja politička pozicija je da odbranim Islamsku zajednicu od svih
političara koji je napadaju, bilo da je to Sulejman Ugljanin ili recimo
Milan Radulović, savjetnik ministra vjera, sve mi je jedno. Ja se tada
bavim politikom jer branim Islamsku zajednicu u skladu sa Ustavom koji
joj garantuje autonomnost, a i Milan Radulović i Sulejman Ugljanin ne
poštuju tu autonomnost.

AVALA: Gospodine Zukorliću, ova vaša biografija zvuči impresivno. Ali vesti koje dolaze ovih poslednjih meseci, a posebno poslednjih dana, iz Novog Pazara vrlo su neprijatne. Šta se dogaða, zapravo, i zašto je Novi Pazar predmet političkih saopštenja u kojima se kaže: „Situacija je pod kontrolom“ i „Policija je na ulicama“.
MUFTIJA: Očito da je ta dosadašnja biografija sada stavljena na ispit svojevrsnom provjerom da li je to što sam do sada radio održivo, da li je dobro, da li je moguće i evo sada smo tu gdje jesmo.

AVALA: Bez obzira kako ćete Vi to nazvati, meðu vernicima islamske veroispovesti postoje dve kolone: jedni koji poštuju gospodina Zilkića kao vrhovnog autoriteta i ljudi koji poštuju Vas kao vrhovnog islamskog autoriteta. Obe one tvrde da su samo one u pravu. Meðutim, šta se dogaða u Novom Pazaru. Ko puca? Ko baca kamenje? Ko prebija? Ko baca bombe?

 
 

MUFTIJA: Prvo, netačno je ako se govori o dvije kolone. Ja odgovorno tvrdim da muslimani u Sandžaku, i to Bošnjaci u Sandžaku, nikada nisu bili jedinstveniji i homogeniji, iako postoje oni koji se s time ne slažu. Dakle, sada sam ubijeðen da je odnos onih koji nas podržavaju i onih koji su protiv nas 9 prema 1, iako je možda prije dva mjeseci bio 6 prema 4. To su, naravno, moje tvrdnje, a one se mogu provjeriti na razne načine. Što se toga tiče ko puca i ko prosipa nasilje, mislim da i ovi dogaðaji u petak polako istjeruju istinu na čistac. Vama je poznato da već više dana, čak i više sedmica, sa pozicije političkog faktora Sulejmana Ugljanina i njegovih ljudi, permanentno se pokušava predstaviti Islamska zajednica na čelu sa mnom kao militantna. Pominje se oružje, krvoproliće, nasilje, naoružani ljudi koji otimaju džamije itd. Meðutim, dogaðaji u petak su potvrdili sasvim obrnutu situaciju. Dakle, naš čovjek u dvorištu džamije pogoðen je iz vatrenog oružja, zadobio je prostrijelnu ranu u predjelu grudi. Policajci su povrijeðeni tupim predmetima, kamenicama kao i još jedan vjernik.  

AVALA: Jer pretpostavljam da ljudi koji su došli da se mole u jednoj džamiji pripadaju istoj veri.

MUFTIJA: Radi se o čovjeku koji radi u Islamskoj zajednici, koji je zapošljen i koji se nalazio u krugu džamije. Dakle, zato sam to istakao. A posjedujemo i video snimke sa video nadzora koji precizno oslikavaju šta se desilo. Očito da ljudi koji su došli da napadnu džamijsku kapiju nisu znali za taj video nadzor pa su se vrlo komotno ponašali, iako moram istaći da evo već dva dana se o tome izvještava vrlo netačno i vrlo neprijatno. Skoro svi mediji tvrde da je došlo do opšte tuče dvije grupe. Uopšte nije došlo do opšte tuče dvije grupe zato što je jedna grupa bila unutar džamijske ograde visokog zida i zaključane kapije. Druga grupa, koja je napadala, bila je van te ograde i desilo se to da je ta grupa izvršila napad na zatvorenu kapiju i došlo je do obračuna sa policijom. Prije svega je na udaru bio jedan inspektor policije, potom se umiješao ješ jedan broj policajaca i desilo se to šta se desilo. Prema tome, uopšte nije došlo do fizičkog kontakta, kako mediji kažu, dvije grupe.  

AVALA: Što kaže jedna bosanska poslovica, „je li Vam to babo ostavio“ kad kažete „jedni su zaključani unutra“. Izvesno je da su vernici i jedni i drugi i izvesno je da se to dogaða u petak. Za one koji ne znaju običaje vaše vere, to je centralna nedeljna molitva.

MUFTIJA: To je potpuno tačno, ali isto tako je izvjesno da je ta džamija predmet renoviranja. Kompleks je predmet renoviranja već nekoliko mjeseci. Kompleks Altun-alem džamije sadrži tri zgrade: džamiju, mekteb i ješ jednu zgradu u kojoj funkcioniše Izdavačka djelatnost Islamske zajednice.

AVALA: Dobro, šta je suština tog sukoba. Poznato je da je Sandžak, odnosno Raška oblast, dugo godina bila predmet tenzija dok su trajali ratovi islamskog i hrišćanskog stanovništva, bez obzira da li su vernici ili ateisti, i da je godinama bila predmet vežbanja policije jednog režima koji je bio sve samo nije bio demokratski, i godinama je bila predmet eventualnog mita, s jedne strane srpskog o zelenoj transverzali, a s druge strane islamskog o ugroženom stanovništvu. Ima li političke pozadine, ili je to verska priča?

MUFTIJA: To je, prije svega, politička pozadina, apsolutno nema vjerskog momenta ni u jednoj verziji. Islamska zajednica je tradicionalna vjerska zajednica sa vrlo stabilnom prošlošću. Osim toga, ovdje nema vjerske priče niti teološkog niti bilo kog drugog obredoslovnog tipa. Ovdje se jasno radi o političkoj pozadini i to koga i na koji način. Prije svega zbog želje lokalne politike na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom da stavi pod kontrolu Islamsku zajednicu.

AVALA: Ako je politička priča, koja je vaša politička pozadina?
 
MUFTIJA: Moja politička pozicija je da odbranim Islamsku zajednicu od svih političara koji je napadaju, bilo da je to Sulejman Ugljanin ili recimo Milan Radulović, savjetnik ministra vjera, sve mi je jedno. Ja se tada bavim politikom jer branim Islamsku zajednicu u skladu sa Ustavom koji joj garantuje autonomnost, a i Milan Radulović i Sulejman Ugljanin ne poštuju tu autonomnost.

AVALA: Nije nikako politička tajna da ste Vi bliski jednoj drugoj političkoj stranci koja ima svoje glasače – SDP u Sandžaku.

MUFTIJA: Ja sam blizak svakom onom koji poštuje Islamsku zajednicu i ko želi bliskost sa Islamskom zajednicom, kada su u pitanju bošnjačke političke partije. To je svima poznato da svi oni koji su htjeli bliskost sa Islamskom zajednicom na korektnim osnovama to su imali, bilo da su to bivši premijeri ili sada nekakvi visoki funkcioneri države.

AVALA: Pozivate se na Vaše poznanstvo i podršku koju ste imali od bivšeg premijera, pokojnog Zorana Ðinðića, ako sam Vas dobro shvatio.

MUFTIJA: Kada se pozivam?

AVALA: Sada kad ste rekli bilo da su to premijeri…

MUFTIJA: Prosto pominjem. Pokojni gospodin Zoran Ðinðić je shvatio da je Islamska zajednica važan faktor i on je tada prosto pružio ruku saradnje nama i mi smo je prihvatili. Ali ne zato što se on tako zove već zato što je prihvatio da Islamska zajednica bude dio cjelokupnog društvenog života u ovoj državi i što je shvatio da je jedan od stubova stabilnosti. Prosto je pokušao da prekine sa ranijom praksom da se Islamska zajednica stavi pod kontrolu. To je ono što sadašnji političari žele, prije svega, na lokalnom nivou, ali uz podršku nekih na višem nivou.

AVALA: Ta Vaša priča bi možda zvučala vrlo ubedljivo da ne postoje dve političke struje u demokratskom životu Srbije koje su suprotstavljene na mnogim mjestima, iako su sada u zajedničkoj koaliciji, mislim na DS i DSS, i očiglednu naklonost jedne strane, istina blagu, prema vama i blagu prema onoj drugoj struji, gospodina Zilkića.

MUFTIJA: Čujte, u ovom trenutku kada smo napadnuti, meni bi odgovaralo da je barem pola Vlade naklonjeno našoj opciji, meðutim nije. Mi nemamo nikavu naklonost DS-a, iako to svi tako misle. Dakle, mi je ne osjećamo. Naravno da nemamo ni neprijateljstvo…

AVALA: Zašto?

MUFTIJA: Da li ste čuli nekog od funkcionera DS-a, odnosno dijela vlasti koji pripada toj stranci, da se izjasnio po ovom pitanju ili poduzeo bilo koji potez da pomogne, ali doduše niti da odmogne. To je činjenica. Prema tome, ta teorija prosto koristi onima koji žele da pojednostave stvari. Ovo što se dešava Islamskoj zajednici je najbrutalnija agresija na njenu autonomnost i na njenu ravnopravnost sa ostalim crkvama i vjerskim zajednicama. E, sada, onaj koji neće to da prizna, onda mu je najlakše staviti to u stereotipe. Stereotip je da su jedni sa ovima, drugi sa onima i da bi se to sve svelo na neku političko-interesnu relaciju. Politika jeste upletena, ali ne sa aspekta kako jedni pripadaju jednima, drugi pripadaju drugima.

AVALA: Mislite jedni, oni koji su protiv Vas su u politici, a Vi niste?

MUFTIJA: Ja se u ovom slučaju ne mogu u potpunosti odbraniti da nisam, baš iz razloga što se branim od politike.

AVALA: Nije zabranjeno baviti se politikom?

MUFTIJA: Zavisi, u Islamskoj zajednici je zabranjeno, po našim aktima, baviti se stranačkom politikom, u pogledu davanja podrške nekoj stranci, biti protiv neke druge stranke, izjašnjavati se stranački, koristiti vjerske objekte, vjerske punktove u takve svrhe…

AVALA: Što je sve raðeno?

MUFTIJA: Šta nije poslije ‘93. godine, a što je raðeno do ‘93. godine. Kada sam ja izabran za predsjednika Mešihata i muftiju, zatekao sam stanje da su neki imami, i to čak neki od ovih koji su danas u ovom problemu u kojem jesu i akteri su razbijanja Islamske zajednice, sa vjerskih propovjedi petkom govorili da onaj koji ne glasa za Sulejmana Ugljanina nije musliman. Ja, sa svojim saradnicima i organima, dokinuo sam tu praksu. To je bio moj prvi grijeh prema Sulejmanu Ugljaninu i otada počinje postepeno neprijateljstvo. To se neprijateljstvo kasnije pojačava njegovim insistiranjem da Islamska zajednica bude kolektivni član BNVS-a, što smo odbili, jer je neprihvatljivo i sa vjerskog, i sa zakonskog, i sa moralnog i sa bilo kog drugog aspekta. Nakon toga, to je već prije desetak godina, neprijateljstvo je permanentno. Ono je ranije bilo prikriveno, meðutim kako je Ugljanin nizao neuspjehe on je pojačavao to neprijateljstvo, ili s druge strane, kako je osjećao snagu zbog odnosa sa političkim faktorima u Beogradu on je dozirao to neprijateljstvo.

AVALA: Gospodine Zukorliću, malopre ste rekli da politička pozadina postoji: „Eto i mi smo upetljani u politiku, druga strana još više.“ Meðutim, ono što više opterećuje, što zaista komplikuje situaciju u Novom Pazaru, to je da se jedan versko-politički ili političko-verski konflikt preneo na pucanje. Jeste li Vi sigurni da Vaši sledbenici, oni koji brane Vašu stvar, ne nose kalašnjikove ispod miške?

MUFTIJA: Nije moj posao da se time bavim, ali vidite, juče je pogoðen čovjek u grupi ljudi i on je pao. Neko je možda želio da se zapuca sa druge strane. Znači, sama činjenica da se to nije desilo govori koliko je to pacifistički orijentiran koncept na svim nivoima. Da ljudi, kada meðu njima neko padne pogoðen, ne reaguju na način na koji je to neko želio da reaguju. Prema tome, naš koncept je, zasigurno, apsolutno pacifistički, i u teoriji i u praksi, a evo, upravo sva ova napeta situacija, gdje je izuzetno teško kontrolisati emocije, kada su ljudi ugroženi, napadani kamenicama  i slično, upravo potvrðuje to.

AVALA: Da li se Vi osjećate ugroženim?

MUFTIJA: Ja sam se u mnogo navrata osjećao ugroženim.

AVALA: Od koga?

MUFTIJA: Od svih onih koji su mi prijetili i oni kojima prepreka na putu. Nažalost, sada se taj front uvećao. Znači, sve ovo što se sada dešava dobilo je neki svoj značaj baš zbog toga što je taj front, koji je ranije potpuno bio razjedinjen, postao ujedinjen. To je politička organizacija Sulejmana Ugljanina, zatim vrlo kriminalna organizacija koji sebe nazivaju biznismenima u Novom Pazaru, koji su se sa nama sudarili prošle godine kada smo osujetili pokušaj kupovine jednog značajnog objekta putem Agencije za privatizaciju. Tada su postali naši otvoreni neprijatelji i sada su vrlo direktno umiješani, kako kroz pružanje asistencije u ljudstvu… Ako vidite, sva ta parada navodnog obavljanja molitve na ulici, ako vidite ljude koji su tamo… To ljudi u Novom Pazaru i Sandžaku znaju. Na fotografijama, snimcima su brojni kriminalci, ljudi koji nemaju veze sa džamijom. Recimo, u petak toga dana, gospodin Suljević, koji je predvodio svu tu paradu, je u 11:10 časova izašao od Sulejmana Ugljanina iz zgrade Opštine.

AVALA: Pa, je li to zabranjeno?

MUFTIJA: Nije zabranjeno, nego to prosto govori da je čovjek išao na dogovore i onda je dobio instrukcije kako da se ponaša i 50 minuta iza toga izbilo je to što se desilo. S druge strane, niti jedna služba u zgradi Opštine nije radila od 11 do 15 sati, jer su ti službenici dobili nareðenje da se naðu tamo kako bi brojka bila veća. Drugi ugao u tom frontu je porodica Jusufspahić koja zna se kakvu ulogu igra i koja, ustvari, nudi koncept Islamske zajednice ove vrste: „Evo, mi smo u Beogradu 30 godina, borimo se za islam i muslimane, a nemamo ni groblje.“ Eto to je nivo poruke koji oni nude u pogledu razvoja Islamske zajednice i naravno da su u cijeloj ovoj priči našli svoje mjesto. I četvrti punkt jesu ljudi iz državne vlasti u Beogradu, tu je prije svega Milan Radulović na čelu te ekipe i još neki činovnici Ministarstva vjera i nekih drugih službi.

AVALA: Juče je Ministarstvo vjera pozvalo i Vas i gospodina Zilkića da se meðusobno priznate?

MUFTIJA: Pa vidite, Ministarstvo vjera i dalje srlja. Srlja, prije svega, mimo Zakona. Ministarstvo vjera još očito nije shvatilo svoju ulogu. Uloga Ministarstva vjera nije da se ponaša niti arbitražno, niti na bilo koji drugi način. Ono nije nadreðeno Islamskoj zajednici niti bilo kojoj crkvi. Ministarstvo vjera ima ulogu da djeluje na uspostavi dobrih odnosa države s jedne strane i vjerskih zajednica. To je njegova osnovna uloga, kao i da zaštiti prava vjernika, odnosno, crkava i vjerskih zajednica. Ali, ne po svom nahoðenju. Mi smo bili već u jednom problemu što deset godina nismo imali zakon. Ministarstvo vjera je naviklo da njegovo mišljenje bude zakon, da mišljenje tih ljudi bude zakon i sada im se izuzetno teško naviknuti se na primjenu Zakona, koji je donijet, a kojeg oni sami ne poštuju, kao ni ustavna načela. I upravo smo mi zbog toga u tom problemu. Obaveza Ministarstva vjera je da osigura primjenu Zakona, a ono to ni čini.

AVALA: Hoćete li u nekakvim okolnostima priznati gospodina Zilkića?

MUFTIJA: U kojim okolnostima? U ovim okolnostima nikada. Da je gospodin Zilkić, ili bilo ko drugi, izabran kroz legalnu proceduru, koja je Ustavom Islamske zajednice precizirana,.kroz Sabor Islamske zajednice i izborno tijelo… Priznat ću svakog koga ti organi izaberu.

AVALA: D li imate osjećaj da ste smenjivi?

MUFTIJA: Apsolutno. Apsolutno imam osjećaj da sam smjenjiv, tu nemam nikakvu dilemu. Ali, molim Vas, kada smo još kod termina priznanje… Činovnici u Ministarstvu vjera, kao i drugi političari i predstavnici vlasti, moraju shvatiti da nisu oni ti koji priznaju. Tradicionalna crkva i vjerska zajednica se ne mogu priznati ili ne priznati. Ona je, dakle, u tom smislu starija od države, starija od svakog političkog koncepta koji u toj državi postoji. Prema tome, sama ta formulacija „država njih obojicu priznaje“ nije ispravna. Ona to nema pravo. Prvo oni nisu država, oni su vlast. Oni mogu da kažu Vlada, Ministarstvo, neki organ države. Država to smo mi, država je i vlast, država je i teritorija. Prema tome, ovdje se lako koristi pojam država, a to je greška. Druga je greška pojam priznanja. Prema tome, sam Zakon je precizirao: nema priznanja i ne priznanja. Postoji po automatizmu upis u Registar crkava i vjerskih zajednica svih tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica

AVALA: Kada smo već kod država – koja država Vam je draža i bliža? Ona čije je sedište u Beogradu ili ona kojoj je sedište u Sarajevu?

MUFTIJA: Ja moram priznati da tu postoji susret emocija. On može biti u nekom momentu možda i sukob emocija. Ali moj koncept i moj način vaspitanja jeste da je to susret emocija. Dakle, ja imam nešto što se zove, kada je u pitanju Srbija, mjesto gdje živim, to je mjesto gdje je moj dom i ta se zemlja zove domovina. Naravno, i riječ domovina je dobila to ime jer podrazumijeva da pruža sigurnost, toplinu, ugodan osjećaj i to je ono što ja želim u ovoj državi da doživim, uprkos činjenici da u nekom periodu, kada su topovi bili okrenuti prema Novom Pazaru sa brda novopazarskih, teško je bilo tako nešto doživjeti, kao i kada je gorjela Bajrakli džamija, i ona u Nišu, takoðer je to bilo teško. Meðutim, ja nastojim da u životu, i to jeste moj izbor, uvijek imam racionalnu kontrolu sopstvenih emocija. U tom pogledu nemam nikakvu dilemu da je moja domovina Srbija, iako imam značajan broj primjedbi na ponašanje onih koji upravljaju tom mojom domovinom. To je jedan aspekt koji se apsolutno ne može ugroziti. A što se Sarajeva tiče, to je sada drugi dio emocija koji se tiče moje duhovnosti jer su centralne vjerske institucije od samog mog roðenja uvijek bile u Sarajevu u vrhovnom smislu. Ako još tome dodamo da sam i srednju školu tamo završio, to je dodatna pozitivna kap moje emocije. Tu je i činjenica da u Bosni živi većina mog naroda, etnički Bošnjaci, tako da je Bosna zemlja gdje živi moj većinski narod, a to su Bošnjaci, iako ne mogu reći da je Bosna moja matična zemlja iz prostog razloga što ona nije definisana kao nacionalna država i onda nemam pravo da je nazivam svojom matičnom zemljom.

AVALA: Gospodine Zukorliću, zvuči veoma komplikovano za onoga koji nije uključen u ovu situaciju. Ono što je marginalno, a zaista zanimljivo za javnost, jeste: Da li zaista imate ono zašta Vas prozivaju, imate li vojsku od pedesetak naoružanih ljudi?

MUFTIJA: To je najobičnija besmislica. Ljudi koji me podržavaju ima više i naravno da su oni na raspolaganju ako treba od bilo koga štititi Islamsku zajednicu. A priča o oružju je, zaista, jedna vrlo jeftino sročena fraza koja bi trebalo da satanizira muftiju Zukorlića i Islamsku zajednicu, odnosno institucije koje on predvodi, a svi ovi dogaðaji, kako sam kazao, potvrðuju nešto što je sasvim suprotno.

AVALA: Dobro, ali Vi im idete na ruku. U javnim nastupima nekoliko puta ste istakli: „Jeste, Islamska zajednica je za moje vreme, posebno u Sandžaku, postala vrlo bogata. Jeste, imamo mnoštvo dobrih automobila, džipova…“ i govorili ste tako treba da se živi i to je nešto što ide uz Glavnog muftiju.

MUFTIJA: Šta sam trebao, da negiram nešto što jeste?

AVALA: Da li volite to?

MUFTIJA: Ne, apsolutno se ne radi o emocijama, nego se radi o sasvim drugom konceptu. Ja znam da neprijatelji Islamske zajednice, čak i oni koji bi je sada stavili pod kontrolu, željeli bi da imaju onu Islamsku zajednicu koja je bila prije devedesete godine, gdje ste imali stare zgradice, kućice koje se raspadaju, gdje ste imali imame i velikodostojnike Islamske zajednice u izuzetno jadnom socijalnom stanju, bez zbrinutosti, bez elementarnih uslova za život. Jer tada su pomenuti tajkuni i razni moćnici mogli da imaju vrlo jeftino takvog vjerskog službenika uz sebe i za neku sitnicu od poklona da ih blagosilja više dana. Dakle, koncept razvoja Islamske zajednice je, izmeðu ostalog, podrazumijevao i to – razdvojiti privatni život u smislu luksuza i onoga što je službeno, što nije samo stvar elementarnog funkcionisanja, već nešto što podrazumijeva i nivo respektabilnosti koji Islamska zajednica zaslužuje. Prema tome, pitanje privatnog života je nešto što može bosti u oči po pitanju rasipnosti.

AVALA: Da li bodete Vi u oči?

MUFTIJA: Apsolutno privatno ne i tu nemam nikakvu dilemu. Način mog stanovanja, način mog življenja i način mog trošenja jeste nešto što je sasvim primjereno jednom srednjem socijalnom statusu.

AVALA: Odakle onda pare za taj iznenadni prosperitet? Znate zašto? Kažu da Vi imate svoje tajkune, da Vi imate svoje kriminalce, svoje izvore para i da je dobar deo para došao iz inostranstva.

MUFTIJA: Prvo, da imamo svoje donatore i svoje ljude koji izdržavaju Islamsku zajednicu – to je tačno, ali nisu to tajkuni, nisu to kriminalci, već su to vjernici, vrlo miroljubivi ljudi, ali ljudi koji su, zapravo, vidjeli spas u Islamskoj zajednici i koji su vidjeli kroz svoja davanja Islamskoj zajednici način zahvalnosti Bogu za ono što im je podario od uspjeha u porodici i poslu. Oni su naša glavna snaga i naš izvor. Prema tome, za sve što se uradilo u Sandžaku, odgovorno tvrdim da je preko 50% sredstava iz Sandžaka, odnosno od ljudi donatora pripadnika Islamske zajednice.

AVALA: Ne pretendujući da Vas podučavam ni najmanje Vašoj veri, koliko sam upoznat, islam podučava da se daje siromašnima. To je jedna od četiri najveće islamske obaveze. Ne da se daje onima koji već imaju.

MUFTIJA: Ne, nije tačno. Islam podučava i jedno, i drugo i treće. Islam podrazumijeva davanje Islamskoj zajednici koja ima svoj bejtul-mal, to je svojevrsna centralna blagajna, a koja ima obavezu na osam kategorija dijeliti i asistirati tim sredstvima. Tu spada ulaganje u prosvjetu na svim mogućim nivoima, od najnižeg, dakle, dječjeg vrtića pa do univerziteta…

AVALA: Što Vi imate?

MUFTIJA: Naravno, što mi imamo.

AVALA: Izvinite, stalno je nesporazum oko tog obrazovanja, je li to Vaše privatno?

MUFTIJA: Ne, tu nema ništa moje privatno! Apsolutno ništa!

AVALA: Čije je?  

MUFTIJA: Pa, Islamske zajednice, odnosno to sve ima status vakufa. Vakuf je sveta zaveštana imovina. Ono što je zadužbinarstvo, recimo, u pravoslavnoj civilizaciji. Prema tome, to sve ima status vakufa i ništa od toga ne pripada meni. To svi znaju u Novom Pazaru i u Sandžaku, a mislim i u Srbiji. Mislim da nema dileme oko toga. Znači, prosto to je samo jedna manipulacija. Sav taj prosperitet bi vjerovatno svako civilizovano društvo, da smo u nekom stabilnom društvu, pohvalilo i radovalo se što sam i ja kroz svoj rad doprinio da tako bude. Meðutim, očito da je ovdje to drugačije. Ustvari, očito da oni kojima to smeta, ili koji su sada bacili oko na već razvijen sistem, manipulišu time da je to stvar nekakvog mog ličnog sjaja.

AVALA: Gospodine Zukorliću, da nije malo kasno za stvaranje takve slike? Godinama ste sami doprinosili stvaranju slike o rastu bogatstva, o razvoju, o novoj snazi, naročito poslije donošenja nekoliko zakona, naročito poslije donošenja Zakona o vjeri.

MUFTIJA: Za koju sliku je li kasno?

AVALA: Da li je kasno da predstavljate tu sliku da ste vi žrtva zavere?

MUFTIJA: Ne pada mi napamet, prosto odgovaram na pitanje. Pogotovu mi ne pada na pamet da stvaram takve slike.

AVALA: Kako Vam ne pada na pamet ako kažete, a demantujte ako to niste rekli, pošto to nisam čuo iz Vaših usta nego sam pročitao u novinama, prozivke da Vas napadaju bivši ili sadašnji agenti i saradnici DB-a, UDB-e, OZN-e ili čega već?

MUFTIJA: To je činjenica, apsolutno, tu nema nikakve dileme. To je prosto činjenica da su ljudi koji su pokušali izvesti puč na mene u Islamskoj zajednici, a pošto nisu uspjeli, onda pokušali da značajno pocijepaju Islamsku zajednicu. A pošto ni tu nisu uspjeli, sada idu na to da okrune što se okruniti može. Prema tome, ti ljudi koji su spomenuti su pripadnici, iako su oni obične marionete, ili udbaških centara ili Sulejmana Ugljanina. Tu nema nikakve dileme. To što sam izjavio, stojim iza toga.

AVALA: Niste ponudili dokaze, verovatno je teško ponuditi dokaze?

MUFTIJA: Kako kome. Ako neko ima već formirano mišljenje, onda zaista mu je teško ponuditi dokaze. Meðutim, za ljude koji žive u Sjenici, Tutinu…, i koji znaju izvjesnog Makića ili Zilkića, njima apsolutno nije teško ponuditi dokaze. Oni to znaju. Ali, evo prije ovih dogaðaja, javnosti je poznato da sam tražio od Predsjednika države i od Premijera da nam dostave, ili da otvore, ili učine dostupnim dosijee vjerskih službenika saradnika UDB-e ili obavještajnih službi, pošto znamo da ih je bilo u svim državama Istočne Evrope. I šta sad, da ih nema u redovima Islamske zajednice? E, pa ako nisu oni, daj neka izvoli gospoda pa kaže koji su. Ja sam spreman da se suočim s tim.

AVALA: Kada već govorite o tajnoj policiji ili tajnim policijama, u delu javnosti već može da postoji sumnja kada postoji jedna verska zajednica koja prima pomoć sa strane. To može da ima i političke i druge konotacije. Koliko Vi dobijate pomoći od islamskih zemalja?

MUFTIJA: Vrlo malo. Rekao sam za ovih 14 godina, koliko vodim Islamsku zajednicu, to ne prelazi 10%, čak sam ubijeðen da je to manje. Prosto, nismo se bavili tom računicom, ali vrlo je malo bilo i to iz jasnih razloga. Ne što ja ne bih primio više. Primili bi mi mnogo više, čak mi i kritikujemo fondove islamskih zemalja zbog toga što nas ne pomažu dovoljno. Jedan od prvih razloga jeste što smo u prvih sedam godina, u vrijeme Milošavića, bili popuno zatvoreni i onda nije bilo prilike da nas posjeti bilo ko od tih faktora, a kako kažu: daleko od očiju – daleko od srca. Poslije toga je tu nešto počelo da se dogaða, neka komunikacija. Meðutim, imamo opet jedan problem – problem nenaviknutosti, kao i problem koji je možda u mentalitetu tih faktora islamskih zemalja da se obično bave mjestima gdje su bili ratovi. Ja nisam želio da mi ispunimo taj uslov da bi se nama bavili. Zbog toga je Sandžak, prije svega, kao i muslimani širom Srbije, ostao kratkih rukava kada su u pitanju donacije islamskih zemalja.

AVALA: Ali se pojavio jedan pokret na koji zapadni svet, pa i celokupan hrišćanski svet vrlo negativno reaguje – vehabije.  To je jedan pokret koji možda i nema veze sa onim što su bili vehabije, ali danas je skoro sinonim za terorizam. Može li da se stavi znak jednakosti izmeðu vehabizma i terorizma?

MUFTIJA: Sam pojam vehabija je vrlo diskutabilan u smislu korišćenja jer on ima svoju istorijsku dimenziju. To je kolokvijalni termin sa kojim se ne slažu ni ti ljudi kada ih tako nazovete, a i mnogi učenjaci koji to poznaju. Zato kada govorim o tim ljudima koristim uobičajen termin da su u pitanju ekstramisti koji na ekstremniji, rigidniji način doživljavaju vjeru. Postoje oni koji odu korak dalje pa se poistovjete sa ekstremizmom, postoje oni koji se zadrže na nižem stupnju pa se ne poistovjete sa terorizmom. Ali mislim da uopšte nije dobro terorizam podvlačiti tim naslovima. Terorizam i svako drugo devijantno ponašanje treba prosto da bude stvar pojedinca ili grupe u konkretnom smislu. Ono što se desilo u Novom Pazaru jeste imalo prizvuk toga, meðutim radi se o vrlo maloj grupi, o vrlo interesantnoj grupi kojom bi se trebalo pozabaviti i koja je postala opasna samo u momentu kad je neko nju instrumentalizovao. Zato sam u više navrata govorio, a evo i sada ponavljam…

AVALA: Na koga aludirate?

MUFTIJA: Pa, aludiram na pojedine političke faktore i neodgovorno bi bilo da kažem šta mislim jer nemam ovdje dovoljno dokaza. Zato sam insistirao da se istraga pozabavi time, zato što mi te ljude dolje poznajemo, znamo njihov domen, znamo da su sirotinja koja nema novca, da je u pitanju mali broj. Vrlo je teško da neko sebi stavi tako visoke zadatke, udara na ustavni sistem države i slično, a da ne bude na neki način potpomognut sa neke strane. Ja sam ubijeðen da su oni instrumentalizovani. Od koga? Neka to dokaže istraga. Sulejman Ugljanin je u septembru kazao da ne postoji više Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, a da će vjerska pitanja Bošnjaka biti u nadležnosti njegovog Bošnjačkog nacionalnog vijeća. Da smo bili  u nekoj pravnoj državi, dobro organizovanoj, on bi za to krivično odgovarao, jer sa pozicije politike ulazi u prostor vjere, što je strogo zabranjeno. Zašto ovo sada ističem? Zato što je samo mjesec dana iza toga izvršen napad na Arap džamiju od strane ove grupe ekstremista gdje je takoðer došlo do upotrebe vatrenog oružja. To je, ustvari, bio jedan u nizu dobro ukomponovanih napada na Islamsku zajednicu, gdje je trebalo stvoriti efekat koji se sada stvara – destabilizacije, nemogućnosti da ova postavka na čelu sa mnom kontroliše prilike u Islamskoj zajednici i da se onda napravi atmosfera u kojoj će se pojaviti neka marioneta koja se zove Adem Zilkić da prihvati ulogu, bez obzira na cjelokupan sukob činjenica. Ako ste pratili onaj prijašnji prilog gdje se govori o više islamskih zajednica, što je opet veliki paradoks, pravno nasilje sa pozicije činovnika države, jer Zakon jasno kaže da može postojati samo jedna tradicionalna Islamska zajednica. Šta je ovdje veza? Sada se govori da je ovdje više zajednica, pa se govori da se grupa imama priključila drugoj zajednici sa sjedištem u Beogradu, a nakon što su se priključili, oni su smijenili muftiju Zukorlića. Pa čekaj, da li se možete isključiti iz jedne organizacije, pa se priključiti drugoj, pa onda smijeniti nekog iz prve organizacije. Ako ste bili imam u jednoj džamiji u okviru jednog sistema, jednog Ustava, jedne Islamske zajednice pa ste sada odlučili da odete jednoj vještačkoj ili nevještačkoj, da li možete sa sobom ponijeti vjernike i džamiju. Pa naravno da ne možete. Izvolite kod Jusufspahića, ako hoćete, tamo ste našli neki interes, ali ne možete vući sa sobom džamije i infrastrukturu.

AVALA: Gospodine Zukorliću, ne pravim poreðenje, ali vidim neku analogiju. Malo pre govorite o vehabijama ili pokretu islamskih ekstremista koji se pojavio i u Srbiji, pre svega u sandžačkim gradovima, kao jednoj izolovanoj grupici instrumentalizovanoj od nekoga iz politike, policije… Je li tako, to ste rekli? To me mnogo podseća na jednu situaciju pre desetak godina gde su voðe Albanaca na Kosovu govorile o prvim korenima UÆK ili OVK, kako je Srbi nazivaju, kao o maloj instrumentalizovanoj ekstremističkoj grupi koju je napravila srpska politika i srpska policija. Znači, kako god to išlo približavamo se raspletu dogaðaja u vezi budućeg statusa Kosova. Mnogi pominju Sandžak. Mnogi pominju da je Sandžak novo mesto sukoba.

MUFTIJA: Bilo bi bolje da ste se pozabavili mojim izjavama od prije godinu ili dvije godine dana kada sam prosto mirisao udare na Islamsku zajednicu i potencirao mnogo puta da destabiliziranja Islamske zajednice ne znači samo destabilizaciju Islamske zajednice. Tada su mi govorili: „Pa šta to može da se desi?“ Ovdje se zapostavlja veoma važna historijska i duhovna činjenica. Veza muslimana sa Islamskom zajednicom u Sandžaku i u Srbiji, a posebno u Sandžaku, nije ista kao veza ostalih Islamskih zajednica na Balkanu. Iz jednog prostog razloga, a to je da muslimani u Sandžaku osjećaju političku nesigurnost zbog razorenog političkog sistema koji bi trebao da ih predvodi ili štiti. Osjećaju se prosto gubitnicima zbog statusa Snadžaka, zbog svega što se dešavalo i zbog činjenice da nemaju nikakav svoj politički osnov u etničkom i nacionalnom smislu. I onda se pojačava ta veza za Islamsku zajednicu. To je slično logici Srba pravoslavaca u vrijeme Osmanskog carstva, kada su oni prosto osjećali, u smislu zaštite njihovog identiteta, da im je jedino Crkva stožer oko kog će se okupljati i tu se razvijaju specijalni emotivni odnosi, pa je zato diranje u tu srž, u taj posljednji red opstanka, u smislu očuvanja opstanka, zapravo problem i on izaziva sve te opasnosti.

AVALA: Nije tajna da su Srbi u Republici Srpskoj, odnosno u Bosni i Hercegovini, tamo silom kompromisa, a ne svojom političkom željom. Da li su Bošnjaci u Sandžaku u Srbiji silom kompromisa prisiljeni na poštovanje granica ili su svojom političkom željom?

MUFTIJA: Sama činjenica da je sistem bošnjačkih političkih partija u najvećoj mjeri razoren, ne može se sada govoriti o političkoj volji, jer prosto imamo situaciju da je taj politički sistem u najvećoj mjeri podvrgnut volji Beograda i stavljen pod potpunu političku kontrolu Beograda. Znači, sada se ne može govoriti o prostom političkom izražavanju volje. Ali ono što je sigurno jeste da su Bošnjaci tu gdje jesu samom činjenicom istorijskog trenutka i prosto pod uticajem političkog pragmatizma i stanja u kome se nalazimo. Isto tako zbog svoje pacifističke opredijeljenosti nisu htjeli da se vraćaju unazad pa da i oni razvijaju neke bajrake secesije, ili neke bajrake osamostaljenja ili bajrake priključenja nekom drugom, već prosto kažu: „Da, Sandžak je bio na Berlinskom kongresu to što je bio, pa je bio i na zasjedanju AVNOJ-a to što jeste, ali je sada nakon 60 godina ovo političko stanje. Hajmo se probati pomiriti sa tim.“

AVALA: Ostali ste mi dužni odgovor: Da li Bošnjaci u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, bez obzira da li je to politički izvodljivo ili neizvodljivo, da li je moguće ili je nemoguće, maštaju o ujedinjenju sa Bosnom?

MUFTIJA: Ja Vam stvarno ne mogu govoriti o snovima. Ja ne maštam, zato što sam racionalan i pragmatik, a govorio sam već o mom odnosu. Zato bih htio sada da se osvrnem na pokušaj satanizacije mene od strane medija u pogledu neke secesije, kao što implicira i Vaše pitanje. Ja radim već 14 godina na mjestu na kom radim, kao i na drugim mjestima. Imao sam ja mnogo prilika iskazati neprijateljstvo prema ovoj državi i eventualne secesionističke ambicije da sam to htio, jer je mnogo bilo kriznih trenutaka kada se ljuljala stabilnost ove države. Ne postoji, dakle, ni jedan mogući moment, niti moja izjava, niti moje djelovanje koje može to da implicira. Naprotiv. Jedno sasvim jasno pitanje: Da li onaj ko hoće eventualnu secesiju pravi jedinstvenu Islamsku zajednicu u Srbiji ili pravi samo Islamsku zajednicu Sandžaka, što smo mi imali prije. Prema tome, da je bilo ko u Islamskoj zajednici htio implicirati secesiju, onda bi ostao na nivou Sandžaka: ne zanima me Subotica, ne zanima me Preševo i ne zanima me Beograd. Drugi moment: Da smo htjeli secesiju ili da smo htjeli praviti temelj secesije, onda ne bismo pravili Univerzitet koji ima svoje departmane u Nišu, Beogradu, Pančevu i Subotici.

AVALA: I na samom kraju, može li se biti dobar musliman u zemlji u kojoj muslimani nisu većina?

MUFTIJA: Može. I ja držim za sebe da sam dobar musliman, i mnogi muslimani ovdje su dobri muslimani i može se biti u nemuslimanskoj državi dobar musliman jer je islam vrlo pragmatična i fleksibilna religija. On postavlja zadatke u smislu ocjene da li je neko dobar musliman u mjeri njegovih okolnosti u kojima živi. Zahtjevi nisu jednaki za onoga ko ima neke posebne uslove ili izvjesna ograničenja u tom okruženju kao kod onoga ko ih nema. Tu su duhovne šanse svima jednake, kako nama koji živimo u Srbiji tako i onima koji žive u Saudijskoj Arabiji, Iranu ili nekoj drugoj zemlji. Tu mi nemamo nikakvu dilemu.

AVALA: Gospodine Zukorliću, hvala Vam što ste bili gost „Pogleda s Avale“.