Dr. Jusuf Kardavi o Hadzu I dio

Obredi hadždža nisu puki ritual,

nego,
hadždž, kao i svaki ibadet u islamu, ima svoj cilj i svoj hikmet, te
onaj ko shvati smisao hadždža, ili bilo kojeg drugog ibadeta, može ga
upotpuniti i tako na taj način osigurati pretpostavke da taj ibadet
djeluje na formiranje ličnosti pravoga muslimana. O hadždžu, hikmetima
i ciljevima ovog islamskog temelja u dva navrata govorio je šejh dr.
Jusuf el-Kardavi, u tematskoj emisiji na katarskoj satelitskoj
tv-stanici El-Džezira.

DEFINICIJA HADŽDŽA

Image 
Dr.
Kardavi:
Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Allahu pripada zahvala, i neka je
salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s, njegovu porodicu
i ashabe. Hadždž je stroga vjerska dužnost-fard i jedan od pet temelja
naše vjere. To je obaveza svakome muslimanu koji ispunjava odreðene
uslove. O tim uslovima govori Ku'ran, pa kaže: «…Hodočastiti Hram je
dužan, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti, a onaj koji neće
da vjeruje, pa zaista, Allah nije ovisan ni o kome.»[i]
Allah, dž.š, je riječi «onaj koji neće da vjeruje», objavio umjesto
riječi «ko hadždž ne obavi», znači, da onaj ko ne želi da hadždž obavi
ili se nemarno odnosi prema toj obavezi, a u mogućnosti je da je obavi,
kao da je kufr počinio. Da nas Allah toga sačuva! U tom kontekstu
razumijemo riječi Omera, r.a, koji kaže: «Razmišljao sam da naredim
plaćanje džizje, onima koji su u stanju hadždž obaviti, a još to nisu
uradili. Oni nisu muslimani! Oni nisu muslimani! Oni nisu muslimani!
Hadždž je stroga obaveza, koja je bila poznata i prije pojave islama.
Ona datira iz vremena Ibrahima, a.s, i Arapi su redovno hadždž
obavljali sve do dolaska Muhammeda, s.a.v.s, koji je očistio ovaj obred
od širka i običaja preuzetih od drugih religija. To hadžije potvrðuju,
izgovarajući telbiju, prilikom obavljanja hadždža, riječima:
«Lebbejkelllahume lebbejk, (Odazivam Ti se Gospodaru, odazivam),
lebbejke la šerike leke lebbejk, (odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga,
odazivam Ti se).

Hadždž
je ibadet i on, kao i bilo koji drugi ibadet, ima svoje hikmete,
ciljeve i tajne. Allah, dž.š, nije propisao ni jedan ibadet radi sebe,
On u Kur'anu kaže: «Allah nije ovisan ni o kome», a na drugom mjestu
kaže: «O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je neovisan
i hvale dostojan.»[ii]
Takoðer, Allah, dž.š, ibadete veže za koristi koje ljudi imaju od njih,
pa tako za namaz kaže; «I obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od
razvrata i od svega što je ružno.»[iii] A za zekat kaže: «Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.»[iv] Takoðer, za post kaže: «O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.»[v]
Kada je u pitanju hadždž, Allah, dž.š, kaže: «Da bi koristi imali i da
bi u odreðene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah
opskrbio, Njegovo ime spominjali.»[vi]

Dakle,
u hadždžu imamo koristi, koje Kur'an garantuje. Te koristi su
raznovrsne: materijalne, apstraktne, pojedinačne, kolektivne, lokalne i
svjetske. Za hadždž se može kazati da je to hidžra Gospodaru. Hadžija
ostavlja svoju domovinu, porodicu, imetak i poslove i ide na put,
odazivajući se pozivu Allaha, dž.š: «I oglasi ljudima hadždž! Dolazit
će ti pješke i na kamilama iznurenim, dolazit će iz mjesta dalekih.»[vii]
Zbog tog poziva, hadžija u telbiji ponavlja «Lebbejkellahume lebbejk,
(Odazivam Ti se Gospodaru, odazivam)». To je odgovor na Allahov poziv
upućen svim muslimanima. Pored ovih imamo i još mnogo drugih mudrosti
hadždža. Jedna od njih je, da musliman, obavljajući hadždž, izlazi iz
svoje sredine i upoznaje se sa muslimanima cijeloga svijeta, te tako
jača svoju kulturu. Kroz hadždž muslimani se uče miru. Danas čitav
svijet poziva u mir, ali ti pozivi su daleko od postupaka. Musliman u
toku hadždža mir istinski sprovodi u djelo. Musliman, u toku obreda
hadždža, ne ubija lovinu, ne siječe grane drveća, niti kida bilo koje
bilje. On je potpuno predan onima oko njega, i od njegova zla svi su
pošteðeni. Zbog toga, što se on nalazi u zemlji mira, u vremenu
predanosti, zaogrnut ihramima. Takoðer, muslimani se navikavaju na
jednakost u toku obreda hadždža. Mnogi danas pozivaju u jednakost.
Meðutim, stvarnost je potpuno drugačija. Njihovi pozivi se ne
ostvaruju. Jedino muslimani mogu da osjete pravu jednakost kroz namaz,
i daleko jaču jednakost kroz hadždž. Svi su, u namazu, u safovima, ali
je moguća razlika u nošnji, po kojoj se neko uzdiže nad ostalima.
Meðutim, na hadždžu se brišu i te razlike. Svi hodočasnici umotani su u
bijele čaršafe, koji svojim izgledom podsjećaju na ćefine, i time se
sve vanjske razlike meðu vjernicima brišu. Dakle, samo na hadždžu
potpuno se primjenjuje jednakost meðu svima.

ZAŠTO RAZLIKE MEÐU HADŽIJAMA

Voditelj:
Jako mi se sviða vaš govor o jednakosti na hadždžu, ali, ipak,
primjetne su mnoge nejednakosti prilikom putovanja i obavljanja
hadždža. Primjećuju se da odnos službenika nije isti prema svima. Ne
odnose se isto prema nearapu kao prema Arapu, čak, ni svi Arapi nisu
jednaki. Velika razlika se pravi izmeðu Saudijaca i ostalih. Čak, i u
samim obredima imamo razlike. Neki borave pored rashladnih ureðaja i u
velikom komforu, dok drugi, svoj ibadet obavljaju pod šatorom na
vrelini dana. Šta možete reći o tome?

Dr.
Kardavi: Nije tako i to nema veze sa ibadetom o kojem mi govorimo.
Ljudi su se uvijek razlikovali po materijalnim mogućnostima. Uvijek su
neki ljudi putovali na hadždž pješice, drugi su koristili jahalice, ko
je kakvu imao. Mi ne možemo učiniti da u materijalnim mogućnostima svi
ljudi budu jednaki. Ukoliko se stvarno prave razlike u odnosu prema
hadžijama, ja ih najoštrije osuðujem, ali one su van teme o kojoj
večeras govorimo. Mi govorimo o ibadetu i ja nikakvu razliku ne
primjećujem u tavafu ili prilikom stajanja na Arefatu, izmeðu bogatoga
i siromašnoga. Čak i najveći kraljevi, koji doðu na hadždž, potpuno
isto izgledaju kao i svi drugi. Što se tiče ugoðaja koji sebi neki
ljudi mogu priuštiti, pa to je normalna stvar. Nikada, svi ljudi, nisu
putovali istom klasom u vozu ili avionu. Neko putuje biznis klasom,
drugi običnom, i to nije ništa nenormalno. Svi oni opet podnose isti
teret, prilikom obavljanja hadždža. Niko nema tu privilegiju da
izbjegne gužvu i da sam tavafi oko Kabe, niti da se drugačije obuče,
niti da sam sebi propise ureðuje. Dakle, svi su, u ovom ibadetu jednaki.

Što
se tiče drugih hikmeta hadždža, svakako je to univerzalnost. Hadžije se
odazivaju univerzalnom pozivu koji nije upućen iz jedne zemlje ili od
jednog kralja, niti od neke poznate ličnosti. To je poziv Uzvišenog
Allaha cijelom čovječanstvu, i hodočasnici se odazivaju na taj poziv.
Meðutim, i na taj uzvišeni poziv odazivaju se samo oni koji su u
mogućnosti. Mogućnost, koja se spominje u Kur'anu, komentariše se kao
da je to višak u imetku koji mu je dovoljan za put i prevozno sredstvo.
Dakle, ko posjeduje imetka da obezbijedi porodicu do svog povratka, te
plati troškove svog putovanja i boravka, dužan je obaviti hadždž. Dužan
je prosustvovati godišnjem muslimanskom kongresu na kojem se okupi više
od dva miliona muslimana iz čitavoga svijeta. U toku tog boravka
vjernicima nije dozvoljen odnos sa ženama, niti griješenje, niti svaða.
To je poseban skup na kojem se ne smije remetiti red, niti udaljavati
duša od duše. Mi taj skup trebamo maksimalno iskoristiti, kao što su to
radili naši prethodnici. Za vrijeme hilafeta Omera, r.a, ljudi su
dolazili na hadždž i svraćali kod halife na razgovor u kojem su
objašnjavali svoje stanje i stanje njegovih namjesnika, onih kojima su
oni podreðeni. Tačno je da danas nemamo halife, ali imamo ljude koji se
brinu o organizaciji hadždža, i mnogo drugih pojedinaca i organizacija
koje se bave problemima muslimana u svijetu i tu priliku treba
maksimalno iskoristiti.

RUKNOVI HADŽDŽA

Voditelj: Doktore, možete li nam pojasniti koji su to ruknovi hadždža, bez kojih hadždž nije ispravan?

Dr.
Kardavi: U vezi s tim pitanjem postoji više mišljenja, ali ono, koje
zastupa većina, je da su ruknovi hadždža: boravak na Arefatu, tavaf
«ifada», oblačenje ihrama i saj izmeðu Saffe i Merve. To su, dakle,
osnovni dijelovi hadždža, a pored njih ima još obaveznih stvari, koje
treba ispuniti kako bi hadždž bio upotpunjen, kao što je bacanje
kamenčića, ili boravak na Mini i Muzdelifi, itd.

Voditelj:
Jedan gledalac iz Njemačke je već postavio pitanje u kojem kaže: «Da li
je dozvoljeno da hadžija obuče ihrame u svojoj državi i doðe u Meku,
obavi umru, pa skine ihrame, i da li je dozvoljeno obaviti umru više
puta prije obreda hadždža?

Dr.
Kardavi: Pitanje mjesta na kojem se oblače ihrami nije bitno. Ono što
je bitno je nijjet, koji počinje dolaskom na mikat. Mnogi putnici koji
putuju avionom oblače ihrame kada stignu u Džidu. Taj postupak dozvolio
je šejh Abdullah bin Zeid el-Mahmud, i ja mislim da je to potpuno
ispravno. Nije lahko u avionu skidati odjeću i oblačiti ihrame.
Muhammed, s.a.v.s, nikada nije upitan na hadždžu za neku stvar, a da je
nije odobrio, ciljajući time olakšanje. Za tim se ja povodim, pogotovo
kada je u pitanju hadždž, posebno u današnjem vremenu kada su velike
gužve. Na osnovu toga kažemo da se mogu obući ihrami i nakon slijetanja
u Džidu, ukoliko je to teško uraditi u avionu, prilikom prelijetanja
granice mikata. Često se to praktikuje i u avionu kada je let
rezervisan samo za hadžije, pa se to uradi organizovano.

Što
se tiče drugog pitanja koje se odnosi na oblačenje ihrama za umru, te
ponovo za hadždž, kada doðe njegovo vrijeme, to je ispravno. To je
jedna vrsta hadždža koja se zove et-temettu’. Dakle, imamo tri načina
obavljanja hadždža: el-kiran, el-ifrad, te ovaj koji smo spomenuli.
Et-temettu’ se odlikuje po oblačenju ihrama za umru, zatim njihovom
skidanju poslije obavljanja umre. Hadžija se oslobodi ihrama i čeka
vrijeme hadža. Kada doðe odreðeno vrijeme, on oblači ihrame i počinje
obavljati obrede hadždža. Ta vrsta hadždža spomenuta je u Kur'anu: «Kad
budete slobodni, obavite umru do hadždža i zakoljite kurban do kojeg
možete lahko doći.»[viii]
Onaj ko obavi ovu vrstu hadždža, zauzvrat, treba da zakolje ovcu, ili
da učestvuje u zajedničkom klanju velikog kurbana, tj. govečeta ili
deve. Učenjaci hanbelijskog mezheba smatraju da je to najbolja vrsta
hadždža, jer je Muhammed, s.a.v.s, podsticao ashabe da obavljaju
et-temettu’. Što se tiče obavljanja umre više puta, u toku iščekivanja
obreda hadždža, neki islamski učenjaci odobrili su takav postupak.
Meðutim, to se ne prenosi od Muhammeda, s.a.v.s,  niti od
njegovih ashaba, r.a, iako su u Mekki proveli više od deset dana,
prilikom obavljanja hadždža. Dakle, to nije pritvrðeni sunnet
Muhammeda, s.a.v.s.

 

Gledalac iz  Emirata:
Zašto se povodimo za olakšicama, prilikom oblačenja ihrama u putovanju
avionom, kada nam za to ne trebaju olakšice? Onaj ko nije u stanju da
obuče ihrame u toku leta avionom, neka to uradi u svojoj državi, prije
ukrcavanja u avion. Mislim da, za tako nešto, ne bi trebalo biti
smetnje?

Dr. Kardavi:  Ti
bi, svojim razmišljanjem, stavio u obavezu nešto što Allah, dž.š, nije
propisao. Allah je ihrame obaveznim učinio od tačno odreðene granice
koja se ne smije prelaziti. Ibn Mahmud kaže da onaj ko preleti tu
granicu avionom, ne ubraja se u one koji su prešli granicu. U vremenu u
kojem je živio Muhammed, s.a.v.s, nije bilo aviona, pa se zabrana u
hadisu razumijeva, kao prelazak granice kopnom. Dakle, do ovog
zaključka dolazimo idžtihadom. Nema preciznog teksta koji bi potvrdio
naše mišljenje. Učenjaci malikijskoga mezheba dozvoljavaju oblačenje
ihrama nakon iskrcavanja na kopno, onome ko putuje brodom. Pa, zašto da
ne bude dozvoljeno isto, nakon iskrcavanja iz aviona? To se posebno
odnosi na one koji su više puta obavili hadždž. Onaj ko ga prvi put
obavlja spreman je podnijeti veći teret, kako bi bio sigurniji u
ispravnost svog ibadeta. Meðutim, onaj koji je obavio hadždž više puta,
njemu je olakšica potrebnija, i želi da je primijeni. Procenat onih
koji obavljaju hadždž prvi put je, samo 15 posto, a svi ostali, dakle,
85 posto, su oni koji obavljaju hadždž po drugi, treći, ili više puta.
Nemamo razloga da previše preciziramo stvari prema velikoj većini
učesnika hadždža, pošto je procenat onih koji prvi put obavljaju hadždž
vrlo mali.

 


[i] Alu Imran,  97.

[ii] Fatir,  15.

[iii] El-Ankebut,  45.

[iv] Et-Tevbe,  103.

[v] El-Bakare, 183.

[vi] El-Hadžd`, 28.

[vii] El-Hadžd`, 27.

[viii] El-Bakare, 196.