Razvoj islamske tradicije u Bošnjaka

Image Drugi dan naučnog skupa, sesije kojom je predsjedavao prof.dr. Omer
Nakičević, otpočeo je prof. dr. Ismet Bušatlić referatom
“Osmansko-islamska kulturna zona”. Osvrnuvši se na izučavanje
tipologije islamske kulture, dr. Bušatlić je u kontekstu Bosne i
Hercegovine na čijem tlu je došlo “do spoja islama i vizantijskog
naslijeða”.

Drugi dan naučnog skupa, sesije kojom je predsjedavao prof.dr. Omer
Nakičević, otpočeo je prof. dr. Ismet Bušatlić referatom
“Osmansko-islamska kulturna zona”. Osvrnuvši se na izučavanje
tipologije islamske kulture, dr. Bušatlić je u kontekstu Bosne i
Hercegovine na čijem tlu je došlo “do spoja islama i vizantijskog
naslijeða” uslijed čega se “cjelokupni fenomen islama u Jugoistočnoj
Evropi ne može realno sagledati bez proučavanja kulturnih oblika
osmansko-turskog islama” istakao da “ pored zajedničkih korijena sa
arapskom i bliskosti sa perzijskom, ova zona pokazuje istovremeno i
neke originalne osobine u jeziku i književnosti, umjetničkim formama,
dekoraciji, kaligrafiji, a naročito u arhitekturi i urbanizmu”.
Akcentirao je: “Za islam smo se borili na mnogim bojištima, zbog islama
smo stradavali. Islam nam je pomogao da stanemo uz koljeno sultana..
Islam nam je pomogao da znamo cijeniti put za naukom, da nauku dukatima
plaćamo i da knjige zlatom ukršavamo. Nema časti do koje nas islam nije
uzdigao”.

Otvorena pitanja

Na tom fonu, a na temu “Predosmanska  tradicija Bošnjaka “ Ševko
Omerbašić, predsjednik Mešihata IZ za Hrvatsku i autor knjige “Islam i
muslimani u Hrvatskoj”, ukazao je na potrebu istraživanja naše
bošnjačke nacionalnosti, te ilustrativno potcrtao: “Narodi se ne
stvaraju dekretima. Stvaranje naroda je hiljadugodišnji proces i
djelovanje znanih i neznanih, duhovnih i metrijalnih snaga života.
Postanak jednog naroda sličan je postanku rijeke: milijarde kapljica
vode probijaju se kroz zemlju, zaobilazeći i rušeći prepreke pred
sobom, ujedinjuju se u izvore, a zatim u potoke i na kraju u snažne
bujice koje nazivamo rijekom”. Govoreći o duhovnosti jednog naroda,
Omerbašić je ustvrdio: “Narod i kultura su dva nerazdvojiva pojma, nema
jednog bez drugog. Mi smo dugo bili izvan nacionalnih tokova, pored
ostaloga i zato što nam je u prošlom sistemu i ureðenju bilo
najstrožije zabranjeno baviti se tim pitanjem”. Otuda i motivacija za
daljim izučavanjem. “Pred nas se postavljaju zamašna pitanja i traže
sudbonosni odgovori, kao što su: odakle smo došli, kakvi smo bili, koju
smo prvu religiju ispovijedali, šta nas je učinilo ovakvim kakvim jesmo
danas, što smo primili od drugih, kakva je bila uloga pojedinaca u
našem nacionalnom srastanju, i konačno, šta nas je održalo da, u
stoljetnoj životnoj utakmici, sačuvamo svoj identitet?, (p) ostavio je
otvoreno pitanje Omerbašić.
Pitajući se i postavljajući problem opstojnosti muslimana u savremenom
dobu i u okviru kršćanstva koje ne poima realnost kao islam, na početku
svog izlaganja referata “Institucionalizacija islama u post-osmanskom
periodu” prof.dr. Enes Durmišević je osvijetlio odnose koji su vladali
dolaskom austro-ugarskih vlasti u Bosni i Herecgovini. Bošnjaci su s
nepovjerenjem prihvatili nove uzuse. Konzervativna ulema je tvrdila da
musliman ne može da živi pod takvom vlašću , a oni koji bi se mogli
nazvati modernistima su tvrdili da nije princip da li je vladar
musliman ili ne, nego da li smo slobodni u svojoj vjeri  ili ne. Ne
želeći ovo komparirati, dr. Durmišević je bio mišljenja da i pored
svega, i pored 11. septembra, u nekim zapadnim zemljama je lakše biti
musliman nego u mnogim muslimanskim. “U tim okolnostima (u BiH) su
stvoreni uvjeti za pojavu prvih muslimanskih vjerskih, autonomnih
ustanova, odvojenih od sultana i šejhu-l-islama u Istanbulu” istakao je
on i dodao da je: “Formiranje Rijaseta IZ u BiH bila želja
austro-ugarske vlasti, a ne želja muslimana”. Ta borba je trajala
četiri godine, muslimani su se opirali, ali su vlasti političkom borbom
uspjeli instalirati posebnu vjersku zajednicu koja i danas egzistira.
Ukazujući na podatke Kemala Karpata, osmanskog historičara, prema
kojemu je 1800. godine na prosotoru Balkana živjelo oko 55% muslimana
da bi danas, što govori da hidžra bukvalno traje 200 godina, taj broj
bio daleko manji, dr. Durmišević je bio mišljenja da su
bosanskohercegovački muslimani bili “sretniji” dio balkanskih
muslimana. Naime, oni su manje stradali u odnosu na muslimane Bugarske,
Srbije, Makedonije, Crne Gore i Albanije, a u svakom slučaju to imaju
zahvaliti Austro-Ugarskoj. “Mi smo manje loše prošli. Mi smo jedina
zajednica, uz Albaniju na neki način, koja je tada institucionalizirana
zajednica”, zaključio je Durmišević.

Uloga medresa u samokonstituiranju Bošnjaka

O konceptu bosanskih medresa govorili su prof. dr. Omer Nakičević i
Zijad ef. Ljevaković, direktor Gazi Husrev-begove medrese. Dr.
Nakičević se osvrnuo na osmanski dio tradicije naglasivši da je
“stepenovanje škola definirano samim osnovnim aktom, vakufnamom, gdje
vakif odreðuje koliko će se dnevno plaćati ponaosob za svako radno
mjesto”, a Ljevaković istakao da se suočavajući sa promjenama koje
danas nalažu uvjeti za članstvo BiH u Euro-atlantske integracije Gazi
Husrev-begova medresa ipak uspjela očuvati osnovne zahtjeve iz
vakufname njenog osnivača.
Povijesni razvitak “Od mektebi –nuvvaba do Fakulteta islamskih nauka”
iz svog referata izložio je mr. Dževad Hodžić. Ukratko, predstavio  je
najvažnije povijesne okolnosti osnivanja, koncept studija , te
osvrnuvši se na djelovanje Šeri’atske sudačke škole, rekao: “Šeri’atska
sudačka škola je u toku 50 godina svoga rada  imala prvorazrednu ulogu
u modernom duhovno-povijesnom samorazumijevanju i sociološkom i
kulturnom samokonstituiranju bosanskih muslimana. U njenom naučnom i
obrazovnom konceptu islam je interpretiran i naučavan prvenstveno kao
Šeri’at, a to znači kao socijalno moralna poruka čije se univerzalno
važenje dokazuje u njegovoj  primjeni i u novonastalom povijesnom
društveno-političkim i civilizacijski evropsko-zapadnim prilikama i
kontekstu”.
Mr. Mirsad Kalajdžić izložio je svoj rad na temu “Islamska tradicija
Bošnjaka: sultanske džamije u BiH” u kojemu je progovorio o razlozima,
načinu i stilu gradnje sultanskih džamija i njihovom značaju za
Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, dok se  dr. Æazim Hadžimejlić osvrnuo
na “Tesavvuf u Bošnjaka, tradicija i kontinuitet”. Dr. Hadžimejlić je
naglasio da su prije dolaska sultana Fatiha u Bosnu dolazili derviši
koji su tako bili svojevrsna izvidnica islama. “Može se sasvim otvoreno
reći da utemeljenje islamskog socijalnog poretka u ovom dijelu Europe
gotovo da ne bi bilo moguće bez ličnog doprinosa koji su dali sufijski
šejhovi , ali i kolektivnog, koji se ogledao u djelovanju njihovih
sljedbenika organiziranih u sufijske, derviške halke. Sufije Osmanske
Bosne u mnogome su začeli i ojačali razvoj islama kako njegove
intelektualne elite, tako i, recimo, narodnog islama ruralnih i
prigradskih područja”, poentirao je dr. Hadžimejlić, potkrjepljujući
svoje izlaganje slajdovima.

U nauci nema kompromisa

Preuzimajući predsjedavanje drugog dijela rada naučnog skupa, prof. dr.
Ahmed Aličić je zahvalivši se na pozivu rekao: “Želio bih da sa ovim
skupom prestanu sektaštva izmeðu bošnjačke uleme, sektaštva izmeðu tzv.
laičke i duhovne uleme. Jer, to je u suštini jedno te isto. Time bismo
bili samo jači i čvršći. Što se tiče same islamske tradicije, ja kao
historičar, mogu da kažem da ne treba da podliježemo pod bilo kakav
utjecaj. Jer, u nauci nema kompromisa. U nauci kompromis je apsolutno
gubitak. Sultan Fatih je prihvatio ehli-sunnet i  Ebu- Hanifu. Takav
islam je došao nama. Na tome počiva naša tradicija, da nije toga  bilo
i nas davno ne bi bilo…. Bošnjake ne odreðuje samo vjera, nas
odreðuje domovina, zemlja, jezik, historija”.
Naslovom teme “Ideja ihsani intelektualnosti u bosanskom kontekstu”
prof. dr. Nevad Kahteran potaknuo je ideju osnivanja komparativne
filozofske škole u Sarajevu, te izrazio nadu da će “ovaj simpozij
stvoriti nove uvide i ponuditi dobre radove, te napose dublje
razumijevanje islamske sufijske tradicije i njezinog univerzalističkog
i inkluzivističkog stajališta”. On je ukazao da se sve mora učiniti
“kako bi se spriječilo preokretanje religije u ideologiju, odnosno
tradicionalne bosanske vizije islama u njegovu tradiconalističku
verziju”.
Prof. dr. Enes Karić u svome referatu “Islamski reformistički pokreti u
Bošnjaka” tretirajući ulemanska udruženja u BiH i ličnosti koje su bile
reformatorski orijentirane, izmeðu ostaloga, ukazao: “Ovdašnji
reformistički pokreti vremenski i historijski vezuju se za slabljenje i
propast Osmanske imperije. Stoga je prva karakteristika islamskih
reformističkih pokreta kod Bošnjaka ta da su bili usmjereni ka
društvenim i socijalnim problemima: reforma društva, društvenih
institucija, vakufa i td.”.
Direktor Gazi Husrev-begove biblioteke dr. Mustafa Jahić predstavio je
razvoj “Islamske biblioteke u Bosni i Herecovini- od kutubhane do
savremene biblioteke”, te u kratkim tezama iznio viziju moderne Gazi
Husrev-begove biblioteke.
Govoreći o vakufima na temu “Institucija vakufa u Bošnjaka: izmeðu
tradicije i izazova savremenog doba” dr. Šukrija Ramić je ukazao i na
to da bi se pored tradicionalnih vakufa, kao izraza brige za zajednicu,
“mogli formirati fondovi koji bi bili investicioni, razvojni, gdje se
ne bi samo trošilo sa hrpe, nego bi se to oploðavalo. A, ono što se
oplodi to bi se trošilo. Mogli bi imati tako fondove. Recimo, za
promociju zdravog života, zaštitu potrošača, zaštitu ljudskih prava,
zaštitu okoline, za nezaposlene i td”.
U svom, izuzetno iscrpnom  referatu pod nazivom “Islam  u sekularnoj
državi: slučaj Bosne i Hercegovine” prof. dr. Fikret Karčić analizirao
je ovu temu i pitanje, te  u njoj razmotrio  tri  bitna segmenta: prvi-
kako se sekularna država definira u liberalnoj demokratskoj tradiciji,
drugi- da li takav koncept postoji u BiH, i treći- kakve su posljedice
takvog koncepta po manifestiranje islama i institucija islama. Dr.
Karčić je posebno naglasio: “kada se danas govori o sekularnoj državi u
BiH, kao adekvatnom modelu za moderna viševjerska društva, onda to ne
može značiti povratak na staro, nego preuzimanje najviših savremenih
dostignuća u razvoju ovog modela. Jedno od takvih dostignuća bilo bi i
definiranje sekularne države kao neutralnost s poštovanjem. Država je
neutralna prema religiji, ali je poštuje. Religijske institucije su
strukturalno i funkcionalno odvojene od države, ali imaju pravo da se
izjašnjavaju o javnim stvarima.
Osvrnuvši se na socijalistički režim u referatu “Jugoslavenska politika
prema Islamskoj zajednici” Muhamed Salkić, generalni sekretar Rijaseta
IZ u BiH, tretirajući razdoblje od 1918. do šestojanuarske diktature
1929., period od 1929.do 1935. kada je ukinuta Islamska zajednica, i od
1935. do promjena Ustava IVZ i vraćanja njenog sjedišta iz Beograda u
Sarajevo, istakao je: “Zamenarimo li neke nijanse, možemo sa sigurnošću
kazati da je u osnovi ustavno-pravni položaj vjerskih zajednica u svim
fazama socijalističke Jugoslavije od njenog uspostavljanja do njenog
raspada isti. U stvarima vjere i vjerskih sloboda svim ustavima jamčila
se sloboda savjesti i vjeroispovijesti, da je vjera odvojena od države,
da sve vjerske zajednice imaju isti pravni položaj, da imaju pravo na
imovinu u skladu sa zakonom i da je zabranjena upotreba vjere u
političke svrhe. Naravno, drugo je pitanje kako i koliko su ova
proklamovana prava uistinu bila primjenjivana u stvarnom životu”.

Izmeðu Turske i Austrije

Dr. Mehmet Gormez, zamjenik predsjednika za vjerska pitanja Turske
predočio je referat na temu “Turska politika prema muslimanima Balkana:
od osmanskog perioda do savremenog doba”. Prema njegovim riječima
Turska je u to doba prema narodima koji su potpali pod tursku vlast
blago postupala, štitila njihove živote i njihova dobra, garantirala
slobodno prakticiranje običaja. “I upravo zahvaljujući takvoj politici
turska država je uspjela da dugo opstane na Balkanu i u srednjoj
Evropi, jer je lokalno seosko stanovništvo štitila od nasilja i
zlodjela tamošnjih feudalaca. Takoðer, ovakvom politikom ona je uspjela
da onemogući pritiske raznih vjerskih grupacija kao i samovolju
lokalnih velikaša posebno u pokrajini Vlaška (Rumunija) i na prostoru
Balkana. Rezultat toga je bio da su se narodi ovih krajeva svrstavali
pod trusku zastavu svojevoljno, a ne primjenom politike rasne
asimilacije”, zaključio je dr. Gormez.
I na kraju, pročitan je referat dr. Richarda Potza, asistent za crkveno
pravo na Univerzitetu u Beču” koji nije mogao prisustvovati skupu. Na
temu “Politika Austro- Ugarske monarhije prema vjerskim zajednicama u
Bosni i Hercegovini” dr. Potz, govoreći o okupaciji BiH 1878.godine, 
ističe: “Trebalo je u zemlji u kojoj je stoljećima dominirao islam
etablirati vjerski sistem koji muslimani neće shvatiti kao
diskriminaciju. Sa druge strane, ovaj izazov bio je veći time što je
islam nakon aneksije BiH postao jedna od glavnih religija u čitavoj
državi i time je postala neizbježna i nužna njegova odgovarajuća
ugradnja u pravni sistem Austrije i Maðarske… Islamski zakon koji je
nastao na ovaj način važio je kasnije i u Republici Aistriji i u drugoj
polovini 20.stoljeća stvorio singularne uslove u pogledu pravne
integracije muslimana u zapadnoj i srednjoj Evropi”.

S. SELMAN – www.preporod.com