NAŠE ZABLUDE TREBA ZAMIJENITI, TREBA SE PROMIJENITI I VRATITI VJERI I MORALU

ImageNakon kurban-bajramske
hutbe reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića Osloboðenje se oglasilo
komentarom u kojem se problematizira reisova teza da „nema morale bez
vjere", te najavilo da će se otvoriti filozofima i teolozima da o tome
pišu, jer su neki čitaoci Osloboðenja, koji nisu vjernici, osjetili
nelagodu u toj reisovoj tezi. Prenosimo u cjelosti reisu-l-ulemin tekst
Osloboðenju.

Sarajevo,
3. januar 2008. (MINA) – Nakon kurban-bajramske hutbe reisu-l-uleme dr.
Mustafe Cerića Osloboðenje se oglasilo komentarom u kojem se
problematizira reisova teza da „nema morale bez vjere", te najavilo da
će se otvoriti filozofima i teolozima da o tome pišu, jer su neki
čitaoci Osloboðenja, koji nisu vjernici, osjetili nelagodu u toj
reisovoj tezi. Pod naslovom „Nevjera i nemoral ne mogu biti sinonimi",
od 25.12., te „Um povezuje vjernike i nevjernike", od 26.12. 2007.,
oglasio se prof. dr. Asim Mujkić, docent na predmetima Politička etika
i Uvod u filozofiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Tim
povodom reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić iskazuje zadovoljstvo što je
Osloboðenje primjetilo poruke kurban-bajramske hutbe i što su neki u
njima našli razlog da razmišljaju o moralnim pitanjima našeg društva.

Ovaj
tekst reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića treba razumjeti kao prilog
moralnim promišljanjima, a nikako kao polemiku sa bilo kim. Dobro je da
imamo slobodu mišljenja i izražavanja, pa i onda kad ne mislimo ili ne
vjerujemo isto, važno je da možemo učiti jedni od drugih.

NAŠE ZABLUDE TREBA ZAMIJENITI, TREBA SE PROMIJENITI I VRATITI VJERI I MORALU

Vjera i nevjera

    
Poput života, vjera je čovjeku dar Božiji. Ustvari, vjera je čovjeku
najdragocjeniji dar. Sve ono što čovjek jest u svojoj bîti prožeto je
vjerom kao bitak što označuje da čovjek uopće »jest«, a ne da nije.
Otuda se pojam imati vjeru i biti vjernik izražava korijenitom rječju
»vjera« i »vjernik«, dok se pojam ne imati vjeru i ne biti vjernik
iskazuje odričnim prefiksom »ne«, tj., »ne-vjera« i »ne-vjernik« ili
»a-teizam« i »a-teist«. To je tako zato što je vjera prirodno a (ne)
vjera je vještačko stanje čovjeka. Ustvari, vjera je stvar srca, koje
"ima razloge koje razum ne poznaje" (Paskal). "Ono što tražim od
mislioca jest da se suoči sa vjerom u istom mentalnom stanju kao
vjernik… Onaj koji ne unese u studiju vjere vrstu vjerskog sentimenta
ne može o njoj govoriti! On je kao slijepac koji pokušava govoriti o
bojama" (Emil Dirkem).

    
Vjerska netolerancija nije posljedica duboke religioznosti, već
nedestatak te religioznosti. Oni koji uče o svojoj vjeri slobodno i
postupno, tolerantni su. Oni kojima se to pravo uskraćuje, skloni su
kasnije, kad otkriju svoje vjerske korijene, biti netolerantni. Ovo
zapažanje može se primjeniti na skoro sva post-komunistička društva
koja su bila zasnovana na totalnoj ili djelimočnoj negaciji vjere kao
takve.

    
Marksov „opijum nevjere" je aplikacija nasilne suspenzije slobode
vjere. Bezbožnički pokret u Europi je, takoðer, odgovoran za nedostatak
Dirkemovog  „vjerskog sentimenta", pa sada imamo generacije koje su
rasle sa predodžbom kao da Boga nema. No, mnogi „iznenada" otkrivaju da
Bog ipak postoji te da „vjere imaju osnova i da izražavaju stvarnost"
(Emil Dirkem). Prema tome, amoralnost kao indiferentnost prema Bogu i
moralu nije moguća. 

Vjera i misao

    
"Sve što čovjek radi ovisi o nekoj vrsti uvjerenja (vjere). On govori
ili radi na odreðen način zato što misli da je taj govor ili posao
bolji od dugoga" (John Lukacs). Dakle, bez vjere, čovjekova bi misao
bila bezvrijedna. Svakoj misli ili mišljenju prethodi vjera ili
uvjerenje. To je duša čovjeka, duša koju naš intelekt dovoljno ne
poznaje. "Mi nemamo previše intelekta a premalo duše, već premalo
intelekta o stvarima duše" (Paskal). Bez uvrede (Dekart), sumnja se
razrješava u neposredno izvjesnoj vjeri: Credo, ergo sum »Vjerujem,
dakle postojim«, a ne u posredno neizvjesnoj misli: Cogito, ergo sum
»Mislim, dakle postojim«. Riječ je o tome da je vjera – kao dar Božiji,
uistinu, kao sam život – neposredna izvjesnost, dok je misao posredna
neizvjesnost ili izvjesnost ovisno o vjeri ili uvjerenju iz kojeg
nastaje misao.    Dakle, homo crediens »vjeran čovjek« je prije nego
homo sapiens »razuman čovjek«.

    
Svaki čovjek nije kadar misliti svoju bît, svoje ljudsko biće na način
kako to rade mudri filozofi, ali svaki čovjek je predodreðen da osjeća
(vjeruje) svoju čovječnost u smislu da je drugčiji od životinje.  Svaki
čovjek nije upućen misliti vjeru na način kako to rade učeni teolozi,
ali svakom čovjeku je uroðen dar vjere kao osjećaj ovisnosti o višoj
sili koja upravlja svijetom.  Po tom daru vjere, ili osjećaju ovisnosti
o višoj sili, svi ljudi su isti. Nuh/Noa (a.s.) je pravio laðu ne zato
što je mislio o potopu, već zato što je vjerovao u riječ Božiju.
Musa/Mojsije (a.s.) se usprotivio Faraonovom nasilju ne zato što je
mislio o njegovoj sili, već zato što je vjerovao u Božju pravdu. 
Isa/Isus (a.s.) je pozivao na blagost ne zato što je mislio o ljubavi,
već zato što je vjerovao da je ljubav moć koja osvaja ljudska srca.
Muhamed (a.s.) se pouzdao u skromne beduine ne zato što je mislio o
njihovoj skromnsti, već zato što je vjerovao u pobjedu istine i
pravde. 

Vjera i razum

    
Svijet ne mijenja niti ga pokreće racionalna misao, već slobodna vjera.
"Racionalan čovjek se prilagoðava svijetu, dok iracionalan čovjek
prilagoðava svijet sebi. Prema tome, svaki progres ovisi o iracionalnom
čovjeku" (Bernard Šo). Dakle, racionalan čovjek prilagoðava se
postojećem stanju – dobrom ili lošem, dok čovjek koji vjeruje u bolji
svijet čini da se loše stanje mijenja na bolje. 

     „Prosvjećenost i sekularni život" nisu dva lica jedne kovanice. Nije
moderna prosvjećenost došla kao posljedica „sekularnog života", niti je
moderni sekularni život nastao iz „prosvjećenosti". Naprotiv, ova dva
moderna fenomena nastala su iz duboke vjere i istinske potrage za
moralom. Jer, ni prosvjećenost ni sekularni život ne isključuju
iskustvo vjere i vjerskog života.

    
Pogrešna tvrdnja da onaj koji hoće da bude „prosvjećen" treba da se
oslobodi vjere dovela nas je ne samo do manjkavosti u meðuvjerskom
razumijevanju, već i do krize u meðukulturnoj komunikaciji. Takoðer,
pogrešna interpretacija sekularnog kao bezbožnog života napravila je
zategnut odnos izmeðu vjerskog i svjetovnog.

    
Mi se danas nalazimo na najznimljivijoj prekretnici u razmjeni vjerskog
i sekularnog, racionalnog i duhovnog života zato što smo svjesni da
vjera bez razuma ne može ispuniti svoju misiju, ali ni razum bez vjere
ne može preživjeti. Na isti način kao što su umovi sekularizma bili
uznemireni nespobnošću za racionalizam teologa, tako su danas umovi
religije iritirani zbog moralne zapuštenosti sekularista. Potrebna je
nova prosvjećenost – uistinu, treba prosvjetliti „Prosvjećenost" duhom
moralnosti i poštenja. 

Vjera i znanost

    
Iako se stalno ponavlja da je znanost najpouzdanija forma znanja, jasno
je da i znanost ima svoj na vjeri zasnovan sistem vjerovanja.
Cjelokupna znanost temelji se na vjerovanju da je priroda ureðena na
racionalan i inteligibilan način. Nema znanstvenika koji misli
(vjeruje) da je univerzum besmislena zbrka stvari koje su nasumice
bačene jedna na drugu  ili jedna pored druge. Kad fizičari hoće da
dublje prodru u subatomsku strukturu, ili kad astronomi hoće da pruže
svoj pogled dalje u kosmos, oni očekuju da tamo naðu savršen
matematički poredak. Racionalna utemeljenost kosmosa najbolje je
iskazana zakonima fizike, kao fundamentalnim pravilima na kojima počiva
priroda. Zakoni gravitacije i elektromagnetizma, zakoni koji reguliraju
svijet unutar atoma, zakoni gibanja – sve to je izraženo u savršenim
matematičkim odnosima. Ali, otkud su ti zakoni fizike? Znanstvenici
kažu da njihov zadatak nije da ispituju porijeklo zakona, već samo da
ih otkriju i primjene. Pa ipak, znanstvenik mora vjerovati da
univerzumom upravljaju pouzdani, nepromjenjljivi, apsolutni i
univerzalni matematički zakoni. Mi moramo vjerovati da zakoni fizike
neće otkazati, a to znači moramo vjerovati da se nećemo sutra probuditi
u situaciji da se toplota mijenja od strašne hladnoće do užasne
vrućine, ili da se brzina svjetlosti mijenja iz sata u sat. Ako pitate
fizičare zašto su zakoni fizike ovakvi kakvi jesu, oni odgovoraju da to
nije znanstveno pitanje ili jednostavno kažu "niko to ne zna". No,
najčešći odgovor je: – Nema razloga zašto su zakoni fizike ovakvi kakvi
su – oni su naprosto takvi i tačka.

    
Jasno je, dakle, da su i religija i znanost zasnovani na vjeri, a to je
uvjerenje da postoji nešto izvan univerzuma – Svemogući Bog koji je
ustanovio i koji održava zakone fizike. U to možete vjerovati ili ne
vjerovati, ali je to tako neovisno o vašoj vjeri ili nevjeri.  Jer,
ideja o apsolutnim zakonima fizike je u biti teološka ideja, koju je
Isaac Njutn preuzeo iz doktrine monoteističkih religija o tome da je
Bog stvorio svijet i uredio ga na racionalan način, a to znači, kako je
Njutn ustanovio, da je  univerzum mašina poput clockworka (mehanizam
sata), koji se održava na principu savršenih i stabilnih zakona
fizike. 

Vjera i moral

    
Ako, dakle, nije moguće odvojiti znanost od vjere, niti vjeru od
znanosti, onda zacijelo nije moguće moral odvojiti od vjere, niti vjeru
od morala. Bît vjere je u moralu, kao što je moral u bîti vjere. "Ja
sam od Boga poslan da ustanovim ljudski moral" (Muhammed, a.s.)

    
U stvari, osnovni način da se kaže za jedan oblik društvenog života da
je različit od drugog je njegova razlika u moralnom konceptu. Zato je
važno početi od prvog i najvažnijeg moralnog koncepta iz kojeg su
izvedeni svi drugi, a to je koncept Božje zapovijedi i zabrane, odnosno
nagrade i kazne.  To je koncept prema kojem Bog zapovijeda da čovjek
radi to i to, ili mu zabranjuje da to uradi. Konsekventno, Bog čovjeka
nagraðuje za poslušnost i kažnjava ga za neposlušnost. To je u bîti
moralni koncept svih vjera – judaizma, kršćanstva i islama. Vjernik
vjeruje u Božju zapovijed i zabranu; i vjernik vjeruje u raj i pakao
(Džennet i Džehennem).

    
Ma koliko se trudili, svi moralisti svijeta ne mogu zaobići taj moralni
koncept zato što se uvijek svi njemu vraćaju bilo da ispitaju njegovu
izdržljivost ili da ga poriču kako bi ga zamijenili za svoju "moralnu
umnost". Naravno, za umove kao što su Mojsije ben Majmonid, Toma
Akvinski i Abdulhamid al-Gazali nije bilo sporno da  je Bog prvi i
posljednji Sudac. Njihov umni napor da dokažu da je čovjek sposoban
samostalno dosegnuti objektivno znanje o dobru i zlu govori o njihovom
uvjerenju da nema čovjekove odgovornosti bez slobode, ali ni čovjekove
slobode bez odgovornosti.  To da u prirodi čovjeka postoji moralni
zakon, kojeg čovjek može sam otkriti, ne isključuje vjeru u Boga, koji
odreðuje ili propisuje moralne vrijednosti u obliku zapovijedi i
zabrane, odnosno nagrade i kazne. "Ako je to tako da osjećamo
odgovornost, da smo postiðeni, uplašeni ako prekršimo glas savjesti,
onda to znači da postoji Jedan kojem smo odgovorni, pred kojim smo
postiðeni, od kojeg zbog našeg grijeha imamo strah … i tako fenomeni
savjesti, kao diktat, donose predodžbu o Vrhovnom Vladaru, Sucu, koji
je savršen, pravedan, svemoćan i koji sve vidi…" (Isak Njutn).

    
Drugi, Kantov moralni koncept, koji se temelji na  racionalizmu ili
intuicionizmu, ostao je u sredini izmeðu religijsko-normativnog i
svjetovno-subjektivnog morala.  Naime, Kant vidi moralne principe kao
objektivno validne pretpostavke, koje razum ili intelekt formulira ili
otkriva neovisno o Bogu, ali ako neko uz to vjeruje u Boga, onda tim
bolje. "Najviše dobro – tvrdi Kant – je moguće u svijetu samo na
pretpostavci o Vrhovnom Biću koje ima uzročnost koja odgovara moralnom
karakteru", a to je Bog. Pošto je naša dužnost da promoviramo najviše
dobro, onda postoji "nužnost koja je povezana sa dužnošću kao zahtjev
da pretpostavimo mogućnost tog summum bonuma; a pošto je to moguće samo
pod uvjetom Božjeg postojanja … (onda) je moralno nužno pretpostaviti
Božje postojanje" (Immanuel Kant). Tako je vjerovao i mislio Kant o
moralnim dokazima za Božje postojanje. To je sa stajališta vjere (ili
nevjere) prihvatljivo, jer Kant ne otima moral od vjere, ali ni vjeri
ne dopušta monopol nad moralom.

    
Tek u trećem moralnom konceptu engleskog  filozofa, empiriste i
senzualiste Davdia Huma imamo  pokušaj da se od vjere otme moral,
misleći (vjerujući) tako da je moral u bîti ljudski i društveni
produkt, te da su se moralni koncepti, principi i moralna praksa
razvili kroz neke procese biološke ili društvene evolucije, koji nemaju
nikave vezi ni sa Bogom, ni sa religijom. Prema Humovom mišljenju
(vjerovanju) moguće je imati "moral bez vjere".

    
U stvari, svi bezbožni moralisti nastoje zaobići Božije moralne
zapovijedi kako bi mogli ustanoviti svoje "moralne umišljaje".  Oni ne
spore da je moral uvijet zdravog ljudskog života, ali im smeta zašto se
moralni principi izvode iz vjere, zašto se spominje Bog, zašto se
govori o nagradi i kazni. Pitaju se: "Da li je nešto dobro zato što Bog
nareðuje ili Bog nešto nareðuje zato što je to dobro." Za vjernika je
to lažna dilema zato što se na kraju sve vrača na početak, jer "Svi
putevi idu prema Bogu, samo što su neki krivi" (Kur'an, 16:9). "Stari
vjerski identitet je odbačen kao ‘iracionalan’ u zamjenu za novi
‘normalni’ identitet kojeg je trebalo izvesti iz liberalnog
individualizma ili klase. Miraz marksizma je ostavio sjećanja na klasni
identitet sa idejom o ekonomskom determinizmu koji je trebao izbrisati
identitet individualne slobode, napose, slobode religije… Od 18
stoljeća, Europa se suočila sa dilemom… razum ili identitet. To je,
naravno, lažna dilema zato što se pokazalo da to dvoje ne isključuje
jedno drugo. U bîti, pozivanje na razum osigurava jasnoću u
razumijevanju akcije, dosljednosti, odgovornosti, predvidivosti, te
sposobnosti da se ispitaju motivi i stave tamo gdje pripadaju.
Identitet, naspram toga, nudi pojedincima sigurnost zajednice i
solidarnost, zajedničke obrasce smisla, te uvezan svijet u kojem čovjek
živi i u kojem može naći druge koji su mu slični." (George Schöpflin,
The New Politics of Europe: Nations, Identity, Power).

    
Dakle, nema "morala bez vjere", kao što nema ni "vjere bez morala".
Inkvizicija se ne može ničim opravdati, kao što se ne mogu pravdati ni
kampovi smrti nacističke Njemačke, gulagi sovjetske Rusije i maoističke
Kine, koji su usmrtili milione ljudi, mnogo više nego u bilo kojem
ranijem stoljeću. No, nije broj mrtvih ono što je posebno. Riječ je o
umišljaju da će kao rezultat tih mrtvih nastati novi, bolji svijet.
Inkvizicija je mučila i ubijala u velikim razmjerima, ali nije
umišljala da će time napraviti boljim ovaj svijet. Razlika izmeðu
crkvene i bezbožničke inkvizicije je u tome što je prva obećavala spas
na drugome svijetu a druga je ubijala „moralno-nepodobne" ljude,
obećavajući onima koji prežive da će živjeti na ovome svijetu bolje
nego ikad. 

    
Sve naše zablude treba zamijeniti, treba se promijeniti i vratiti vjeri
i moralu kao najsigurnijim temeljima na kojima možemo graditi bolje
bosansko društvo. Tu, meðutim, ima jedna poteškoća, o kojoj je Goethe
pisao Eckermannu (1827) o profesorima koji nisu htjeli promijeniti
svoja mišljenja i nakon što su se suočili sa jasnim dokazima: "Ne treba
se tome čuditi – kaže Goethe – takvi ljudi ostaju u zabludi zato što su
joj dužni za svoju egzistenciju. U protivnom sve bi morali iznova
učiti, a to bi bilo jako nezgodno. Ali – kažem ja (Eckermann) – kako
njihovi testovi mogu  dokazati istinu ako im je doktrina lažna? Oni ne
dokazuju istinu – kaže Goethe – niti je to njihova namjera; s tim
profesorima je samo jedno izvjesno, a to je da dokazuju svoja vlastita
umišljanja" (John Lukacs).