HIDŽRA POSLIJE HIDŽRE

ImagePiše: Muharem 
OMERDIÆ 

Kao što je hidžret Muhammeda, s.a., i
ashaba otvorio nove oblike i metode rada za islam, tako i hidžreti svih
narednih generacija muslimana, koji se sastoji u ostavljanju grijeha i potpunom
prihvatanju kur'anskog načina življenja, otvaraju nove mogućnosti da se popravi
ono što nije dobro i da se uradi što se nije uradilo na planu islamske misije,
da na kraju svako naðe sebe, kao što se u Poslanikovom, s.a., hadisu ističe:

"Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su
mirni drugi. Mumin je onaj od koga su sigurni ljudi za svoje živote i imetke.
Muhadžir je onaj ko napusti ono što je Allah zabranio. Mudžahid je onaj ko se
bori protiv svojih strasti i prohtjeva u ime Allaha."

     Borba
za vršenje časne uloge, za pravi sadržaj življenja, za bolje sutra jeste smisao
života čovjeka. Bez toga život bi bio besmislen, sa prividnom srećom I
yadovoljstvom, pošto je, inače, izatkan tendencijama dobra i zla. Da bi dobro
pobijedilo treba se ustrajno boriti protiv zla čije se iskorjenjivanje
imperativno nameće za spas čovječanstva kako ne bi ubrzanim koracima život išao
ka svojoj propasti. Ustrajati na tom putu je časna dužnost i obaveza svih
ljudi, pa i svakog pripadnika din-i islama.

     Nije
nam namjera da ovdje ovom prilikom govorimo i opisujemo na koji način se
odvijao hidžret Muhammeda, s.a., i kako su se odvijali dogaðaji vezani za ovaj
sudbonosni dogaðaj za islam I muslimane, već da uzmemo neke pouke iz ovog
sudbinskog vremena za islam i predložimo ih kao najbolja rješenja u našem
životu.  Ovim hidžretom je, prije svega,
spašen islam. Možemo reći da nije bilo hidžreta da ne bi bilo ni islama, pošto
su muslimani uznemiravani i proganjani od neprijatelja bili zapali u takvu
krizu i opasnost da im je prijetilo potpuno uništenje, pa čak da bude ubijen i
Muhammed, s.a.

     Hidžret
nije završen u smislu njegove pouke i poruke. Nauk koji se uzima iy ovog
istorijskog dogaðaja trajaće do Sudnjeg dana i musliman, a i svi drugi
dobronamjerni i zainteresirani, moći će u njemu nalaziti nove pouke, pošto
razlozi njegova nestanka, a naročito posljedice koje su iz njega proistekle,
prije svega za pripadnike Šehadeta, znači neiscrpnu riznicu saznanja, pouka i
poruka.

     Hidžret
Muhammeda, s.a., pa prema tome i svakog muslimana nije bježanje, ni kukavičluk,
ni povlačenje pred raznim teškoćama. To je istinska, prava borba, ona kojom se
spasava istina, borba protiv vlastite zablude i zabluðivanja, protiv nepravde,
ugnjetavanja, tutorstva, pritiska, izrabljivanja i svega onoga što porobljava
čovjeka, sputava njegov razum, napredak i razvoj.

     Muslimanski
narodi, i drugi, nisu mogli učiniti bolji hidžret u datom trenutku, nego što su
se oslobodili ropstva i kolonijalne uprave, skinuli sa sebe jaram tuðina i tuðe
nesavjesti.

     Druga
etapa hidžreta ovih naroda njihov je napor za izlazak iz vjekovne zaostalosti i
otklanjanje naslijeða kolonijalizma i ropstva.

     Ako
posmatramo sebe i svoje življenje onda možemo reći da se i kod nas, u svim
sredinama gdje žive muslimani, odvija i mora odvijati hidžret u tom smislu da
svoju misao, aktivnosti, i rad po islamu podignemo na viši stupanj, kako bi tom
Božijem emanetu dali dostojno mjesto u životu. Svi smo mi dužni da se
interesujemo, poučavamo, da tražimo znanje i istinu, a kad spoznamo, obavezni smo
da se prema islamu i svemu onome što je islamsko ne ponašamo kao prema nečem
teškom, što je, kao, opterećenje, već da islamske dužnosti i obaveze izvršavamo
sa najvećom radošću i zadovoljstvom. Kad to kod muslimana postane svakodnevna
praksa, on to obavlja sa lahkoćom.

     Raditi
i živjeti po vjerskim propisima, znači istinski biti privržen. Nije dovoljno
znati da vjera zahtijeva izvršenje jedne odreðene dužnosti, veli Ibn Haldun,
ako se ta dužnost ne izvršava. Pravo znanje i opredjeljenje je ono koje postaje
praksa, živa vjera, gdje se ne ostaje na riječima, već se prelazi u akciju.
Dakle, poruka hidžre je da muhadžiri postaju istinski praktičari u vjeri, da
vjerske dužnosti i istine sprovode u životu, a ne, da se one zadržavaju samo u
njihovom znanju. Treba znati, kako kaže Muhammed, s.a., da znanje po kom se ne
radi samo udaljava od Allaha, dž.š. Isto tako, kazao je, da onaj ko zna, a ne
radi po tom znanju, nalikuje na svijeću koja drugima svijetli, a sama izgara.

     Živjeti
na putu umnosti i mudrosti poruka je hidžreta, boriti se protiv nastranosti
strasti jer, ukoliko strasti i prohtjevi zagospodare čovjekom, onda život gubi
smisao, pošto se čovjek, izgubivši prava ljudska svojstva, prepušta
nekontroliranim čulnim uživanjima, zabranjenom bogaćenju, kocki, alkoholu,
bludu i svemu onome što je u suprotnosti sa islamom i općim ljudskim načelima.
On postaje slab borac koji i sam pobijeðen ne može da se bori protiv zla, niti
više uopće nastoji činiti dobro. Hidžret traži odricanje, borbu, u prvom redu
sa vlastitim slabostima i stranputicom, traži najveću humanizaciju života, jer
Muhammed, s.a., u jednom svom poznatom hadisu veli:

"Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su
sigurni ostali ljudi, a muhadžir je onaj ko prestane raditi sve ono što je
Allah zabranio."

     Hidžra
je oslobaðanje čovjeka od robovanja nastranostima, svojim strastima,
prohtjevima i čulnim uživanjima. Čovjek koji nadvlada svoje strasti iznad je
meleka, a koga nadjačaju njegovi životinjski nagoni on je ispod nerazumnih bića
na Zemlji. Ko traži smisao i pravi život u nastranostima, on, zaista, ne zna
šta je pravi život. Pravi život se ne sastoji u tome, jer to nudi  san koji odvodi u mrtvilo iz kog je vrlo
teško izići. Pripadnik imana u to ne smije zapasti, ne smije se tako nisko
spustiti, da čini zabranjeno, da sam sebe liši istinske ljubavi, pravog stila,
sadržine i oblika življenja, časti, dostojanstva i ugleda pravog čovjeka.

     Za
ispunjenje smisla hidžreta treba sve učiniti. Na tom putu ništa čovjeka ne
smije ometati, ni roditelji, djeca, supruga ili suprug. Pravi musliman nije
obavezan na poslušnost ni prema kome ako to vodi grijehu prema Allahu, dž.š.,
veli Muhammed, s.a., Uz Allahovu pomoć svaki muhadžir izlazi kao pobjednik,
samo na putu hidžreta mora biti dosljedan, ustrajan i nepokolebljiv.

     Uzvišeni
Allah kaže u Kur'anu: One koji su protjerani iz svojih domova bespravno, samo
zato što govore: "Naš stvoritelj je Allah!" I da Allah ne otklanja zla ljudi,
jednih pomoću drugih, bili bi porušeni samostani, crkve, sinagoge i džamije u
kojima se mnogo spominje Božije ime. Zaista će Allah pomoći onog koji pomogne
Njega. Zaista je Allah moćan i snažan! (Kur'an: El-Hadždž, 40)

     Kada
se za vrijeme hazreti Omera raspravljalo koji dogaðaj uzeti za početak islamske
ere, islamskog kalendara, neko je predložio hidžru kao moguću varijantu, na što
je hazreti Omer, prihvatajući taj prijedlog, rekao:

"Hidžret je rastavio istinu od neistine", te
su uzeli ovaj dogaðaj kao najvažniji za početak islamske ere.

     Islam
djeluje na prirodan način, pošto je to prirodna vjera koja odgovara svakom podneblju,
vremenu, prostoru i svim ljudima. To je, izmeðu ostalog, i hidžretom dokazano.
Muhammed, s.a., i svi njegovi ashabi su se izlagali najvećim fizičkim i
psihičkim naporima i opasnostima da bi došli iz Mekke u Medinu i da bi sa još
većim elanom, hrabrošću i ustrajnošću, koju može imati samo onaj ko pripada i
dušom i tijelom Kur'anu, nastavili svoj put, svoje približavanje Allahu, dž.š.
i svoju misiju širenja i čuvanja islama.

     Islam
djeluje na bazi jednostavnosti, shvatljiv je i razumljiv, prihvatljiv duši i
shvatljiv razumu, daje mogućnost čovjeku da slobodno misli i istražuje, da
proučava i studira, da dadne svoj doprinos u životu, da se dokaže u borbi za
dobro i okuša na svim drugim poljima ljudskog rada i djelovanja.

     Ima
ljudi koji očekuju da islam, videći da je od Boga objavljena vjera, vrši
utjecaj na čovječanstvo na nekakav  potpuno magičan i čaroban način, a da
je potpuno neshvatljiv način tog njegovog djelovanja. Oni misle da islam
djeluje na ljude i njihovu prirodu mimo prirodnih zakona, u odnosu na ljudsku
sposobnost, materijalni uticaj i ljudsku ovisnost o njoj, zatim evoluciju
razvoja ljudskog življenja i same okolnosti pod kojima se taj život odvija. Oni
ne vide da islam ne djeluje u životu na ovaj način i da ograničena ljudska priroda,
zatim materijalni uticaj u životu čovjeka, utiču u velikoj mjeri na njega, i
ove dvije stvari su nekad pod dominacijom islama, a nekada nisu. Ova dva
elementa pojačavaju prohtjeve ljudi i njihova htijenja, njihovu nemoć i
manjkavost, sputavaju da ne slijede principe islama i da ne idu putem kojim ih
vodi islam, ističe se u djelu Haze'd-din od Šehida Sejjida Qutba. Hidžretom se
pokazuje prava odanost prema islamu, a sastoji se u tome da se musliman svim
bićem opredijeli za kur'anski način života i slijedi Resulullaha, da je u ime
Allaha spreman na sve napore, poteškoće, žrtvu, odricanja, opasnosti, pa čak i
na progon. Srce muslimana zadojeno vjerom sve će učiniti i ići će dotle da
čovjeka privoli da bude njen bedem i da, ako zatreba bude i kurban za nju.

     Kao
što je hidžret Muhammeda, s.a., i ashaba, r.a., otvorio nove oblike i metode
rada za islam, tako i hidžreti svih narednih generacija muslimana, koji se
sastoji u ostavljanju grijeha i potpunom prihvatanju kur'anskog načina
življenja, otvaraju nove mogućnosti da se popravi ono što nije dobro i da se
uradi što se nije uradilo na planu islamske misije, da na kraju svako naðe
sebe, kao što se u Poslanikovom, s.a., hadisu ističe:

"Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su
mirni drugi. Mumin je onaj od koga su sigurni ljudi za svoje živote i imetke.
Muhadžir je onaj ko napusti ono što je Allah zabranio. Mudžahid je onaj ko se
bori protiv svojih strasti i prohtjeva u ime Allaha."

     Ni
mi nismo uskraćeni od hidžretske nagrade. Taj naš hidžret se ne sastoji u seobi
iz jednog grada u drugi, iz jedne zemlje u drugu, itd. Naš hidžret se sastoji u
radu po Kur'anu, ostavljanju grijeha i svega onoga što se protivi islamskom
učenju, kao što je gatanje, kocka, uživanje alkohola, nepismenost, razdor,
ljenčarenje, učmalost, meðusobni sukobi, nesloga, itd.

     Muhammedu,
s.a., je najveća briga bila kako i koliko će se muslimani pridržavati Kur'ana i
Sunneta kad on preseli na Ahiret: "Ljudi, ostavljam vam dvije stvari, pa ako ih
se budete pridržavali, nećete zalutati: Allahova Knjiga – Kur'an i Sunnet
Njegovog Poslanika."

     Takoðer
je rekao: "Pokoravajte se meni dok sam meðu vama, a kad odem izmeðu vas, držite
se Kur'ana."

     Hidžretska
poruka ima duboki smisao, osmišljena Božijim vahjom Muhammedu, s.a., te je tako
dobila vječno trajanje i važenje na svim prostorima i vremenima. Savršenost te
poruke zadivljuje i najveće umove, inspirira ih, kako muslimane, tako i brojne
nemuslimanske mislioce. U toj poruci vide nenadmašnu snagu i inspiraciju. U
islamu vide božansku riječ koja daje smjernice cijelom čovječanstvu ka sreći,
napretku, ravnopravnosti, bratstvu i jednakosti meðu svim ljudima. Svom svojom
širinom nudi čovječanstvu napredak i blagostanje. U islamu vide lijek protiv
nepravde, izrabljivanja i svih drugih ovosvjetskih devijacija, zala i bolesti
od kojih pati savremeni svijet.

     Dobro
su nam poznata i mišljenja čuvenog Gandija o islamu, pa je možda i to uticalo
da je njegov sin prihvatio islam i izabrao sebi ime Abdullah. On je, jednom,
držeći predavanje skupu na kojem je bilo prisutno oko 25 000 Hindusa, izmeðu
ostalog, rekao: "Ako želite sebi spas, jednakost, bratstvo, slobodu, pravdu i
sve ono što vodi čovječanstvo napretku, prigrlite islam. Samo on može ljude
izvesti iz provalije životinjskih strasti i poniženja."

     Le
Cantea u svojoj knjizi Život Muhammeda, na stranicama 143-144 piše: "Muhammed
je izgradio svoj vjeski sistem na način prikladan ne samo za osjećanje njegovih
zemljaka, za njihovo shvaćanje i vladajuće običaje njihove zemlje, nego je uz
to prihvatljiv i za zajedničke ideale čitavog ljudskog roda, tako da je obratio
više od polovine ljudstva na svoje vjerovanje i to za manje od 40 godina."

www.rijaset.ba