Alternativa je propast svijeta!

ImageU decembru su mi najavili posjetu postdiplomci Magistarskog religijskog
studija (MARS), Centar za multidisciplinarne postdiplomske studije
Univerziteta u Sarajevu, pod voðstvom projekta prof. dr. Ivana
Cvitkovića i gostujućeg prof. dr. Johna Carlsona sa američkog državnog
univerziteta iz Arizone.

U sklopu postdiplomskog studija, kao dio praktične nastave,
studentima je u obavezi obaviti grupni posjet svim monoteističkim
bogomoljama, koje su ovdje aktualne i dominantne, a to su uglavnom sve
tri monoteističke religije, sa dvije varijante kršćanstva. Privatnim
putem, mr. Amra Pandžo, asistent na predmetu Religija, nasilje,
rješavanje konflikta, došla je do mog mobitela, nazvala me, upoznala sa
projektom i, naravno, napravili smo dogovor: njih nekoliko će doći da
se upoznaju sa džamijom, u punom njenom svjetlu, prisustvovat će
namazu, naravno, odjeveni po propisu, i kasnije ćemo interaktivno
razgovarati na teme koje korenspondiraju predmetima postdiplomskog
studija. Tako je gotovo i bilo. Negdje početkom decembra, poslije
jacije namaza, dakle, sa malo zakašnjenja, na čelu sa američkim
profesorom stigla je grupa od dvadeset postdiplomaca, odraslih ljudi,
akademski obrazovanih i izgraðenih u svojim različitim vjerskim,
religijskim backgraundima.
Na samom početku izrazio sam radost i zadovoljstvo što mogu biti
domaćin ovakvoj grupi “odabranih” ljudi koji su došli posjetiti ne
centralnu džamiju u Sarajevu već jednu malu mahalsku džamiju koja živi
svoj vjerski život u punom kapacitetu. Oni, zapravo, i imaju mogućnosti
i prilike posjetiti velike centralne džamije, osobito ako putuju u
Istanbul ili neke druge muslimanske metropole, ali neće imati tek tako
otvorene prilike posjetiti sami epicentar jednog čisto muslimanskog
životnog prostora, a to je džamija kao izraziti prostorni, duhovni i
životni orjentir. “Podcrtao” sam na početku da je radost utoliko veća,
mada mi nemamo potrebu to dokazivati i pokazivati, što će se
posjetitelji uvjeriti da unutrašnji džamijski prostor nije nikada niti
će ikada služiti kao “mjesto za obuku terorista”, niti je to uopće
moguće izvodljivo u tom svetom prostoru, i drago mi je što će vidjeti
svojim najpouzdanijim čulom da na našim unutrašnjim džamijskim zidovima
ne vise sablje i vatreno oružje, kako se bolesno pričinjava mnogim
političarima iz manjeg BH entiteta. Na našim zidovima “vise” slova i
vrijeme! I to je naše najjače oružje, to su, zapravo, svjesnom čovjeku,
osobito muslimanu, dovoljna “sredstva” da u ovom tragičnom svijetu bude
pobjednik, da ne klone poražen i izgubljen, jer ako se želi zamisliti
budućnost – kako je neko “skeptično” i slikovito zamislio – treba
zamisliti čizmu kako gazi ljudsko lice! I, naravno, kako to kaže
njemački katolički teolog Hans King: “Nema svjetskog mira bez vjerskog,
religijskog mira.”
Dakako, “rijeka se upoznaje plivanjem, a ljudi razgovorom.” Dakle,
treba razgovarati i upoznavati se, zato što od neupoznavanja pa do
nerazumijevanja samo je korak, a opet od nerazumijevanja pa do
agresivnosti opet samo je korak. I u tom cjelokupnom konteksu ispričao
sam im Lessingovu priču o Natanu Mudrom kako mu je sultan Salahuddin
jednom postavio pitanje koja je prava vjera izmeðu ove tri
monoteističke. On mu ispriča priču o čarobnom prstenu, koji ima
sposobnost da svoga vlasnika učini ljubimcem Boga i ljudi. I tako je
magični prsten išao sa oca na sina dok ne doðe do oca sa tri sina. On
dadne da se izrade još dva ista prstena i tako ta tri prstena da
trojici sinova. No, nakon vakta, sinovi se posvaðaše u vezi toga čiji
je prsten pravi, te odu kadiji da im on to otkrije, a kadija im kaže da
on to ne može otkriti, ali zajedno mogu saznati kod koga je pravi: kod
onoga ko zaista postane ljubimac Boga i ljudi. Natanova poruka:
religija je prava, ma kako se ona zvala, ako poziva na predanost jednom
Bogu i potpomaganju ljudi, osobito bližnjih. I Kur’an nas zapravo
poziva toj osnovi –okupljajućoj i sintetizirajućoj bazi: „O sljedbenici
Knjige, doðite da se okupimo oko jedne riječi, vama i nama zajedničke,
da nikoga Allahu ne smatramo ravnim…” Takoðer, i El-Meari, slavni
arapski pjesnik, kada govori o jedinstvenom izvoru svake istinske
vjere, kaže da postoji jedinstveni korijen od koga polaze mnoge grane.
Na početku druženja, upoznao sam goste sa osnovnim predmetima i
objektima unutar džamijskog prostora, šta koji označava i za što je
predviðen i onda smo nastavili razgovor u mektebu, koji je trajao puna
dva sata. Uglavnom, to su bila (tendenciozna) pitanja usmjerena meni
kao imamu.
Rukujem li se sa ženama glasilo je prvo pitanje svršenice bogoslovije.
Odgovor je glasio: ne rukujem se! Izuzev onda kada mi žena (prva) pruži
ruku. Odbijanjem rukovanja tada se čini „veći” grijeh – vrijeðanja
nečijeg dostojanstva! Pa i u engleskom bontonu stoji da dama uvijek
prva pruža ruku, zar ne?! Na pitanja o imam(et)u u šiizmu i sunizmu dao
sam čisto udžbeničke odgovore; o dugim bradama i kratkim pantalonama:
volio bih da je ta pojava zaobišla našu domovinu i našu svijest, na
nesreću nije, i trebat će vremena da se ponovo potpuno izbistrimo u
važnim vjerskim stvarima, da vrhovi naših duhovnih planina ponovo
zablistaju na jasnom suncu, a ne da se gušimo i truhnemo u maglama i
bolestima marginalija. Bilo je i pitanja tipa: koliko sam kao imam
političan na hutbi, jer to po zakonu, jedna me gošća podsjeća – ne
smijem biti političan! Naravno, da se izrazim „reisovski”, bavim se
politikom onoliko koliko se politika bavi sa mnom. Na minberi je
najdominatnija vjera i ona je bitna i odreðujuća. A profesor se
uglavnom interesirao oko rata i našeg (bošnjačkog) odnosa spram rata,
njegovog razumijevanja, tretiranja i učešća u njemu! U pravilu, islam
poznaje i pretpostavlja defanzivni rat! Da, defanzivni rat, dragi
profesore. „Pa kako ste onda vi primili islam ako nije došao
ofanzivno?” Pa mi smo ga primili u sklopu imperijalnog osvajanja, jer
Osmanlije ne šire prventsveno vjeru već imperiju, a pod skutima
imperije širi se i oficijelna religija, dakle, službena, državna, ali
opet neobavezujuća, već dragovoljna, jer to je na koncu pravilo vjere:
da prisila neutrališe slobodu, a vjera je rezultat slobode, ne neke
sile, ofanzive iliti diktature. Naravno, i defanzivni rat je vrlo često
totalan, i on je obavezan kao takav kada su ugrožena prava na pet
temeljnih svetinja: pravo na vjeru, život, porodicu, imetak i dignitet.
Evo, pogledajte ajete iz sure Bekara: „I borite se protiv onih koji se
bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu, jer Bog ne voli one koji
kavgu zapodijevaju!” Opet i u stanju totalnog rata neće svi vjernici
ići u boj, neki se trebaju opredijeliti za nauku, jer i tada život mora
teći, nauka se mora izučavati, osobito vjerske nauke, kako Kur’an kaže.
Sarajevska medresa je organizovala svoj rad u toku najvećih stradanja i
ratnih razaranja, jer treba živjeti, raditi i boriti se za život!
Profesor je uredno zabilježio sve citirane ajete, i na koncu smo se
pozdravili i razišli.
Bio sam tu noć izvanredno zadovoljan i ispunjen, jer dva sata smo
razgovarali. Nas dvadeset podijeljenih u tri, četiri vjere. Ipak mi
možemo razgovarati, ipak mi i moramo razgovarati! Jer, kako kaže Hans
Gadamer, njemački filozof, alternativa je propast svijeta!

Muhamed Velić  – Preporod.com