U susret Mevludu

ImageMUHAMMED A.S. KAO DIVAN UZOR

„ A kada Isa, sin Merjeme, reče: O sinovi Israilovi, ja sam vam
doista Allahov poslanik, – da vam potvrdim istinitim Tevrat prije mene
objavljen, i da vam vijest radosnu o Poslaniku, imena Ahmed prenesem,
koji će doći nakon mene. Pa kad im doðe s jasnim dokazima, oni rekoše:
Ovo je jasna vradžbina“. Kur’an ( LXI:6 )
„ Ja imam više imena: ja sam Muhammed i Ahmed, ja sam el-Mahi – kojim
Allah,dž.š., briše nevjerstvo, ja sam i el-Hašir, prvi koji će biti
oživljen i poslije koga će ljudi biti oživljeni, a ja sam i el-Akib
-poslije mene neće više biti poslanika“. (Hadis bilježi Buharija i
Muslim)

Piše: Rifet Šahinović
Ibn
Kesir navodi u svom komentaru Kur’ana da je dogaðaj sa vlasnicima
slona, spomenut u suri El-Fil, bio priprema i nagovještaj dolaska
Allahovog Poslanika, a.s., jer je on, po najvjerodostojnim predanjima,
roðen upravo te godine. Naime,  pomenuta sura aludira  na abesinsku
kampanju protiv Mekke. Ebrehe, kršćanski kralj Jemena ( kojim su u to
vrijeme upravljali Abesinci ), podigao je veliku katedralu u Sena′i,
nadajući se tako da će skrenuti godišnje arapsko hodočašće  iz
mekkanskog svetišta Kabe u novu crkvu. Kada se nisu ostvarila njegova
nadanja, krenuo je sa velikom vojskom, uključujući i slonove, da sruši
Kabu. U komentaru se veli da bi slon  legao kada bi ga okrenuli prema
Kabi. Kada bi ga njegovi vlasnici okrenuli prema drugoj strani, ustao
bi i krenuo. Zatim je Allah, dž.š., na njih poslao nepregledne grupe
ptica ( ebabil ), od kojih je svaka nosila po tri kamenčića (glina u
obliku kamenja-bi hidžaretin min sidždžil ), po dva u nogama i jedan u
kljunu. Kad bi iznad njih naletjele, graknule bi, a onda na njih
izručile kamenčiće iz kandži i kljuna. Takva je bila kazna  koja ih je
pogodila. Allah, dž.š., ih je učinio kao lišće koje su crvi istočili (
keasfin me′kul). Riječ „el-Asfu“ koristi se za opis lišća od bilja i
povrća, koje, kada životinje pojedu, rastoče. Kazna Božija je pokosila
nadmenu  Ebrehinu vojsku da nisu bili vrijedni ni sažvakanog bilja u
ustima životinje.
Kada je Uzvišeni Allah poslao kao poslanika Muhammeda,a.s., On je meðu
blagodate i dobrotu prema Kurejšijama ubrojao i to kad je od njih
odvratio Abesince.

RAZUMJEVANJE POSLANIČKE MISIJE

Da bi shvatili bit islama od posebne je važnosti shvatiti značaj
Poslanika sa stanovišta tradicionalnih muslimana. Odakle tolika ljubav
muslimana prema svom Poslaniku kada su posrijedi kako njegove riječi 
tako i njegova djela, odakle ta silna želja da se to pretoči u
svakidašnju razinu života kako individualnog tako i porodičnog? Zaista
na ovakvu zapitanost ostaće uskraćen za odgovor svaki onaj koji je
udaljen od vjere, zapravo, svaki onaj koji nije teoretski ni praktično
dokučio i osjetio ulogu Poslanika kao navjestitelja Božije Poruke.
Kur an jasno tvrdi da je Poslanik čovjek a ne božanstvo ali dodaje da
ga je Uzvišeni Allah odabrao kao Poslanika, da mu je dat najuzvišeniji
i najplemenitiji karakter, te da je odabran kao uzor muslimanima.
U ovih nekoliko navedenih činjenica, naravno koje su utemeljene na
kur’anskom tekstu, krije se najvažnija misao i sadržina razumjevanja 
poslanstva u islamu i ulozi Muhammeda, a.s., u njoj. Vrlo važno je
imati na umu da je Poslanik smrtan čovjek ali takoðer i najsavršenije
Božije Stvorenje. Takvo razumjevanje uloge Poslanika demistificira kako
njegovu ulogu tako i poruku vjere.
Muhammed, a.s., znao je, i bio je uvijek opominjan, da je on samo
čovjek. Njegova prednost je bila u Božijem izabranju za Poslanika kome
je Objava dolazila.
„ Ti reci: Ja sam samo čovjek poput vas, meni se objavljuje da je vaš
Bog samo jedan Bog, pa k njemu se iskreno upravite i oprosta od Njega
tražite! A teško li mnogobošcima“.  (XLI:6)
„ Ti reci: Ne govorim vam-Allahove riznice ja imam! Ne govorim vam-
Nevidljivi svijet ja znam! Ne velim vam – Ta, doista, melek sam! Ja
slijedim samo ono što mi se objavljuje…“  (VI:50 )
Pored ovakvog opisa ličnosti Poslanika, ipak, u Kur’anu se nalaze
mjesta koja ukazuju na njegovu iznimnu ulogu. On je poslat kao milost
svjetovima, Uzvišeni Allah i meleki ga blagosiljaju, on je najljepše
ćudi, pokoravanje i ljubav prema Uzvišenom Allahu se dovodi u vezu sa
pokoravanjem i ljubavlju prema Poslaniku. Iz ovakvih i sličnih ajeta u
Kur’anu, ubrzo se razvilo poštovanje Poslanika koje dostiglo neviðene
razmjere.
Muslimani smatraju Poslanika najsavršenijim čovjekom od svih Allahovih
stvorenja jer ga je On izabrao i obdario svim vrlinama i savršenstvima
koje neki čovjek može posjedovati.
„ Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate za onoga ko se u Allaha
uzda, i Onom Svijetu nada, i puno spominje Allaha“. (XXXIII:21)
Svaki vjernik smatra Poslanika primjerom za ureðenje svog vlastitog
života, svaka generacija, od Poslanika do danas, proučava njegov
životopis sa željom pretakanja u svoj vlastiti život Poslanikova
sunneta i boljeg razumjevanja Kur ana.
Poslanikova duhovna genealogija je utemeljena u činu predodreðenja,
preizabranja, koje se desilo u preegzistenciji. Stoga, otkrivamo
dvostruki rodoslovni lanac,   kako to primjećuje prof. Hafizović,
transpovijesni i hijeropovijesni, Poslanika islama, koji ima svoje
dvostruko egzistencijalno ukorijenjenje, u prethodnim ciklusima
poslanstva i u tekstovima ranijih objava.
Jedno od Poslanikovih imena je Ahmed kao vid preegzistentnog
Poslanikova, a.s., izabranja i punina svih ranijih Objava. Ovo
izabranje ogleda se u činu neopozivog polaganja svih Božijih Riječi na
njegov duh koji je prethodio svakom tjelesnom obliku postojanja.
Poslanik Ahmed a.s.,  već je bio primio Objavu kod čina ovog
pre/izabranja, a njegov rast, kako duhovni tako i tjelesni, izvodi se
pod nadzorom Božijim kako bi bio kadar primiti Kur’an.
Poslanik je govorio da ga je odgojio njegov Gospodar. Aiša je kazala da
je Poslanikov ahlak bio Kur’an. U Kur’anu se kaže da je Poslanik
najljepše ćudi, karaketera.
Da se još malo vratimo Poslanikovim imenima. Naime, svako od
Poslanikovih imena nosi posebnu snagu, povezano je potpuno tajnim
načinom. Ime Muhammed  sadrži u sebi i glagol koji znači hvaliti,
slaviti / H M D . Prema tome, Muhammed je onaj koji je hvale dostojan,
ko  je veoma slavljen. Ahmed je u značenju najhvaljenijeg imena. Ime
Ahmed označava se kao nebesko ime Muhammeda, a.s. Upravo kroz ovo
potonje ime možemo razumjeti ulogu Poslanika kao velijja, Allahovog
prijatelja, što se nije zbilo samim biološkim raðanjem. To
primordijalno prijateljstvo kojega Allah, dž.š., prevenstveno
uspostavlja sa Poslanikom, a.s., prenosi se njegovim raðanjem na cijeli
svijet u znaku sveopće milosti:
„ A tebe smo kao milost svjetovima poslali“ (XXI:107)
Na toj milosti počivaju svi prijašnji poslanički likovi i sve božanske
poruke što su ih oni donosili različitim povijesnim pokoljenjima.
Upravo, metapovijesnom Ahmedu, a.s., je data punina svih božanskih
riječi, leksička i semantička punina je utisnuta na Poslanikovom srcu.
Na osnovu toga Muhammed, a.s., zna ranije Poslanike, a oni nisu znali
ništa doli da je on najodabraniji meðu njima.
Samo takva osoba je mogla svojom porukom zasjeći u samo središte
idolopokloničke vjere, u izvor moći i bogatstva svojih sunarodnjaka i
uspjeti u tome. Snažna  kontemplativnost koja je odlika Poslanika,a.s.,
je bila unutrašnja, dok se izvanjski on suočio sa skoro svakom mogućom
ljudskom situacijom. Snaga vjere ga potpomaže u tom suočenju, daje mu
smjernice djelovanja. Poslanik ne bježi od tog susreta. Poslanik, a.s.,
naglašava da je poslan da usavrši plemenite ćudi kod ljudi. On svu
snagu svoga uma isrcrpljuje u ispunjenju zapovijedi da trajno njeguje
prirodu svakog stvorenja. Nikoga nije odbacivao, u razgovoru sa svojim
ashabima je tražio rješenja za probleme, izgraðivao čvrste i
nepokolebljive ličnosti a potom gradio zajednicu. Ključni momenat je da
nije bježao od realnosti ovoga svijeta, da je svu svoju snagu
iscrpljivao kako da popravi stanje i ljudi i zajednice.

MILOST SVIJETOVIMA

Ako znamo da je još pretpovijesnom Ahmedu, a.s.,  ukazana milost kakva
nije ukazana nijednom poslaniku a koja jeste sadržana u Allahovoj,
dž.š., odluci da, upravo, Muhammed, a.s., bude dovršitelj ciklusa
poslanstva, da Kur’an bude „punina“ svih ranijih Njegovih Objava,
univerzalna poruka za sva buduća pokoljenja, tek tada nam se
razotkrivaju sva značenja Poslanika, a.s., kao milosti svim svjetovima.
Poslanik, a.s., je dokaz Božije milosti čitavom čovječanstvu / rahmeten
lil alemin /.
U Kur’anu stoji ( VII :157 ) da Allahova milost prekriva one koji budu
slijedili, poštivali i pomagali Posalanika, a.s., koga će naći opisano
u Tevratu i Zeburu, jer njemu je poslan Kur’an čija je poruka
univerzalna. Poruka Kur’ana  je upućena čovječanstvu kao cjelini, nije
vremenski  omeðena, niti ograničena na bilo koje posebno geografsko,
kulturno područje.
 Kur’an je iste vrijednosti danas kao i prije 1400 godina. Njegova 
po(r)uka  je jednako snažna kako na istoku tako i na zapadu. Muhammed,
a.s., je taj poslanik, Božiji izabranik preko kojeg je Kur’an kao
takav, prenesen ljudskom rodu.
Pomenuta univerzalnost Kur’ana, kao vid milosti prema ljudima, ogleda se u slijedećim činjenicama:
-Kur’an se obraća čitavom čovječanstvu neovisno o porijeklu, rasi ili kulturnom okruženju,
-Kur’an se obraća čovjekovu razumu, prema tome, ono što saopštava
Poslanik, a.s.,  nije nikakva dogma koja bi mogla biti prihvaćena samo
na osnovu slijepe vjere,
-Kur’an je ostao neizmijenjen u svom doslovnom tekstu za razliku od
svih drugih svetih knjiga poznatim povijesti. Naravno, to je u skladu
sa Allahovim obećanjem da će ga čuvati od svakog izopačenja do Sudnjeg
dana.
Upravo na temelju ovih činjenica Kur’an predstavlja konačni stupanj
Božije Objave a Muhammed, a.s., je  posljednji od vjerovjesnika (
hatemen-nebijjin) kao što pečat ( hatem) obilježava kraj nekog
dokumenta.
Poslanik, a.s., je jednom prilikom kazao da je poslan da usavrši
plemenitu ćud kod ljudi. Vrlo zanimljivo viðenje te Poslanikove uloge
dao je prof. Hafizović u Traktatima, kao bezuvjetne božanske zapovijedi
Poslaniku, a.s., da da trajno njeguje i do savršenstva odnjeguje
temeljnu prirodu svakog stvorenja. Vrlo je zanimljiva upotreba
prenaglešenog prezentnog oblika od strane Poslanika, a.s.,  čija
semantička trajnost jednovremeno hvata značenje minulog preterita i
stalno prizivajućeg i uprisutnjujućeg futura /an utemmime/. Prema
tome,  trajnost Poslanikove poruke zrači kao :
-perfekatska – ukoliko se očituje u duhovnom njegovanju personaliteta Poslanika islama kao božanskog izabranika,
-prezentna – tako što se njome u konkretnom povijesnom času zrači živi poslanički primjer i
-futuralna- ukoliko kroz sve nadolazeće vijekove svjedoči neprolaznu mladost Poslanikovih, a.s., riječi, djela i postupaka.
Doista, milost koja nam je ukazana u Poslaniku, a.s.,  je moguće
pravilno shvatiti i razumjeti u smislu njene trajnosti. Poslanik, a.s.,
je bio paradigma za ureðenje vjerničkog života prije četrnaest
vijekova, dan-danas on je uzor vjernicima a tako će biti do Sudnjega
dana.
Nepregledni su svi vidovi Allahove,dž.š., milosti u slanju Poslanika,
a.s.. Zato vjernik  pri svakoj prilici blagosilja svog Poslanika, na
takav način sudjeluje u blagosiljanju  kojeg čine Allah, dž.š., i
meleki.
„ Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Vjerovjesnika, o vjernici, blagosiljajte ga i vi, i pozdrav mu šaljite“ ( XXXIII:56 )
Po Maverdiju, zadnji dio ajeta ve sellimu teslima može biti protumačen
u značenju da budemo predani i pokorni potpuno Poslanikovoj zapovijedi.
Svaki vjernik prilikom poziva na namaz/ ezana, uči dovu, moli Allaha,
dž.š.,  da da Poslaniku a.s., vesilet-visoko i najljepše mjesto u
Džennetu, i fadilet-svako dobro, / ati muhammedinil vesilete vel
fedileh/, te da ga uzdigne na najhvaljenije mjesto/ mekamen mahmuden/
kojeg je obećao. Allahovo obećanje će zasigurno biti ispunjeno i bez
naše dove ali mi sa svojom  dovom  se uključujemo u kosmičko
blagosiljanje našeg Poslanika, a.s., tragajući za Allahovom milošću
koja nam je poslata njegovim poslanjem.

O MEVLUDU

I kod nas  se razvila nepotrebna polemika oko mevluda, jesu li dozvoljeni ili  spadaju pod kategoriju bid′ata.
Običaj održavanja velikih svečanosti povodom sjećanja na dan roðenja
Muhammeda, a.s.,  prvo se pojavio u doba Fatimija u Egiptu. Mevludske
svečanosti su bile prisutne od 1207. godine u gradu Arbel u sjevernom
Iraku, gdje se već u prvom mjesecu godine počinjalo sa pripremama.
Održavani su naučni skupovi, posebne svečanosti i predavanja, dijeljeni
slatkiši, sirotinja dobijala sadaku.
Ove svečanosti koje su se održavale povodom mevluda, kao vid
prisjećanja na roðenje i ulogu Poslanika, a.s.,  su bile osuðene od
jednog dijela uleme kao unošenje novotarija u vjeru.
Kada je posrijedi razumijevanje mevluda u Bosni, treba imati na umu nekoliko stvari:
-muslimani ne shvataju mevlud kao roðenje (samo) u biološkom smislu
odreðene osobe, u konkretnom smislu Poslanika, a.s. Prije bi se kazalo
da je to raðanje jednog novog duha, nadolazak jednog novog vremena,
dokidanje sa starim vjerovanjem.  Bošnjak svaki mevlud  doživi upravo
na takav način, vraćajući ga ka izvoru i iskonu koje počesto
zaboravlja  u vrtlozima ovog brdovitog Balkana,
– mevlud je dio islamske tradicije u povijesti Bosne koja nas poput
„pupčane vrpce“ veže za vrijeme i prostor naše  Zemlje Bosne i našeg
(mogućeg ) razumjevanja islama. Ovdje ističemo ključne pojmove, Zemlja
i razumjevanje. Zemlja je širi i obuhvatniji pojam od države. Zemlja
Bosna je u stoljetnoj borbi da postane država koja ne znači ništa drugo
doli ljudske organizacije Zemlje za pravedan i dostojanstven život. U
tom kontekstu postoji moguće razumijevanje i prakticiranje vjere.
Mevlud je okvir u kojem su se Bošnjaci okupljali i prisjećali svoga
Poslanika, a.s.,   u svjetlu već kazane njegove uloge, koja zrači kao
perfekatska, prezentna i futuralna. Tako je poznato da Bošnjaci svoje
najveličanstvenije dogaðaje obilježavaju mevludom, useljenje u novu
kuću, hajirli završetak nekog posla.
Ako se osvrnemo na prepoznavanje bošnjačkog etničkog identiteta u
Bosni, nailazimo da mevlud predstavlja jedan od simbola našega
etničkoga identiteta, simbola pripadnosti  jednoj zajednici na ovim
prostorima.  Svako od nas nosi u sjećanjima stihove recitirane na
mevludima, u našim ušima još odzvanja ona muzikalnost ilahija i kasida
koje su se izvodile u našim mahalskim džamijama.
Drugo je pitanje shvatanje tradicije u tradicionalističkom smislu.
Naravno da treba i moramo  upozoravati  da to nije obredni dio vjere
jer obrede daje Zakonodavac, Allah dž.š., ali jeste dio naše tradicije
koja je imala i ima specifičnu ulogu za Bošnjake,

-oni koji lahko posežu za odbacivanje drugog  i drugačijeg shvatnja i
razumijevanja tradicije trebaju shvatiti da samo jedno razumijevanje,
jedno tumačenje ne daje poruci atribut univerzalnosti, primjenjivosti u
svakom vremenu i prostoru. Mevlud nije obred koji otključava vrata
Dženneta ali jeste prilika da se okupimo, zbližimo i prisjetimo našega 
Poslanika, a.s., u vremenima kakva jesu.
Ako u tom kontekstu razumijevamo mevlud zasigurno ćemo bolje shvatiti Poslanikovu, a.s., poruku u našoj Zemlji Bosni.
www.preporod.com