HomeAktuelnostiIstoriju možda pišu pobjednici, ali nikada izdajnici 2. Juna 2008. Aktuelnosti 470 Islam se u Srbiji kao, uostalom, i u svim republikama bivše Jugoslavije, zasniva na vjernicima i Islamskoj zajednici. Nema vjere bez vjernika i nisu faktor bez Zajednice. Dolaskom Turaka prije više od šest stotina godina ova dva elementa su se poklopila na ovim prostorima i nastala je prva zajednica muslimana na Balkanu ili Islamska zajednica. Ona je tada bila dio jedinstvenog hilafeta, ummeta, što joj i uvećava vrijednost i faktičku moć. Dakle, na ovim prostorima islam egzistira preko šest stotina godina. Ono što je iznenaðujuće i donekle zabrinjavajuće jeste to što se kroz djelovanje potkupljivih i pohlepnih pojedinaca koji, nažalost, nose uniformu imama, želi falsifikovati istorija. Naime, već decenijama se u našem društvu želi predstaviti islam kao strano tkivo u organizmu, a samim tim i muslimani. Prvo je negirana njihova nacinalna pripadnost i nezavisnost od drugih naroda, pa su ih Hrvati i Srbi svojatali, govoreći da su poturice koje su, u stvari, dio njihovog naroda. Kada se definitivno sa tim završilo i niko ozbiljan više ne negira osobenosti i istorijske korijene nacinalne pripadnosti muslimana na ovim prostorima, otišlo se korak dalje. Sada se zadire u nešto svetije, a to je istorija vjere i Islamske zajednice. Ako su Bošnjaci očuvali bošnjaštvo, onda se udara na ono što je još vrjednije i od toga ili na ono čega je bošnjaštvo neotuðivi dio, a to je tradicija muslimana koja je usko vezana za Islamsku zajednicu. Naravno, atak na vjeru neće olako proći. Svjesni su mentori koliko su muslimani vezani za svoju vjeru i Islamsku zajednicu. Svaki atak na te vrijednosti bio bi prepoznatljiv i ne bi lako prošao, a posljedice bi mogle biti katastrofalane. Zato se pristupilo primjeni perfidnih metoda obračuna sa onima koje treba minorizovati, zaustaviti, omalovažiti, nadajući se da će proći bez većih posljedica. Jedna od tih metoda je instaliranje destruktivnih elemenata u Zajednici. Destruktivni elementi mogu biti paralelizam institucija i ataci kojima bi se srozao autoritet pojedinaca na njenom vrhu, što bi rezultiralo padu ugleda institucija kod običnog čovjeka. Takoðer, od metoda destabilizacije institucija su i izmišljanje i instaliranje afera, proizvodnja kriza i sl. Nažalost, sve ove, nama dobro poznate, metode su i primjenjivane nad Islamskom zajednicom u Srbiji u proteklom periodu. Posebno su intezivirane u proteklih osam mjeseci. Ali, sada je na sceni najperfidnija metoda. To je pokušaj promjene istorije jednog naroda. Na sceni je ispiranje mozgova i dezavuisanje istorijskih činjenica i istine. Ovo je opasno utoliko što su egzekutori iz redova te Zajednice. U istoriji našeg naroda nije niko pristao da odigra tu sramnu ulogu. Uvijek je bilo i bit će izdajnika, uostalom kao i u svakom narodu. Bilo je raznih totalitarnih i diktatorskih režima, ali ni jedan nije uspio da proizvede Zilkića i grupu koja bi odigrala tu izdajničku ulogu. Proslavili su “sto četrdeset godina Islamske zajednice Srbije”. Pitamo se da li bi Srbi, pravoslavci, trebali slaviti datume kada su im turske vlasti izdavale fermane o ostvarivanju vjerskih prava u Osmanliskoj državi. Tada bi istorija Srpske pravoslavne crkve bila mnogo mlaða, što naravno nije tačno. Zašto to niko ne slavi i ne spominje kao razlog da bi se slavilo. Jedan srpski knez priznao je islam kao vjeru. Pa šta, da li od tada nastaje istorija našeg naroda kao muslimana u Srbiji. Vrlo perfidno neko pokušava da izbriše istoriju muslimana dugu šest stotina godina u Srbiji. Umislili su ako je neki jadnik stavio na glavu fes, i to u Domu sindikata u Beogradu blagoslovio, to će proći, postati istorija i tradicija. Da li nam neko želi poručiti da su naši spomenici kulture, stari nekoliko vijekova, naše džamije i medrese bile nekog drugog naroda, vjere i zajednice. Prvo su počeli da govore kako je naš duhovni centar Beograd, što bi bilo logično, ali samo kada bi još uvijek postojale onih 270 džamija koje su porušene. Zatim nam govore da mogu postojati dvije Islamske zajednice, iako je to suprotno Zakonu. Potom nazivaju Islamsku zajednicu Islamskom zajednicom Srbije, kao da to Srbija ima neku svoju Islamsku zajednicu koja nije ona ista koja je zasnovana na Kur’anu, Sunnetu i tradiciji, kao i u cijelom svijetu. Zatim govore Jusufspahići: “Ne znate s kim mi živimo, lako je vama dole u Sandžaku, u Pazaru.” Pomislio bi neko, slušajući njihove jauke, da su na mukama. Tako nama govore kada su sa nama, ali kada se od nas okrenu onda mijenjaju pristup. Tada se ismijavaju, govoreći nešto suprotno od onoga što govore u lice. Upravo onako kako se u Kur’anu opisuju: “Kada susretnu one koji vjeruju, govore: Vjerujemo! – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: Mi smo sa vama, mi se samo rugamo.” (Bekara, 14) Sve ovo što se dešavalo u proteklom pokušaju rušenja sistema Islamske zajednice, kao i najnoviji gest navodne proslave nekakve godišnjice Islamske zajednice, predstavlja vrhunac omalovažavanja nas kao ljudi, pripadnika Islamske zajednice. Zašto da godinama budemo predmet šikaniranja i omalovažavanja od strane mnogih faktora u ovoj državi. Zašto se ne poštuje Zakon koji je decidan – samo jedna Islamska zajednica. Zašto se neko ne prisjeti da ovakve metode i djelovanja, iako nekad znaju da budu od koristi pojedincima i njihovim ličnim interesima, ipak proizvode mnogo veću štetu i posljedice koje su nesagledive. Muslimani u Srbiji na ni jedan način nisu pokazali netrpeljivost i neprijateljstvo prema državi. Institucija Islamske zajednice samo štiti svoje interese i pokušava da ostvari Zakonom zagarantovana prava. Zašto da ne bude jednako tretirana kao sve druge vjerske zajednice u Srbiji. Nadamo da će naredni period ipak biti period dijaloga i saradnje, a ne podvala i destrukcije kada je upitanju odnos vlasti prema Islamskoj zajednici. Bilo kako bilo, muslimani su na ovim prostorima opstali šest stotina godina, pa će, inšallah, opstati još dugo, što će predstavljati bogatstvo za Srbiju i ostale vjeroispovjesti, a nikako nešto drugo. Ove jadnike, koji su pristali da odigraju sramnu ulogu protiv svoga naroda i Zajednice, pozivamo da se dozovu pameti i učine tevbu, pokajanje. Ako se to ne desi neće nas iznenaditi da počnu da nas pozivaju da se u svojim namazima okrenemo prema Beogradu. Nekada su istoriju pisali pobjednici, a danas se to ipak promijenilo – istorija se sama piše. Ne piše je moćniji i pobjednik, kako se to nekada radilo, mada i tada je to očigledno bilo, i nije im prolazilo. Istorija je nešto našta jedan narod i zajednica zasnivaju svoju kulturu i tradiciju i svaki pokušaj njenog prekrajanja izaziva nesagledive posljedice. Meðutim, istoriju nikad ne pišu izdajnici, iako su svakako njen nezaobilazan dio.