Kako se razvijala ideja slobode religije na zapadu

Image Danas se sloboda religije ili uvjerenja smatra za jedno od temeljnih
ljudskih prava i sloboda. Do univerzalizacije ovog prava došlo je tokom
procesa univerzalizacije ideje ljudskih prava i sloboda i njenog
kodifikovanja u odgovarajućim pravnim aktima.

Pri tome je bilo posebno važno historijsko iskustvo Evrope, odnosno
Zapada Na ovom području sloboda religije ili uvjerenja prešla je
mukotrpni put od nametanja religije, trpljenja drugačijeg do konačne
ideje slobode religije uz što je dodata još i sloboda ostalih vidova
(nereligijskih) uvjerenja. U ovom tekstu nastojaćeno skicirati osnovne
faze u  razvoju ove ideje i njene pravne zaštite.Naslov ovog teksta
inspirisan je knjigom Pereza Zagorina „Kako je ideja religijske
tolerancije došla na Zapad“ (How the Idea of Religious Toleration Came
to the West, Princeton University Press, 2003).

Prva faza: religijska nesloboda

U najranijoj fazi historije Evrope kršćanske ere nalazimo ideju
povezivanja političkog i religijskog autoriteta i nametanja jedne
religije za službenu religiju države. To znači da su svi stanovnici
države bili obavezni da slijede jedno religijsko učenje i da učestvuju
u obredima te religije. To, opet, znači da je pojedinac bio neslobodan
u pogledu izbora religije. Religija je data. Takodje, nije postojala
sloboda za one koji bi slijedili drugu religiju osim one zvanične.
Ovakav sistem uspostavljen je u Rimskom Carstvu 394/395 godine, nakon
što su imperatori Gracijan (375-383), na Zapadu, i Teodosije (379-394),
na Istoku, proglasili kršćanstvo za jedinu ovlaštenu religiju u
Carstvu. Ovom aktu prethodilo je priznanje kršćanstva 313 za
ravnopravnu religiju s ostalim religijama u Carstvu od strane
imperatora Konstantina. Na taj način, kršćanstvo je od progonjene
religije (100-250 godine) postalo jedina službena religija. Historičar
August Franzen napisao je da je na taj način „ono što je bilo crno
postalo bijelo i obrnuto“.
Za kršćansku crkvu, koja je postala državna crkva, i za kršćanstno,
koje je postalo državne religija, postavilo se pitanja odnosa prema
„drugima“- drugačijem tumačenju kršćanstva od onoga koje je dala
zvanična crkva ali i prema drugim religijama. Odgovori Crkve na ovo
posljednje pitanje su se iskristalisali na pitanju donatizma- učenja i
pokreta koji se javio u Sjevernoj Africi u 4. i 5. vijeku. Pred crkvene
autoritete postavilo se pitanje da li se može upotrijebiti državna sila
protiv ovih lica, koja su označena kao krivovjerna. Potvrdan odgovor na
ovo pitanje dao je Augustin iz Hipona (354-430).  Augustin je zauzeo
stav da politički autoriteti imaju Bogom dato pravo da silom skrše
šizmu donatista pošto su politički autoriteti ovlašteni da suzbijaju
lažne i zle religije.Ovaj odgovor će služiti kao osnova za primjenu
svjetovne sile protiv heretika i samim tim za politiku nametanja
odredjenog tumačenje religije. Sloboda  izbora, promjene i tumačenja
religije nije priznata. Ovakvo shvatanje dominiralo je kroz najveći dio
srednjeg vijeka u Evropi.
Jedna pod posljedica ovakvog pristupa pitanju religije bili su
religijski ratovi u Evropi koji su bijesnili u periodu 1560-1715. U
ovom periodu u Evropi je bilo samo 30 godina medjuvjerskog mira. Sve
ostalo su bili religijski motivisano ratovi i progoni. Jedan pokušaj
rješenja ovih sukoba bio je mir u Augsburgu 1555 koji je propisao:(1)
svaki vladar ima pravo da odredi religiju svojih podanika i (2)
podanici koji žele da sačuvaju svoju religiju imaju pravo da se isele
na teritoriju svojih istovjernika. Ovo rješenje je samo pojačavalo
sukobe. Jedan od takvih sukoba bio je „tridesetogodišnji rat“
(1618-1648), koji je završen Vestfalskim mirom 1648. Ovaj mir prihvata
princip trpljenja (tolerancije) tri kršćanske denominacije-katoličke,
protestantske i kalvinističke- na teritorijama država potpisnica.
Manjinske religijske ezajednice sada mogu ostati na teritorijama pod
vlašću vladara druge denominacije ali nemaju pravo javnog vršenja
religije.

Druga faza: tolerancija

Ideja tolerancije pojavljuje se u Evropi u rano moderno doba i izvorno
je imala značenje nekorištenja sile protiv oponenata, trpljenje
drugačijeg vjerovanja i prakse. Ideja tolerancije se prvo javila oko
pitanja da li se heretici unutar jedne religije treba da se progone a
zatim kakav odnos treba imati prema pripadnicima drugih religija.
U prvo slučaju, dat je sada drugačiji odgovor od onoga koji se ticao
donatista u 4. i 5. vijeku. Jedan od najranijih i najuticajnih autora
koji se založio da se državna sila ne koristi protiv heretika već da se
njima razgovara argumentima bio je francuski propovjednik i teolog
Sebastian Castellio (1515-1563). On je tome napisao djelo „Da li
heretici treba da budu progonjeni“ (1554), gdje je negativno odgovorio
na pitanje u naslovu knjige i na taj način legalizovao pravo na herezu.
Protestanstski teolozi su posebno insistirali na tezi da je hereza
duhovna stvar. Na taj način su se borili na drugačije mišljenje unutar
katoličkih zemalja i mogućnost svoga opstanka. Medjutim, kada su došli
na vlast nerijetko su pravo na herezu odricali drugima.
Tolerancije se javila u dva vida: ograničena i univerzalna. Ograničena
tolerancije je bila tolerisanje samo odredjenih denominicija unutar
kršćanstva. Na primjer, Nantski edikt iz 1598 dao je toleranciju
hugenotima u Francuskoj. Član 6 toga edikta je glasio: „Oni mogu
živjeti slobodno, bez uznemiravanja, mučenja i prisiljavanja da djeluju
u stvarima religije protiv njihove savjesti“. U ovom članu Nantskog
edikata uočavamo dvije stvari: tadašnje shvaćanje tolerancije kao
trpljenja drugog i prvi spomen termina „savjest“ u pravnom kontekstu.
Ovaj termin je prije toga korišten uglavnom u teološkoj i filozofskoj
literaturi.
Drugi vid tolerancije, univerzalna ili potpuna tolerancija, započeo je
da se razvija u Holandiji. To je bila tolerancije svih tada prisutnih
religija u ovoj zemlji (kršćanske denominacije i Jevreji). Pravno, ovaj
tip tolerancije izražen je u čl.XIII Ustava Unije Utrechta iz 1579 koji
glasi: „Svako lice ostaće slobodno u svojoj religiji i niko neće biti
ispitivan ili progonjen zbog svoje religije“. Teorijsko obrazloženje
univerzalne tolerancije dali su autori koji su živjeli i radili u
Holandiji kao što je John Lock, koji je napisao čuveno „Pismo koje se
tiče tolerancije“ (Letter Concerning Toleration), 1689.godine.
Tokom 17. i 18. vijeka veliki broj evropskih zemalja izdao je zakone o
teleranciji, bilo ograničenoj bilo univerzalnoj. Suštinski, tolerancija
je prvo data kršćanskim manjinskim zajednicama, zatim Jevrejima, zatim
muslimanima (19. vijek) a nakon toga ostalim religijskim grupama kako
su se pojavljivale na evropskom prostoru.
Uporedo s tim, mijenjao se i koncpet tolerancije. Ovaj termin u moderno
doba počinje da znači ne samo trpljenje drugačijeg nego i poštovanje
drugačijeg vjerovanja i prakse bez držanja da je to i ispravno
(validacija).
Razvoj u Evropi je doveo ideju tolerancije, kako smo vidjeli, u vezu sa
idejom savjesti. Savjest se shvaća kao sloboda pojedinca da ima stav o
činjenicama i mišljenju bez obzira na stavove drugih. Pošto je ovaj
koncept bio veoma važan za pitanje slobode tumačenja religije, to se
oba pojma počinju uporedo koristiti u moderno doba (sloboda misli,
savjesti i religije). Afirmaciji slobode misli i savjesti doprinijeli
su takodje i svjetovni mislioci, koji će kasnije pored slobode religije
uvesti i termin „sloboda uvjerenja“ da označi različite vrste
nereligijskih stavova, mišljenja i pogleda na svijet.

Treća faza: sloboda religije

Ovaj koncept je razvijen u Sjevernoj Americi a zatim je
internacionalizovan tokom 20. vijeka. Sam razvoj ove ideje u Americi
bio je uzrokovan mdjudjelovanjem nekoliko faktora i tekao je u nekoliko
faza. Američki puritanski useljenici iz 17. vijeka, koji su bili
progonjeni u Evropi, prvo traže religisjke slobode za sebe. Oni žele da
u Americi uspostave „kraljevstvo Božje“.Zato nekada ne bježe i od
sistema državne religije u kolonijama u kojima čini većinu.
Multivjerski karakter kolonija dovodi do potrebe da se ovo pitanje
drugačije adresira. Američki useljenici su imali pred sobom evropski
koncept ograničene ili univerzalne tolerancije ali se njihovi istaknuti
mislioci opredjeluju za jedan novi koncept -sloboda religije (religious
liberty).
Najpoznatiji protagonist ovakvog pristupa bio je Roger Williams
(1603-1683), koji zahtijeva slobodu savjesti za sve  i prestanak
državnog sankcionisanja religije. Svojim stavovima utiče na Johna Locka
(1632-1704), koji će dalje biti glavni izvor inspiracije za Thomasa
Jeffersona, autora ustavno-pravne formulacije američkog pristupa
religiji (Amandaman I, 1791). Roger Williams svoje ideje o slobodi
religije pretače u pravne akte kolonije Rhode Island. Ovaj konecpt
prihvata i Zakon o pravima Virginije (Virginia Bill of Rights,1778),
koji u čl.16 propisiuje: „ Religija ili dužnost koju dugujemo našem
Tvorcu, i način na koji se ona praktikuje može biti vodjena samo
razumom i uvjerenjem, ne silom i prinudom; te, prema tome, svi ljudi
imaju jednako pravo na slobodno praktikovanje religije, prema nalozima
savjesti, te je uzajamna dužnost svih da medjusobno praktikuju
kršćansku strpljivost, ljubav i dobročinstvo“. U ovom aktu umjesto
termina „tolerancija“ koristi se termin „slobodno vršenje religije
prema nalogu savjesti“ (free exercise of religion, according to the
dicatates of conscience).
Ova terminologija ulazi u Amandman I na Ustav SAD koji zabranjuje
uspostavljanje državne religije u SAD i garantuje slobodno vršenje
religije. Pošto je to prvi amandaman smatra se da je u SAD sloboda
religije prva sloboda i da je filozofski i logički ispred ostalih prava
i sloboda. S druge strane, u važnim dokuemntima o ljudskim pravima u
Evropi sloboda religije neće biti na prvom mjestu. Vjerovatno je razlog
tome što su ti dokumenti nastali više pod uticajem humanističkih
mislilaca i snaga nego religijski inspirisanih pojedinaca i grupa. U
Evropi će naglasak biti na slobodi savjesti. Njemački pravnik Georg
Jellinek će 1895 napisati da je sloboda savjesti prva sloboda u
modernom smislu riječi. Na kraju vidjeli smo kako se i sloboda svajesti
javila i razvila u vezi slobode religije, ali je kasnije dobila
samostalni razvojni put. Danas sloboda savjesti se garantuje ljudima
svih vjera ili ubjedjenja .
Konačno uobličeno je sadržaj slobode religije tako da obuhvata:
Slobodu vjerovanja, koja obuhvata slobodu izbora i ostajanja u odredjenoj vjeri ili uvjerenju;
Slobodu iskazivnja religije putem učenja, vršenja, obreda i održavanja, privatno i javno, pojedinačno i kolektivno.
Prvo pravo je apsolutno i nikakva državna vlast ga ne može ograničiti.
Drugo pravo je moguće ograničiti s tim da to ograničenje mora biti
izvršeno zakonom, da je neophodno za demokratsko društvo i da je
izvršeno radi zaštite javne sigurnosti, poretka, zdravlja, morala
osnovnih sloboda i prava drugih lica.
Na ovaj način ideja slobode religije prošla je u Evropi, odnosno na Zapadu, put od prinude preko tolerancije do pune slobode.

Prof. dr Fikret Karčić – www.preporod.com