Transplantacija organa

PITANJE: Vrijeme u kojem živimo je, zahvaljujući velikim naučnim
dostignućima na polju medicine, učinilo dostupnim i mogućim mnoge
stvari o kojima se u prošlosti nije moglo ni sanjati. Jedna od njih je,
svakako, i transplantacija organa, odnosno presaðivanje organa jedne
osobe u tijelo druge, bilo da je riječ o živom davaocu ili licu koje
umire. Brojne su različite organizacije koje pokreću akcije po ovom
pitanju, gdje se traži od živih osoba da učine oporuku, testament, po
kojoj bi njeni organi, nakon smrti, mogli biti presaðeni u tijelo druge
osobe, kojoj su isti oboljeli. Postavlja se pitanje kakav je stav vjere
islama po ovom pitanju, da li islam dozvoljava ovakve zahvate i može li
se musliman uključiti u pomenute akcije i dati svoj doprinos.

ODGOVOR: Činjenica je da je aktivno bavljenje naukom na svim poljima donijelo brojne rezultate, što je sasvim logično, jer je, kako smo pisali u prošlom broju Glasa islama, imperativ “uči u ime Gospodara” prva kur’anska zapovijed, tako da njeno izvršavanje neminovno donosi i rezultate.
Oblast medicine spada u oblasti gdje je nauka napredovala do te mjere gdje se išlo dotle da je čovjek prešao svaku moguću mjeru i granicu, tako da se osilio i usudio poduzimati takve zahvate koji predstavljaju prkos Uzvišenom Gospodaru i mijenjanje onoga što je On stvorio, čime se želi poslati poruka ljudske „svemoći“ i „neovisnoti“ o Bogu, npr. mijenjanje polova, kloniranje i sl., gdje čovjek čini da se dogaðaju stvari koje su neprirodne.
Meðutim, sve to nije razlog da se zbog takvih zloupotreba, koje su posljedice nauke koja nije “u ime Gospodara”, nauka i sva dostignuća osude i smatraju neprihvatljivim.
Pitanje transplantacije organa jeste jedno od pitanje koje je posebno aktuelizirano u našem vremenu, te je stoga dužnost islamske uleme da jasno izrazi stavove u tom pogledu, kako bi muslimani koji žive u različitim sredinama znali kako da se odnose po ovom pitanju.
Opšte je poznato da je islam vjera humanosti, meðusobnog potpomaganja, kako kaže Uzvišeni: “I potpomažite se u bogobojaznosti i dobročinstvu, a nemojte u grijehu i neprijateljstvu…”, te stoga visoko vrjednuje humanost i dobročinstvo. Jedan od najvećih oblika humanosti i dobročinstva jeste pomoći osobi koja je narušenog zdravlja da ozdravi i normalizuje život.
Stoga je ne samo dozvoljeno, već i preporučeno, da osoba u toku svoga života, koja ima mogućnosti da pomogne onome kome je pomoć potrebna, to i učini, to jest daruje oboljelom neki od svojih organa, npr. bubreg, ukoliko se to neće negativno odraziti na njen život i zdravlje, bilo da se radi o nekome ko je od bliže ili dalje rodbine, ili se radi o osobi kojoj je pomoć potrebna, a nije nikakav rod davaocu.
Što se tiče mogućnosti uzimanja organa od osobe koja je preselila, tu razlikujemo tri situacije: prva – kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti njeni organi ili odreðeni organ može darovati onome kome je potreban; druga – kada osoba to ne učini (ne oporuči) u toku života i treća – kada osoba u toku svoga života zabrani da se njeni organi nakon smrti  presaðuju drugome.
U prvom slučaju, kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti može njen organ darovati drugoj osobi, nema nikakve smetnje, po mišljenju islamskih pravnika, da se to uradi jer, kako smo prethodno rekli, ona je imala takvu mogućnost i u toku svog života, a pošto je preselila i ostavila takvu oporuka ona se dužna ispoštovati.
U drugom slučaju je situacija malo drugačija, jer osoba nije oporučila da se njen organ daruje drugome, tako da se u ovom slučaju sve vraća na stav porodice umrlog, što znači da ako porodica umrlog bude saglasna i željna da pomogne nekome ko je je u životnoj opasnosti, da spasi život oboljeloj osobi, oni će to dozvoliti. Ukoliko ne, onda ih niko nema pravo na to prisiljavati. Može se dogoditi da preseli osoba koja nije ostavila nasljednika, tako da se nema ko konsultovati u tom slučaju. U ovoj situaciji, prema mišljenju islamskih pravnika, nadležni državni organi su ti  koji će procijeniti kako da se postupi u datom trenutku.
U trećem slučaju, dakle, kada osoba u toku svog života jasno kaže da se protivi da bilo koji njen organ bude uzet od nje da bi se presadio drugom, zabranjeno je to učiniti, bez obzira na stav porodice umrlog.
Naravno, stavovi koje smo iznijeli su podložni kritici, neko se možda neće složiti ili će reći da se na ovaj način skrnavi tijelo umrle osobe ili se protivi hadisu Resulullaha a.s. u kojem kaže da onaj koji slomi kost umrlom kao da je slomio kost živom i slično. Meðutim, činjenica je da se time čini veliki humani gest, a to je spašavanje života osobi kojoj nema drugog načina da preživi, ili nastavi normalan život.
Takoðe, potrebno je da se presaðivanje i uzimanje organa obavi stručno, na najbolji mogući način, od strane stručnog medicinskog lica, koje taj isti postupak čini i sa živima, tako da nije na mjestu prigovor da se skrnavi tijelo umrlog.
Pomenuta dozvola transplantacije organa je uslovljena, kako smo već naveli, da ako se radi o živoj osobi koja daruje svoj organ, time ne ugrožava svoje zdravlje; da ako se radi o oboljeloj osobi, njeni vitalni organi se ne uzimaju sve dok se ne konstatuje smrt od strane ljekara, tako da smrt ne nastupa zbog uzimanja nekog njenog organa; da se organi daruju od strane davaoca ili porodice bez traženja materijalne nadoknade; da se čitav postupak odvija potpuno javno i transparentno tako da ne postoji nikakva mogućnost zloupotreba, tipa preprodaje i trgovine ljudskim organima.
Ukoliko se pomenuti uslovi ne ispune, ili postoji opasnost od zloupotrebe i učestvovanja u trgovini ljudskim organima, čitav postupak se smatra strogo zabranjenim, tako da je učestvovanje u njemu haram.