Da se ne zaboravi …

ImageSrebrenica će zauvijek ostati tamna mrlja na obrazu čovječanstva, zbog toga što su imali dovoljno mehanizama da je spriječe, a nisu imali snage (čitaj: volje) da to, zaista, urade. Srebrenica je, kao što je svima poznato, odlukom Savjeta bezbjednosti UN-a 1993. godine, proglašena za zaštićenu zonu.

Dana 11. jula navršilo se 13 godina od strašnog pogroma koji se na pragu 21. vijeka, u srcu „civilizirane“ Evrope, desio jednom narodu koji je bio kriv samo zato što je izgovarao šehadet. Nad Bošnjacima muslimanima Srebrenice izvršen je genocid. Nije to prvi put da su svoju pripadnost islamu Bošnjaci morali tako skupo platiti, ali sama činjenica da se to dešava pred sami početak trećeg milenijuma govori u prilog tezi da se čovječanstvo nalazi u velikoj moralnoj krizi. U genocidu u Srebrenici nisu samo uzeli učešća izvršioci. Zbog Srebrenice svijet ne može više ići svijetla obraza. Bilo je dovoljno načina da se taj strašni zločin, genocid, preduprijedi, spriječi, ali žrtva je nosila muslimansko ime. 
Srebrenica će zauvijek ostati tamna mrlja na obrazu čovječanstva, zbog toga što su imali dovoljno mehanizama da je spriječe, a nisu imali snage (čitaj: volje) da to, zaista, urade. Srebrenica je, kao što je svima poznato, odlukom Savjeta bezbjednosti UN-a 1993. godine, proglašena za zaštićenu zonu.1 Da obezbjeðuje tu zaštićenu zonu, takoðer odlukom UN-a, dat je zadatak Dutchbat-u III, holandskim snagama. Pred dolazak u Srebrenicu, u januaru 1995., Dutchbat III (uobičajeni nazivi UN snaga u BIH su bili skraćenice prvog dijela naziva zemlje iz koje dolaze i riječi „bataljon“, npr. holandski bataljon Dutchbat, britanski bataljon Britibat, i sl. –  prim. prev.) obavio je posljednju vježbu u Njemačkoj. U želji da stvore atmosferu enklave, veterani jedinice Dutchbat I obukli su se kao domaće stanovništvo i vojska: „Bošnjaci“ su bili u dugim bijelim haljinama i turbanima, a „Srbi“ sa velikim ruskim šubarama. Nepotrebno je reći da, kad stignu u Srebrenicu, holandski vojnici nikada neće naići na muslimane koji odgovaraju ovakvom opisu,  a ni Srbi nisu imali naviku da nose ruske šubare.
O tome koliko im je bilo stalo da stvarno nešto učine u pogledu zaštite elementarnih prava Bošnjaka u Srebrenici, govori sljedeći podatak. Holandski major De Ruijter iz vojnoobavještajne službe, vojnicima je, prije polaska, rekao da se lokalno stanovništvo sastoji od „običnog ološa“. U Srebrenici UN šalju holandski bataljon, iako se zna da oni nemaju profesionalni kadar, već im je kontigent uglavnom sastavljen od vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka. Sasvim je drugačiji zadatak odbrane sigurnih zona u Bosni predviðao Joris Voorhoeve, daleke 1992. godine, dok je bio direktor političko-analitičkog centra Clingendael:  “Zaštićene zone za civile se moraju stvoriti sa 50 do 100 hiljada dobro obučenih i dobro opremljenih vojnika, da se okonča pokolj.”2  Predvidio je da bi, u slučaju vojnog nasilja, vojnici bili na strani ugroženog civilnog stanovništva. Tri godine kasnije postao je holandski ministar odbrane, politički odgovoran za vojnike koji su stajali po strani dok su Ratko Mladić i njegova vojska muškarce Srebrenice kao stoku tjerali na pogubljenje po kratkom postupku. No, to mnogo ne čudi ako se na umu imaju priče o tome kako su holandski vojnici silovali lokalne žene u zamjenu za kutiju cigareta. Na zidovima prostorija u kojima su bili smješteni stoji: No teeth? Mustache? Smel like shit? (sic!) Bosnian girl! (Nema zuba? Ima brkove? Smrdi kao ðubre? Bosanska djevojka!)
Glavni problem za svijet i Evropu je bio što su oni bili skloni mišljenju da se tu radi o jednom tipičnom balkanskom lokalnom ratu. Kad je enklava pala, javno mnjenje u Holandiji zaboravilo je stanovništvo i zahtijevalo siguran povratak svojih vojnika. Uprkos formalnom insistiranju da se prestane sa gaðanjem civilnog stanovništva i kršenjem zaštićene zone, general Janvier, „poštujući akcije“ generala Mladića, u pismu kojeg mu šalje brine za bezbjednost 30 svojih „zarobljenih“ vojnika. Joris Voorhoeve, sada ministar odbrane, kazao je: „Hoću da se ti muškarci i žene vrate neozlijeðeni.“ Na prijetnju generala Mladića ili Tolimira da će „pobiti zarobljene“ holandske vojnike, vojno rukovodstvo UN-a, (Akashi, Janvier, Smith i dr.) uz saglasnost holandskog ministra odbrane, obustavlja jedino efikasno sredstvo odbrane enklave – vazdušne udare. I ne samo to, Holanðani su 13. jula 1995. godine predali spisak sa imenima 239 muškaraca i dječaka, koji su bili u vojnoj bazi holandskog bataljona u Potočarima. Nakon što su dobili nareðenje od holandskih oficira da napuste Potočare, oni su 13. jula 1995., zajedno sa ostalim izbjeglicama, prošli kroz kapiju iza koje su ih čekali srpski vojnici. Od tada im se gubi svaki trag. Prije završnih pregovora s Mladićem, potpukovnik Karremans dobio je instrukcije iz centralne komande u Hagu. Sve su se ticale sigurnog povlačenja holandskih vojnika i opreme. Osim lokalnog osoblja Dutchbata, drugi muslimani nisu ni pomenuti. Karremans čak nije dobio ni naredbu da se raspita za njihovu sudbinu.
Kasnije, tog ljeta, holandski predstavnik u UN, Niek Biegman, je rekao:  „Ne ostavlja se neki snažan utisak kada odeš negdje da neko mjesto štitiš, a prvi ti je prioritet da izvučeš svoje ljude.“3  Emir Suljagić je bio manje ironičan kada je opisivao ponašanje Dutchbata u tim suludim posljednjim danima: „Ono što sam vidio bila je hladna, skoro birokratska indiferentnost i izdaja obrazovanih i, po svim standardima, inteligentnih ljudi. Ljudi, koji se tih dana ili nisu usuðivali ili nisu htjeli da budu ljudi.“  „Svi oni pobijeni ljudi još jednom su gurnuti u pozadinu“, kaže pisac Remco Campert, „gde su ionako bili smješteni.“ Da je pukovnik Karremans još uvijek bio u stanju da na konferenciji za novinare u Zagrebu kaže kako u ovom ratu nije bilo „dobrih i loših“, godinu dana kasnije je Voorhoeve, na prvom obilježavanju godišnjice masakra, bio dovoljno hrabar da kaže: „Da se Mladić suočio sa jakom silom UN, vjerovatno bi odustao od osvajanja Srebrenice.“  A bivši ministar spoljnih poslova Koojimans je, takoðe, 1996. priznao:  „Stari moto da UN nije ni na čijoj strani više ne odgovara. Mandat se mora promijeniti, tako da se mir čuva ne samo tako što se zaraćene strane drže razdvojene, već i tako što će se mir silom provoditi. Iz ove perspektive shvatam da to traži potpuno drugačiji stav od onog kojeg vi šaljete.“
Nisu samo holandski vojnici i oficiri bili inferiorni prema pravima Bošnjaka u toku rata u Bosni. Za njima nisu zaostajali ni ostali visoki vojni oficiri velikih država. Britanski i francuski UN-generali, kao što su Majkl Rouz i Filip Morion, neprestano su prikrivali povrede ljudskih prava. Rouz je, nimalo se ne stideći, porekao veliki broj žrtava u Goraždu, potom ga je korigovao Tadeus Mazovjecki. Morion se kao pobjednik šetao spaljenim mjestom Cerskom, u koje se bile upravo umarširale srpske trupe. Širom svijeta je citirana njegova izjava da nigdje nije vidio bošnjačke leševe. I tad je Mazovjecki odlučio da podnese ostavku na svoj mandat izvjestioca UN-a o ljudskim pravima za bivšu Jugoslaviju. Kazao je:  „Ne mogu se više pretvarati da sam u stanju zaštititi ljudska prava pod ovom zastavom.“  I on je primijetio kako su ljudi u logoru piljili u plavu zastavicu, i dodao: „Nakon Srebrenice ja se, kao Poljak, u Evropi osjećam manje sigurnim.“4
Umjesto da nešto slično učine i ostali, oni jedni te isti političari, intelektualci, kao i crkveni velikodostojnici, koji strastveno osuðuju holokaust, nisu željeli ništa znati o ratnim zločinima u Bosni, kakav je to bio genocid. Da ne govorimo o tome da nešto preduzmu kako bi ga spriječili. „Evropa nije ništa naučila iz holokausta“ – izjavio je Mark Edelman, posljednji preživjeli komandant jevrejskih boraca za slobodu Varšavskog geta, u bivšem koncetracionom logoru Buhenvald kod Vajmara, u novembru 1993. godine, na manifestaciji Društva za ugrožene narode, posvećenoj Bosni. Konvencija o genocidu, nastala dok je svijet tek dolazio sebi nakon otkrića logora, pisana je tako da izvršiocima bude nemoguće da se sakriju iza tehničkih detalja. General Krstić, koji je u žalbenom postupku tvrdio da je broj žrtava u Srebrenici isuviše mali da se na njega primijeni termin „genocid“, otkrio je to na svoju štetu.
Ne može se argumentovano tvrditi da je Konvencija o genocidu spriječila ijedan genocid. Nakon Bijafre i Kambodže, nakon Ruande i – da – Bosne, to je očigledno svakome. Kako je Simon Vajl, i sama preživjela žrtva Aušvica, rekla na obilježavanju šezdesete godišnjice oslobaðanja logora, u januaru 2005.:  „Ipak se želja svih nas da se ovo „više nikad ne desi“ nije obistinila. Bilo je od tada još genocida.“ Umjesto jedne sveobuhvatne akcije, po Evropi su pisane izjave iz kojih proizlazi da države EU, a ni druge države u UN, nisu spremne „priznati“ nove granice koje se stvaraju silom, te da osuðuju nasilničke mjere koje je preduzimala srpska vojska. Svijet se zadovoljio „razmišljanjima“, odnosno „provjerom“ da li bi se finansijskim ili ekonomskim mjerama mogao izvršiti veći pritisak. Na dotad ravnodušnu politiku Sjedinjenih Država veliki uticaj imao je dogaðaj tokom otvaranja Muzeja holokausta u Vašingtonu, 22. aprila 1993. godine. Usred svog glavnog govora, koji je držao onaj ko je preživio holokaust, Elie Wiesel je odstupio od svog rukopisa, okrenuo se predsjedniku Sjedinjenih Država Bilu Klintonu i rekao: „Gospodine predsjedniče, posjetio sam Sarajevo i još ne mogu da spavam. To je drugi holokaust – gospodine predsjedniče, morate nešto da učinite!“  Svjedoci pričaju da su ove riječi Eli Vizela pale kao grom iz vedra neba na okupljene zvaničnike meðunarodne politike i da je auditorij bio kao skamenjen. Predsjednik Bosne i Hercegvine u to vrijeme, rahmetli Alija Izetbegović, je u jednom očajnom pismu, koje je 7. maja 1995. godine poslao generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Butrosu Galiju, s teškom gorčinom morao ustanoviti „kako Ujedinjene nacije svojim ponašanjem krše vlastite rezolucije“.
Da Evropa, ustvari, i nije imala dovoljno volje i odlučnosti da reaguje, svjedoči i još jedan podatak: Kristian Švarc – Šiling, u svom feljtonu „Srebrenica, deceniju poslije“, kaže: „Prilično cinično objašnjenje dobio sam od britanskog ambasadora, koji mi je došao u kurtoaznu posjetu u moj poslanički ured u Bonu, pošto sam kritikovao držanje Evrope i javno ga žigosao. Prilikom te posjete dobio sam jedno, po mom mišljenju, potpuno besmisleno objašnjenje razloga za politiku Velike Britanije: nijedna evropska zemlja, kako mi je objasnio, nije ni najmanje zainteresovana za to da se ozbiljno angažuje u tom konfliktu na Balkanu, niti da se vojno umiješa. U očima Velike Britanije, kraj rata će uslijediti jedino zbog meðusobnog „iscrpljivanja zaraćenih strana“, kada se budu dovoljno naratovale.“
Nekoliko dana nakon srebreničke katastrofe, čitav niz poslanika Parlamenta Savezne Republike Njemačke dao je duboko očajnu i dirljivu izjavu koju na ovom mjestu ne bi trebalo prešutjeti. Izjava od 14. jula 1995. godine, povodom pada Srebrenice: „Odrasli smo u zemlji koja na svojim plećima nosi beskrajnu krivicu. Mnogi od nas su tek odrastajući shvatili da je Njemačka odgovorna za najnečovječniji genocid u istoriji. Odrasli smo s ubjeðenjem da više nikada ne smijemo da dopustimo da se ponovi nešto slično. A demokratija u Saveznoj Republici Njemačkoj se, zajedno sa demokratijama Evrope i Amerike, činila garantom da se takva katastrofa nikada više ne ponovi.
Sada smo suočeni s tim da UN već tri godine lavira tamo-amo u politici prema Bosni, jer politički interesi koji su na djelu u toj organizaciji ne dopuštaju jedinstveno djelovanje. Prihvataju se ubijanja, selekcija i progoni hiljada ljudi.
Vodeći političari NATO se ponašaju kao da NATO i njegov vojni potencijal služe samo za simboličnu demonstraciju. Je li moguće da je Sjevernoatlantski savez, kao najjači savez na svijetu, nesposoban da obezbijedi poštovanje odluka Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o zaštiti nedužnog stanovništva u Bosni?
Sada vidimo da važnim predstavnicima UN i NATO uopšte nije stalo do djelotvornog instrumenta za spasavanje ljudi u Bosni. Time su Ujedinjene nacije tokom posljednje tri godine – klateći se izmeðu pokušaja da se nepristrasno zaštiti mir koji ne postoji, da se prikrije vlastita nemoć i popustljivost prema nekolicini članova – dopustile da ih instrumentalizuju za tolerisanje zločina u Bosni i Hercegovini.“5
Ne čudi onda da je upravo od mnogih Bošnjaka poteklo pitanje, ne ponaša li se Zapad tako hladnokrvno prema zločinima u Bosni samo zato što su u Bosni u prvom redu žrtve bosanski muslimani?6  

Piše: Dr. Admir Muratović

___________

1 Žiga J., Dokumenta o zločinima u Srebrenici, Sarajevo, juli 2005.
2 Kelemans K., Srebrenica, deceniju poslije, Dnevni list Danas, feljton, 21. jul 2005.
3 Ibid,  feljton (2), 22. jul 2005.
4 Gebert K., Srebrenica, deceniju poslije (6), Dnevni list Danas, feljton, 27. jul 2005.
5 www.danas.co.yu, feljton, 4. avgust 2005.
6 Centar za istraživanja i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, zločin na ženom Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999., str. 41.