Reisu-l-ulema Mustafa ef. govorio na Adil-begovoj dženazi

ImageSarajevo, 23.jula 2008 (MINA) Bog će vas
kušati  malo sa strahom i gladovanjem, i
time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one
koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu:

"Mi
smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!"

Njih
čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu!

(Kur'an,
Al-Bakara 155-157)

     Danas se opraštamo od našeg Adil-bega,

     Od čovjeka čiji životni vijek veže dva
stoljeća našeg trajanja. Punina njegova života je veća od njihove zgusnutosti,
a njegova vrijedna ostavština trajnija od dužine njegova zemaljskog postojanja.

     Kao da je bilo dovoljno da se rodi i
dobije ime Adil. Adil je onaj koji traga za pravdom. U tom imenu, u toj
tajanstvenosti značenja bila je šifra njegova djelovanja. Hoditi i broditi za
pravdom, sa njegovom vizijom ispravnosti pojedinačnog  i društvenog života, za pravednim ureðenjem
zajedničkih interesa – države i ispravnim voðenjem ličnog života –
dostojanstvom.

     Roðen kao posljednje, sedamnaesto, dijete
u uglednoj plemićkoj porodici, „u svili i kadifi", uživao je u pažnji i ljubavi
svojih roditelja i brižnosti starije braće i sestara.

     Od svog rahmetli oca Husein-bega,
intelektualca, političara, veleposjednika naučio je da je Islam temelj života,
da je smrt bliža od jake za vratom, a da se sa svojima treba halaliti uvijek
kad se krene na put, jer na onaj svijet se treba ići bez dugova prema ljudima.

     Od svoje rahmetli majke je naučio poštovati
druge i štititi prava slabijeg.

     Udobnost u kojoj je živio, u ranoj
mladosti, nije ga ogrubila da ne vidi bijedu i nepravdu u kojoj je živjela
većina. Uprkos tradicionalnim islamskim vrijednostima kojima je pripadala njegova
porodica, on se kao mladić-dječak aktivno uključio u  komunistički pokret vjerujući u ideale
socijalne pravde. Od 1941. je u partizanima, aktivno odbijajući zlo fašizma.
Gnušao se ideje da neko može biti ubijan, progonjen, obespravljen po osnovu
rase, nacije, vjere, on Adil – tragalac za pravdom. Idealizirana slika
partizanskog pokreta, potkopana je vrlo rano njegovim očevidom ubistva Bošnjaka
muslimana u fočanskom kraju od strane partizana, iz njegove jedinice. Te slike
je nosio trajno u sjećanju, a opisao ih je u potresnom zapisu koji je bio
zabranjen u komunističkoj Jugoslaviji. Bol nad stradanjem sunarodnika nadjačana
je potrebom borbe protiv strašnog zla fašizma.

     Nakon kraja rata, umjesto pobjedničkih
lovorika koje su ga zasluženo čekale, izabrao je opet borbu za pravdu. Njegovi
Bošnjaci nisu bili priznati Ustavom komunističke Jugoslavije, ljudske slobode i
graðanska prava bili su daleko od njegovih mladalačkih i partizanskih ideala, a
Bosna i Hercegovina nije bila politički, ekonomski i kulturno definirana u
dimenzijama njenih stvarnih sadržaja.

     U emigraciji opasnoj i tmurnoj, tijesnoj i
tuðoj, Adil-beg govori i piše o Bosni i Hercegovini, o Bošnjacima. Dok njegovi
Bošnjaci u domovini popunjavaju rubriku „neopredjeljeni" i ispunjavaju ćelije
komunističkih zatvora zato što hoće šaku slobode na dedinoj bašči, Adil-beg
nosi svijeću demokracije i bošnjaštva kroz beskrajni tunel komunizma.

     Rizikujući vlastiti život, sigurnost,
osudu na izoliranost i samoću, piše, putuje, govori po svijetu i Europi
pronoseći zabranjeno ime Bošnjaci.

     Trajno poštuje svoje roditelje, porodicu i
roðake i u srcu nosi svoju ljubav, Bosnu. Kao uspješan biznismen,
intelektualac, demokrata, pred sobom ima čitavu Europu, ugled, počasti,
ugodnost, ali kao čovjek i emigrant jasno zna – bez svoje države i svoga naroda
nema punine života.

     Kada je brutalni režim bivše države 1983.
pohapsio muslimanske intelektualce u Sarajevu, Adil-beg se pokazao u punini
svoje ljudske ličnosti. Pokrenuo je snažnu, sistematsku, opširnu i odlučnu
kampanju na Zapadu. Držao je govore, davao intervjue, optužio komuniste za
progon slobode izražavanja i vjerovanja. Plaćao je novinare, poticao utjecaj na
medije, političare. Na drugoj strani slao je finansijsku pomoć porodicama svih
uhapšenih, delikatno čuvajući njihovo ljudsko dostojanstvo, obrazlažući da on
novac ne šalje kao pomoć već podršku za plaćanje advokata. Kada se majci jednog
od osuðenih na dugogodišnju kaznu zatvora javio telefonom iz Ciriha da je
okuraži ona se uplašila od pomisli da razgovara sa čovjekom iz „emigracije".

     Adil-beg se ponosio što je musliman. Bio
je aktivan član Islamske zajednice.  Vodio
je Islamsku zajednicu u Cirihu, pomagao muslimane, davao pomoć islamskim
džematima, džamijama. Uvakufljavao. I kada se nije slagao sa hodžama, „klerom"
– kako bi ponekad govorio, uvijek je poštovao vrijednosti Islama i pozivao se
na njih. Svoj Bošnjački institut smatrao je islamskim vakufom. Duboko usaðene,
tradicionalne vrijednosti islamskog morala bile su mu mjera kritike na naše
današnje stanje koje ga je brinulo.

     Adil-beg je odselio iz Bosne i Hercegovine
tragajući za svojom i našom slobodom, domovinom, imenom i dostojanstvom.
Adil-beg se vratio u Bosnu i Hercegovinu da s nama gradi sve to.

     Ibrahim a.s. je u Mekki sagradio Kabu, a
onda otišao. Potom se vraćao svojoj Kabi. Muhamed a.s. je otišao iz Mekke
tražeći slobodu za svoju vjeru i svoj ummet. Muhamed a.s. se vratio iz Medine u
Mekku proslavljajući slobodu koju je dobila njegova Mekka i njegovi sugraðani.

     Gazi Husrev-beg, Bošnjak, se vratio u
Sarajevo i bogatstvo koje je stekao putem istoka ugradio u svoj vakuf u Bosni.
Adil-beg, Europljanin, Bošnjak, se vratio u Sarajevo i bogatstvo koje je stekao
putem zapada ugradio u svoj vakuf u Bosni.

     Adil-beg je iz Ciriha u Europi došao u Sarajevo
u Europi, Adil-beg je iz slobode i razvijene Švicarske došao u svoju lijepu i
gizdavu Bosnu i Hercegovinu.

     Rahmetli Adil-beg je pokazao da se sa
svojom vjerom i svojim vrijednostima može ići u Europu i svijet radi učenja,
poslovanja i zarade, ali da se sve to treba onda donijeti u svoju Bosnu i
Hercegovinu.

     Adil – tragalac za pravdom i pravednošću,
slobodom i domovinom, veliko bogatstvo koje je stekao ostavio je svojoj
najvećoj ljubavi Bosni. Bošnjački institut on je ostavio podjednako svoj svojoj
djeci – generacijama Bošnjaka i Bosanaca koji će doći.

     Kazivanje o životu našeg Adil-bega je
kazivanje o našoj Bosni i nama Bošnjacima. Adil-beg Zulfikarpašić je najveći
vakif u Bosni, poslije Gazi Husrev-bega. On je svoj vakuf udružio sa Gazi
Husrev-begovim i time nas naučio kako se Bošnjaci udružuju u dobru.

     Dok nas ovog časa Adil-begova duša gleda u
ovom skupu, mi se zavjetujemo da ćemo se vraćati, živjeti i ostajati ovdje,
ponosni i hrabri u svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

     Molimo Allaha dž.š. da Adil-bega nagradi
za dobra djela i oprosti mu grijehe, njegovoj porodici dadne sabur, a nama pouku.