Pravda je spora, ali dostižna

ImageHapšenje Radovana Karadžića, jednog od organizatora genocida u Bosni i Hercegovini, i reakcija masa, najbolji je pokazatelj trenutnog stanja u srbijanskom društvu

Ovih dana vodi se polemika i borba izmeðu dvije vrste ljudi ili izmeðu dvije prirode čovjeka. Uostalom, ta borba se vodi od nastanka čovjeka i trajat će do kraja svijeta izmeðu jedne – sklone zlu, nepravdi, haosu i smutnji i one druge koja je pozitivna, sklona pravdi, očuvanju vrijednosti i sklada.
Devedesetih godina je izgledalo da je ova prva priroda ili dimenzija čovjeka mnogo jača i dominantnija nad onom drugom, pozitivnom. Desili su se mnogi zločini i stradanja koji na to upućuju. Tokom tih godina je negativna priroda upravljala mnogim ljudima. Ona je pokazala da čovjek može biti suroviji od bilo koje životinje. Ubijani su nedužni, i to na očigled svojih najbližih. Ubijani su, a jedini grijeh im je bio što su muslimani.
Svi su mislili da je vrijeme četničkih kama, klanja i masovnih ubijanja prošlo, da su se ljudi okrenuli suživotu, zajedništvu i prosperitetu. Ali devedesete godine su sve to pogazile i u nepovrat bacile.
Niko nije mogao ni naslutiti da će komšija na komšiju udariti, da će njegovu djecu zlostavljati i ubijati. Niko nije ni slutio da će se ponovo stradanja dešavati. Neki su iz dobrosusjedskih odnosa i svinjsko meso jeli i alkohol pili. Neki su do te mjere išli pa su i svoju djecu svojim komšijama poklanjali. Ako bi se nekome nešto nudilo, komšije bi uvijek prvi počašćeni bili. A kako i ne bi kada ih vjera dobrim komšijskim odnosima uči. U većini slučajeva, Bošnjaci su i vjerske propise kršili samo da bi komšijama udovoljili.
Meðutim, dešava se nešto što se možda nije moglo izbjeći – stravični zločini. Tada na scenu dolaze oni kod kojih je ona negativna i zla priroda dominantna. Na scenu dolaze doktori koljači, instruktori rata i stradanja. Oni su uvidjeli da je došlo njihovo vrijeme, i zaista je došlo – počela su stradanja. Mnoga svjedočenja govore da su komšije najsuroviji i najnemilosrdniji bili.
Nećemo se vraćati na to vrijeme i ono što ga je obilježilo, jer je o tome puno rečeno i napisno. Prošlo je nekoliko godina, roðene su nove generacije nekih novih ljudi. Da li je čovječanstvo uzelo pouku? Da li se danas čovjek vrednuje po tome kakav je u svome poslu, u odnosu prema drugima, po njegovim moralnim svojstvima ili je presudna njegova nacionalna ili neka druga pripadnost. Bavit ćemo se analizom psihologije današnjeg savremenog čovjeka. Da li je te surove koljače proizveo komunizam i od njih napravio instruktore rata i klanja? A kako i ne bi kada je komunizam čovjeka obrazovao da bude ono što u stvari nije – bezvjernik. Da li se današnji čovjek drugačije ponaša, kada nema više komunizma?
Hapšenje Radovana Karadžića, jednog od organizatora genocida u Bosni i Hercegovini, i reakcija masa, najbolji je pokazatelj trenutnog stanja u srbijanskom društvu.
Pored toga što se u Srbiji već godinama govori i polemiše kako je sve što se dogaðalo tih sumornih devedesetih loše, kako treba sve to osuditi, što su činili samo pojedinci, dešava se nešto strašno. Javljaju se mnogi koji te zločine opravdavaju i na samu pomisao suðenja grubo reaguju. Ne poštuju se djeca koja su poklana, a da svoje djetinjstvo ne okončaše. Ne poštuje se bol majki koje su klanje djece svoje gledale. Ne poštuju se žrtve, a koljači se veličaju, opravdavaju i hvale.
To je ono što se kao utisak ovih dana nameće.
Navest ćemo izjavu jednog mudraca koji nam prenosi svoje iskustvo sa ovakvim ljudima. Iskustvo se njemu desilo u zatvoru kada je izdržavao zatvorsku kaznu nepravedno izrečenu. Dok je boravio u zatvorskim kazamatima upoznao je mnoge ljude i razne kriminalce. Jedne prilike, zatvorska uprava je osuðenicima emitovala film u kome se prikazuje kako jedan nasilnik siluje djevojčicu. Ovaj mudrac prenosi dio atmosfere koju je tada i sam osjetio: „Dok je nasilnik napadao djevojčicu, zapanjen sam ostao kada sam primijetio da većina osuðenika podržava napasnika i bodri ga u njegovom nasilju“, navodi mudrac.
Tako se, nažalost, i danas dešava. Mnogi u našem društvu veličaju nasilnika, koljača i zločinca. Niko se ne sjeća onoga što su činili i njihovih žrtava. Ne saosjeća se sa nanijetim bolom i strahotama koje su se dešavale.
Za ono što se može desiti svakom čovjeku i članovima njegove porodice, kada su u pitanju muslimani, nalaze se mnogi izgovori. Zločin tada ima drugu stranu, po nekima opravdanu. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da su mnogi zločinci nekada bili učitelji i ljekari, a ujedno su i dokazani koljači i monstrumi.
Za nekoliko desetina ugašenih života mnogi su osuðivani na nekoliko godina, a nekada broj godina iznosi po nekoliko desetina ljudskih života.
Drugi utisak koji se nameće ovih dana je svakako ono što se desilo u Novom Pazaru. Smjenom vlasti otkriva se nešto što se godinama naslućivalo: kraða, korupcija, mito, obmana i mnogo toga zašta nema adekvatnih riječi, a našta smo godinama upozoravali.
Neprikosnoveni „lider“ je u svojim službama angažovao dokazane kriminalce i pokorne poltrone. Zapostavljeni su interesi naroda i graðanstva, opljačkana su njihova dobra, pogažena njihova prava i potcijenjena njihova svijest, dok je grad postao jedan od najsiromašnijih, ogrezao u krizi nemorala, siromaštva i korupcije. „Lider“ je ovaj napaćeni narod zadužio tako da će godinama poslije njega plaćati ceh njegovog nehata, nemara i povlastica koje su koristili njegovi saradnici.
Ono što je teže od pljačke i kriminala, koji je činila prethodna vlast, jeste potcjenjivanje svijesti našeg naroda. Potcijenjeni smo i omalovaženi u svakom pogledu. Često su se u javnosti pojavljivali najgori meðu nama, a nama su predstavljani kao neprikosnoveni heroji.
Po izvještaju prvih procjena štete koju su počinili tokom svoje vladavine, samo u Novom Pazaru, spekuliše se cifrom od preko sedam miliona eura, koliko iznosi trenutni dug, mogu se samo naslutiti razmjere štete nanijete tokom njihove dugogodišnje vladavine u sandžačkim gradovima. Dovoljno da se napravi sedam mostova i asfaltira mnogo puteva u Novom Pazaru. „Ulagano“ je i u obrazovanje. Neko bi pomislio da su dodijeljene stipendije mladim talentima. U našem slučaju je ulagano u lice, koje je će uskoro slaviti šezdeseti roðendan, pokazali su zadnji izvještaji. Ugljanin je u njega ulijevao punu nadu i dodijelio mu stipendiju za nastavak školovanja. Svakako je ovom čovjeku potrebno da se obrazuje, ali ga godine ipak malo prevazilaze da bi koristio sredstva namijenjena za mlade talente u normalnom društvu. Mnogo je sličnih primjera gdje se kao narod potcjenjujemo i ponižavamo. No, pred nama je novo vrijeme koje će pokazati da li je pravda ipak dostižna za sve.
Prvi utisak je da je uhapšen onaj zbog koga su mnoge majke zakukale, a ognjišta ugašena. Njegovo kukavičje skrivanje je neka vrsta kazne, a samo hapšenje  nagovještaj da je pravda spora, ali ipak dostižna. Sigurni smo da za ovog čovjeka nema adekvatne kazne zbog razmjera zločinačkog poduhvata koji je predvodio, ali postoji Sudac koji je Pravedan i Moćan da njemu i sličnima njemu sudi i adekvatno ih nagradi.
Ako je pravda sustigla prvog, nadamo se da će i ovog drugog, kao i sve one koji na neprirodan i nezakonit način ugrožavaju živote i dobra drugih ljudi.    
Ovo su primjeri kada je negativna i zla priroda nadvladala onu drugu koja se u svakom čovjeku krije. Nadamo se da će ipak dobro pobijediti i dominirati u našem društvu, te da će svako odgovarati za svoja djela onako kako ih je činio.