Bajramski inervju Mehmedalije Hadžića

ImageU
jednom hadisu-kudsiji (Božanska poruka izražena riječima Božijeg
poslanika) se kaže da čovjekov post pripada Bogu i da će za nj postača
nagraditi posebnom nagradom. U objašnjenju tog iskaza stoji: "Ja sam
njegova (postačeva) nagrada, a ne Moje dženetske hurije ni dvorci".
Meðutim, u nazivu "Blagdan nagrade" mogu biti sadržane i sve druge
ljudske nagrade, jer sasvim je logično da nagraðeni (postač) sada
nagraðuje druge dijeleći bajramske poklone, kako materijalne tako i
duhovne naravi.

Uvaženi ef. Hadžiću, za Ramazanski-bajram kažu da je praznik
čovjekove intime, odnosno najveći blagdan radosti u islamu. Šta je to
što ga čini tako bliskim čovjeku?

– Dobro ste definirali smisao Ramazanskog-bajrama, jer se, zaista,
radi prvo o blagdanu naše intime, intime svakog muslimana ponaosob, a
drugo o intimi čitave jedne skupine koja je uspješno okončala period
islamskog posta. Mada je uobičajeno da se ovaj blagdan u narodu smatra
„najvećim blagdanom" u muslimana, činjenica je, meðutim, da se u
islamskoj tradiciji Kurban-bajram (Bajram prinošenja žrtve) naziva
„najvećim blagdanom" jer se njime ustvari obilježava završetak
hodočašća u Mekki, kada svi muslimani u svijetu izražavaju svoju radost
za uspješan završetak najvećeg godišnjeg muslimanskog skupa. Dakle,
prvi bajram je uistinu najveći i najznačajniji kad je riječ o
pojedincu; to je vrijeme njegove goleme radosti budući da je uspješno
okončao djelo koje je Bogu višnjem najdraže od svih njegovih djela, za
šta mu nesumnjivo pripada nagrada za koju niko ne zna kakva će biti
osim dragi Bog. Otuda se ovaj blagdan naziva još i „Blagdan (podjele)
nagrada".

Na kakve nagrade mislite?

– Ovdje je najvjerovatnije riječ o Božijoj nagradi postačima. U
jednom hadisu-kudsiji (Božanska poruka izražena riječima Božijeg
poslanika) se kaže da čovjekov post pripada Bogu i da će za nj postača
nagraditi posebnom nagradom. U objašnjenju tog iskaza stoji: "Ja sam
njegova (postačeva) nagrada, a ne Moje dženetske hurije ni dvorci".
Meðutim, u nazivu "Blagdan nagrade" mogu biti sadržane i sve druge
ljudske nagrade, jer sasvim je logično da nagraðeni (postač) sada
nagraðuje druge dijeleći bajramske poklone, kako materijalne tako i
duhovne naravi.

A u čemu je simbolika njegove radosti?

– Ova radost izražava se prvo podjelom sadakatu-l-fitra (propisan
iznos imovine) siromašnima, ako se to nije učinilo ranije, potom
muslimani zajednički klanjaju bajram, što je ustvari praktičan vid
iskazivanja pokornosti, samopredanosti i zahvalnosti Bogu, a nakon toga
slijede posjete bližnjima, prijateljima, te čestitanja, podjela
poklona, nagraðivanje najmlaðih i dr. Na samom kraju dolazi naročito
pripremljena sofra, a potom prigodna veselja. Takoðer treba podsjetiti
da je na Bajram običaj da se obuče novo odijelo, ili makar jedan
odjevni predmet, i za mlade i za starije, jer je to vid iskazivanje
zahvalnosti Bogu i izraz opće radosti.

Sve navedeno dolazi kao kulminacija velikog vjerskog i moralnog
uspjeha zbog izvršenog svakodnevnog posta u mjesecu ramazanu čime je
postač dokazao svoju spremnost i sposobnost da se suprotstavi svojim
nagonima, silama zla i prohtjevima za tjelesnim užicima. Na taj način
kod njega su do izražaja došli viši moralni i vjerski zahtjevi. On je
izašao iz mjeseca ramazana s jakim osjećanjem da je u svom ukupnom biću
postigao viši stupanj moralnog uzdignuća i spremnosti da primi na sebe
bilo koju obavezu i iskušenje.

S kakvom radošću Vi dočekujete ovaj bajram?

– Prije svega, iskazujem svu hvalu i zahvalu dragom Bogu što me
darovao i počastio da dočekam i provedem ovaj blagoslovljeni mjesec u
vršenju propisanih i dobrovoljnih pokornosti (ibadeta) koji će mi,
nadam se, pribaviti zadovoljstvo Njegovo. Činim tu zahvalu i zato što
je ta čast pripala i mojoj porodici, zatim mojoj rodbini i
prijateljima. Svi smo mi, Allahovom milošću i dobrotom, ovogodišnji
mubarek ramazan dočekali i provodili kao praktični muslimani. I svima
su nama se u njemu dogodile mnoge lijepe stvari i radosti. I kao što je
Resulullah, neka je mir na nj, učio dovu da ga Allah milostivi daruje
dočekom narednog mjeseca ramazan, i mi to takoðer činimo jer za čovjeka
nema veće blagodati. Eto, to je prva i najveća moja radost na Bajram.
Naravno bilo je još radosti.

Čemu bi se, inače, Bošnjaci trebalo da raduju ovog Ramazanskog bajrama?

– Dakako, ima mjesta za njihovu radost. Ono što sam maloprije rekao
o razlogu moje radosti, siguran sam da se sve to odnosi i na velik broj
Bošnjaka. Jer proces vraćanja Bošnjaka vjeri koji je započeo raspadom
ranijeg sistema još, hvala Bogu, traje iako je nažalost njegov
intenzitet sada nešto slabiji. Stoga, potrebno je učiniti sve da ova
reislamizacija Bošnjaka, kako je neki nazivaju, ne malaksa i ne utihne,
jer njoj se snažno suprotstavlja jedan drugi proces, „najopasniji
antiislamski faktor" – proces pozapadnjačenja. Glavne njegove crte su:
pretjerana briga o tijelu, pohlepa za tjelesnim užicima, krajnji
individualizam, pohlepa za materijalnim dobrima, uzdanje u iznenadnu
„sreću" u kojoj će se novac brzo i lahko steći ili dobiti, sve veći
zaborav Allaha i drugog svijeta (Ahireta), nebriga za sevap i grijeh,
nehaj prema vječnom životu i polaganju računa na Sudnjem danu. Borba
protiv ovih poroka je najveća zadaća i obaveza svakog vjernika i
njegove zajednice. Post mjeseca ramazana ojačao je našu svijest o toj
odgovornosti tako da s pravom možemo očekivati će ta borba biti
uspješna. To je još jedan razlog za našu zajedničku radost.

Zašto je došlo do slabljenja tog intenziteta i kako se to manifestuje?

– Za to ima više objektivnih ali i subjektivnih razloga. Ja bih
nešto rekao o ovim drugim jer su oni važniji. U nas ponovo dolazi do
krize religijske svijesti i znanja. Religijski svjestan čovjek ima
jasno znanje o pravom cilju svoga života, o tome zašto živi i kako
treba da živi. I spreman je izvršiti sve obaveze koje proistječu iz tog
znanja i svijesti o Bogu. A takav odnos prema Bogu znači vazda
kvalitetno drukčiji odnos prema sebi, drugima i svijetu u cjelini. Iz
takvog odnosa nastaje i novi kvalitet moralne uznesenosti i
oduševljenja, snažno osjećanje nadmoći duha nad stvarima. Čovjek
postaje sposoban i spreman na izvršenje izvanrednih djela hrabrosti i
požrtvovnosti zarad ostvarenja ideala koje nosi. U najkraćem, imam
utisak da sve veći broj našeg svijeta radije prihvataju religijski
folklor zanemarujući samu bit vjere koja izvorno znači svijest o dugu
prema Bogu, odnosno svijest o odgovornosti za smisao života na ovom
svijetu. Tako i naša današnja vjerska praksa sve više postaje produkt
tzv. sekularne religijske svijesti, a to praktično znači da je istinske
vjere sve manje, a i ono što je ima – to ponekad više liči na
sujevjerje nego na vjeru (din) u izvornom smislu.

Ima li razloga i da se brinu za svoju sudbinu u Bosni, odnosno za sudbinu Bosne?

– Naravno, ima i ozbiljnih razloga za golemu zabrinutost nas
Bošnjaka, kako za našu sudbinu u Bosni i Hercegovini tako i za sudbinu
same države Bosne i Hercegovine. Neosporna je činjenica da se mi,
Bošnjaci, kroz više stoljeća borimo za golo preživljenje na našim
stoljetnim prostorima. Iako su preživljenje i sreća neosporiva prava
svakog pojedinca i svakog kolektiva moguće je, u slučaju Bošnjaka,
jasno pokazati da na brojnim prostorima nestajemo i mi i naši tragovi.
Moguće je pokazati stotine sela i gradova u kojima je prisutnost
Bošnjaka posve uništena. I naše psihosocijalno stanje je izuzetno
teško, možda jedno od najtežih u Evropi. Takvo stanje je pokazanje
historijskog procesa stradanja, patnje i sistemskog uništenja. A ono
što naročito zabrinjava je činjenica da u vidiku historijskog trajanja
taj proces nije prekinut. Tragično je da Bošnjaci nemaju jasan odgovor
na pitanje svoga preživljenja a kamoli da imaju odgovor i viziju o tome
kako to preživljavanje može biti preinačeno u radost života,
zadovoljstvo i sigurnost. Na primjer, danas meðu nama, Bošnjacima, niko
ne nudi razložan odgovor o odnosu cjeline i dijelova, većine i manjine,
pluralnosti i jedinstvenosti i td. Meðusobno sukobljavanje pojedinaca i
grupa na svim razinama samo su vanjske manifestacije naše unutarnje
agonije.

Neko će, možda, primijetiti da je ova jadikovka dobro poznata svima
koji razmišljaju, pa ima li, onda, koristi od njezina ponavljanja.
Osobno smatram da ovo naše stanje treba da stalno bude pred našim
očima. Nema koristi skrivati okrutnu istinu od sebe samih, bježati i
uzmicati prema iluzijama.

Kaže se da su u istoriji islama muslimani uz ramazan
započinjali najvažnije i najveće poslove.  Koji su to „najvažniji i
najveći poslovi" koje je Islmaska zajenica u BiH radila ovog ramazana
za dobrobit muslimana u našoj zemlji i dijaspori?

– To je povijesna istina, tako da se s pravom može reći da je
sudbina muslimana uveliko povezana s mjesecom ramazanom. Svi
najznačajniji dogaðaji i velike stvari u muslimana zgodili su se u tom
mjesecu, od velikih vojnih pobjeda pa do započinjanja ili dovršavanja
impozantnih graditeljskih, kulturnih i civilizacijskih zdanja.

Sličnu sudbinu dijele muslimani i Islamska zajednica u Bosni i
Hercegovini. I naša sudbina je tijesno vezana za ovaj mubarek mjesec.
Brojne su povijesne i materijalne činjenice koje to nepobitno svjedoče,
jer su Bošnjaci vazda nastojali da svoja hajr-djela, hajrate, otpočinju
ili završavaju u toku mjeseca posta. Na primjer, to je vidljivo iz
mnogih značajnih rukopisa u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Pokretanje
akcije ubiranja zekata za potrebe Islamske zajednice kao i projekat za
zgradu Fakulteta islamskih nauka u nas otpočeli su u mjesecu ramazanu.
U mjesecu ramazanu 1429. h. g., odnosno 2008. godine takoðer je bilo
nekoliko značajnih akcija, kako u domovini tako i u dijaspori. O tim
aktivnostima vodi brigu Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta Islamske
zajednice. No, ovom prilikom želio bih istaći samo nekoliko
najznačajnijih. Tokom čitavog ovog mjeseca, uz najviše zvaničnike IZ-e,
i brojni naši alimi i profesori posjetili su mnoge džemate širom Bosne
i Hercegovine kao i u dijaspori. Ti susreti i razgovori ulaze u samu
biti islamskog učenja. Muslimani u Sloveniji su u akciji za vrijeme
iftara u Ljubljani prikupili više od pola milijuna eura za izgradnju
džamije u slovenačkoj prijestolnici. Privrednici u Sarajevu pokrenuli
su inicijativu, odnosno vode akciju za izgradnju moderne i funkcionalne
zgrade Rijaseta IZ-e za koju je već položen kamen-temeljac 17. dana
ramazana, na dan Bedra, kada su muslimana izvojevali najveću vojnu
pobjedu u svojoj povijesti. Bez te inicijative i spremnosti naših
privrednika da finansiraju njezinu izgradnju, Rijast bi zasigurno i
dalje nastavio raditi u sadašnjoj zgradi koja objektivno ne može
udovoljiti svim potrebama u radu ove institucije. A kad bi Rijaset i
bio kadar da sam podiže novu zgradu, to ne bi bio moralan čin budući da
najveći dio našeg naroda živi na samom rubu egzistencije. Takoðer,
prireðeni su zajednički iftari u Foči, Banjaluci, Prači i nekim drugim
mjestima na kojima su bili i najviši predstavnici IZ-e koji su se tako
upoznali sa prilikama i teškim problemima s kojima se suočavaju naša
braća u tim mjestima. Održano je i nekoliko zajedničkih iftara sa našim
privrednicima. Ono što je posebno značajno pri svim tim susretima jest
razgovor o našim najznačajnijim pitanjima i našoj zajedničkoj sudbini
na ovim prostorima. Možda se u te aktivnosti mogu ubrojati i moji
osobni susreti s našim intelektualcima na područjima muftijstava u
Bihaću, Zenici i Mostaru, na kojima je razgovarano o stanju duha našeg
naroda u svjetlu Ramazanske poruke Savjeta Reisu-l-uleme za 2008.
godinu.

Zanimljivo da Rijaset Islamske zajednice u posljednje
vrijeme, pa i u ovom ramazanu, značajnu pažnju posvećuje stanju duha u
Bosni i Hercegovini, posebno meðu Bošnjacima. Zašto je Islamska
zajednica toliko zabrinuta za stanje našeg duha?

– Ta zabrinutost proistječe iz same naravi poslanja Islamske
zajednice kao i iz njezinog ustavnog načela da je institucija
reisu-l-uleme „simbol jedinstva dina i ummeta". Upravo, imajući u vidu
opće stanje duha u nas, potom postojanje „pojava koje kod muslimana
izazivaju nemir" i „zbog nepostojanja jedinstva oko bitnih pitanja za
opstanak i razvoj naroda i države", Savjet reisu-l-uleme, kojeg čine
reisu-l-ulema, njegov zamjenik, dekan Fakulteta islamskih nauka i sve
muftije, objavio je Ramazansku poruku za 1429.h.g.-2008.
godinu.Vjerujući da su mjesec ramazan sa svojim blagoslovom i ibadeti u
njemu sa svojim djelotvornim duhom najprikladnije vrijeme za sveukupni,
naročito moralni i vjerski, preobražaj čovjeka, naša meritorna ulema je
još jednom željela podsjetiti muslimane i naš narod na bitne
pretpostavke očuvanja našeg muslimanskog i bošnjačkog bića, našeg
identiteta i države. Apostrofirane su temeljne islamske vrijednosti kao
što su: bratstvo muslimana u različitostima, jedinstvo sudbine „koja se
očituje u zajedničkom dogovaranju na putu do zajedničkog cilja", pravda
i meðusobno povjerenje te jasna vizija budućnosti „oko koje nema
neslaganja, jer narod koji nema viziju za svoj opstanak i razvoj osuðen
je na propadanje".

Ovako koncipirana, poruka jasno ukazuje na ono na čemu bi trebalo
ustrajavati kao zajedničkom sadržaju u sadašnjoj psihološkoj,
obrazovnoj političkoj, ekonomskoj i drugim razuðenostima našeg naroda.
Te saglasnosti, tog zajedničkog imenitelja danas meðu Bosanskim
Muslimanima/Bošnjacima nema. A ta saglasnost je neophodna. Meðutim,
njezino postizanje je dugotrajan proces, koji je, manje-više, obaveza
svakog našeg čovjeka. U razgovoru koji sam imao sa intelektualcima u
gorespomenutim mjestima došlo se do zajedničkog zaključka da je
potrebno izgraditi saglasnost naše intelektualne elite, saglasnost koja
bi mogla postati graditeljska kolektivna svijest Bošnjaka. Umjesto te
svijesti, naš narod danas ima samo „kolektivni traumatski
emocionalizam" koji je produkt njegovih višestoljetnih tegoba,
stradanja i uništavanja. Jedini pravi način i put izgradnje te
graditeljske kolektivne svijesti Bošnjaka jest otvoreni i bespoštedni
demokratski dijalog, dijalog u kojem su svi njegovi sudionici, načelno
govoreći, s jednakim dostojanstvom. Zato potrebno je početi razgovarati
o svemu u nas, otvoreno i iskreno. A da bi smo to mogli učiniti moramo
ispuniti prvi uvjet: imati sposobnost jedni druge (po)slušati, jer bez
toga nema (raz)govora meðu ljudima. I učiniti sve da ne ugrozimo
ljudsko dostojanstvo. Pri tome treba imati stalno na umu da je pravda
govorenje i pokazivanje istine.

Postoji li bošnjačka politika danas i ako je ima kako biste je okarakterisali?

– Ako prihvatimo da Bošnjaci danas imaju bošnjačku (nacionalnu)
politiku, a istovremeno objektivno sagledamo realno stanje u kome se
nalaze koje je vrlo teško u svakom pogledu, onda slijedi sasvim logičan
zaključak da sadašnja njihova politička elita vodi tu politiku na
pogrešan način. Ako je to voðenje samo rezultat njihova neznanja tog
posla i zanata, možda bi im se i moglo „progledati kroz prste". Ali,
ako vode takvu politiku svjesni svoga neznanja, koje onda pomoću sile i
moći, pokušavaju nametnuti kao znanje, u tom slučaju oni, po
tradicijskom tumačenju, čine nasilje. A za nasilje Bog uzvišeni prijeti
žestokom kaznom. Ovdje bih još samo dodao da i nacionalna politika koja
se znalački vodi vazda ima i nadnacionalni sadržaj, što u konkretnom
slučaju znači da ispravna bošnjačka politika istovremeno uključuje i
bosansku politiku. A ova druga je Bošnjacima jednako važna kao i prva,
pa čak i preča.

Mnogi zamjeraju Islamskoj zajednici, pa i reisu-l-ulemi i
muftijama, da se miješaju u politiku, pa i u bajramskim hutbama. Kako
Vi kao poznati tumač islama gledate na to?

– Prvo, zajednica muslimana ili Islamska zajednica počiva na
suodnosu moralnih ličnosti. Ono što njezino tkivo tako snažno veže jest
moral. Drugo, vjera je aktivan princip; ona je vazda povezana sa
socijalizacijom i vezu čovjeka sa njegovom zajednicom čini čvršćom. U
normativnim islamskim izvorima, Kur'anu Časnom i Poslanikovoj uzoritoj
praksi, izričito se nareðuje da se vjernicima stalno ponavlja da ostanu
jedno nedjeljivo biće, bez podjele i nesloge, i naglašava moralna
obaveza zapovijedanja dobra, a sprječavanja zla.Tako je uspostava
pravednog i neporočnog društva neodvojiva od islamskog učenja. Sada,
ako jedan alim koji obnaša neku od funkcija u Islamskoj zajednici u
svojoj propovijedi npr. spomene izbore ili glasanje i iznese islamski
stav o ovom pitanju koji glasi: U vidiku islamskog učenja izbori se
mogu usporediti s islamskim načelom šehadeta (iskreno svjedočenje).
Stoga, onaj koji za nekoga svjedoči (čitaj: glasa) da je čestit a on to
ustvari nije, čini jedan od „velikih grijeha" – grijeh lažnog
svjedočenja (kavlu-z-zur), koji je u Kur'anu spojen s najvećim grijehom
– širkom (pridruživanje Bogu ortaka); onaj koji svjedoči (glasa) da je
neki kandidat čestit samo zato što mu je on roðak, ili što su iz istog
mjesta, ili zarad lične koristi koju očekuje, on krši Božiju zapovijed
„da se istinski svjedoči pred Allahom"; dok onaj koji izbjegava
svjedočenje (tj. glasanje), postupa suprotno Božijem upozorenju da se
svjedočenje (tj. glasanje) ne smije uskratiti.

Ovdje se sada nameće logično pitanje: da li se ovakvo tumačenje
nekog pitanja u svjetlu tradicijskog učenje može smatrati „miješanjem u
politiku"? Hoće li slična tumačenja pojava u našem društvu koje ga
razaraju kao nikada ranije kao što su: nasilje, kriminal, korupcija,
naglašeni egoizam, nepotizam, despotizam, brzo, sumnjivo i pretjerano
bogaćenje, prostitucija, alkoholizam, narkomanija i dr. takoðer biti
okarakterizirana kao „miješanje u politiku"? Sa tradicijskog stajališta
neprihvatljiva je (zlo)upotreba vjere u dnevnopolitičke svrhe jer to
vjeri donosi samo štetu.

U jednom Vašem intervju govorili ste o bosanskoj ornamentici
koja je nekad krasila zidove naših džamija, a danas je nema. Zašto je
nema i žalite li za njom?

– Da, o tome sam govorio u konteksu našeg odnosa prama tradiciji
kojoj pripadamo. Zaista, mi, Bošnjaci imamo golemo i raskošno
tradicijsko nasljeðe kao i golemu i raskošno kulturnu baštinu. Vrlo je
razložno pitanje: da li se mi odnosimo na ispravan način prema ovome
što imamao, da li takvim odnosom pomažemo da to naše ukupno nasljeðe i
dalje traje, ili, pak, svojim (ne)činjenjem prekidamo njegovo trajanje
i unštavamo ga? Ukazao sam na naša greblja, hareme, tekije, stare
mektebe i naravno džamije, gdje naš nehaj i nebriga uistinu
zabrinjavaju. Uzmimo za primjer džamije koje gradimo širom naše zemlje.
Gradnja tih džamija može nas samo radovati. Meðutim, kakve su nam mnoge
od tih džamija po svom vanjskom izgledu, ali isto tako kakva je njihova
unutrašnjost? Pogledajte, sve doskora vjernici su u naše džamije
ulazili idući ravno, a samo u rijetkim slučajevima ulaz u džamiju bio
je takav da se pri ulasku moralo silaziti. Meðutim, danas se muslimani
vrlo često moraju penjati da bi ušli u novosagraðene džamije. Nikada
ranije u nas se nije penjalo ulazeći u džamije jer se graðene u punom
skladu s našom svetom tradicijom. Za naš tradicijski kontinuitet bitan
je i ovaj detalj. Unutrašnji zidovi naših džamija ranije su bili
okićeni raznoraznim levhama. Znalo se tačno gdje je mjesto svakoj od
njih, u skladu s njezinim sadržajem – učenjem i porukom. Niko to nije
mogao promijeniti po svom nahoðenju niti dovesti u pitanje. Levhe s
imenom Allahovim, džellešanuhu, zatim Poslanikovim, i imenima njegovih
prvih halifa (pravednih vladara), a vrlo često i imenima Poslanikovih
unuka, Hasana i Husejna, – neka je Božije zadovoljstvo s njima! –
zračile su svojim sjajem, povećavale ljepotu i budile osjećanja svih u
njihovoj blizini. Nažalost, brojnim našim današnjim džamijama je našom
krivicom uskraćena ta ljepota i duhovnost. I zato one više ne mire
suprotnosti svijeta kao one ranije.

Nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu i novog
genocida nad bošnjačkim narodom, radost Ramazanskog bajrama već drugog
dana zamjenjuje tuga, jer je tad, prema odluci Rijaseta, Dan šehida.
Kako biste doveli u simboličnu vezu radost i tugu Ramazanskog bajrama?

– Mi često gubimo iz vida pravi smisao pojma šehid. U vidiku
islamske i ukupne muslimanske tradicije šehid zauzima posebno, zapravo
najviše mjesto. Takvo odabrano mjesto on će imati i u Džennetu. Prema
tome, kada mi svake godine na 2. dan Bajrama obnavljamo sjećanje na
naše šehide i odajemo im dužno poštovanje, mi istovremeno imamo na umu
da su oni, za razliku od nas, istinski dobitnici i sretnici jer su već
osigurali svoju onosvjetsku budućnost. Mi, živi, još ne znamo kakva će
naša budućnost biti tamo, ali smo uvjereni da će oni imati pravo,
zajedno s Božijim poslanicima i drugim dobrim ljudima, da se zauzmu za
nas da i mi uspijemo zadobiti vječnu sreću. Ali to njihovo zauzimanje
ovisi o tome da li smo mi ispunili naše obaveze prema njima, uz
napomenu da najveće pravo zapravo pripada mrtvima a ne živima. Osobno
smatram da nismo svjesni ove naše obaveze, ni kao pojedinci ni kao
kolektiv.

Mislite li da je drugi dan Ramazanskog bajrama „pravi dan" za bošnjačko sjećanje na šehide?

– Ovaj datum ustanovljen je Odlukom Rijaseta IZ-e kao dan sjećanja
na na sve naše šehide i odavanja dužnog poštovanja tim istinskim
herojima i velikanima našeg naroda jer su oni žrtvovali svoje živote za
našu slobodu u najširem smislu. Prilikom njegovog ustanovljenja uzeta
je u obzir činjenica da je posljednja agresija na našu domovinu
započela upravo na Bajram 1992. godine. Vrijeme će pokazati da li je
ovaj datum, gledajući na praktične razloge, "pravi dan" za to sjećanje.

Kakav je Vaš stav o gey festivalu u Sarajevu i o incidentu koji se dogodio odmah nakon njegovog otvaranja?

– Prvo, vjerniku, ako želi takav biti, nije dozvoljeno da za bilo
koji grijeh kaže da nije grijeh i obrnuto. Meðutim, vjernik ne smije
mrziti počinitelja grijeha. Naravno neće se ni solidarisati s njegovim
činjenjem. Drugo, svaki pojedinac ima neotuðivo pravo da na onom što se
zove javni prostor iskaže svoju volju i opredijeljenost sve dok tim
svojim činom ne ugrožava pravo drugog. Najispravnije i najbolje je za
sve ova pitanja riješti zakonom. Nesporazumi i nedoumice oko njih
rješavaju se i putem iskrenog razgovora. No treba se čuvati i njihove
zloupotrebe za kojekakve ciljeve jer su ljudi skloni tome. Ono što je
ovdje nedvojbeno je da svako nasilje zaslužuje osudu, a njegovi
činitelji primjerenu kaznu.

Osloboðenje, 29. 09. 2008., razgovarao Šefko Hodžić