Pritisak na ljude

Image"Policija često obilazi moju kuću. Nekada doðu noću, odvode me, zadržavaju po cijelu noć. Moja porodica je preplašena. Ne znam šta da radim.“ 

Džematlije na udaru
U razgovoru sa Muljazimom Ramičevićem, mještaninom iz Ribarića, došli smo do zabrinjavajućih podataka o pritiscima na lica koja odbijaju da se priklone izdajničkom taboru i napadima na Islamsku zajednicu. „Napadi na mene“ – kaže Ramičević – „traju već mjesecima i postaju sve ozbiljniji.“
„Ja sam od samog početka prepoznao šta planira grupa oko Zilkića i odbio sam im dati bilo kakvu podršku. To mi ne dozvoljava vjera, čast i dostojanstvo, kao i porodični ponos. Sjećam se kao dječak kada su ljudi, koji danas podržavaju Zilkića iz moje džamije, kao komunisti napadali moga amidžu koji je radio za džamiju, a što su mu oni tada zamjerali. Tada sam štitio amidžu i danas sam ostao dosljedan da neću dići ruku na svoju vjeru, kao što nisam ni tada.“
Početak napada
„Napadi na mene su učestali, kako oni verbalne prirode, tako i fizički. Napadaju me članovi porodice Zilkić, Ramičević i Elesković. Nažalost, napadima se pridružuju i neki članovi moje dalje familije.
Prije mjesec dana me napao Enes Ramičević i to samo zato što se nisam rukovao sa Muhamedom Demirovićem, inače mojim roðakom. Nisam se sa njim rukovao zato što mi je to sada ispod časti.
Ramičević me fizički napao i umalo nije došlo do obračuna, da me nisu prolaznici zaštitili.“
Policijski pritisak
„Pristalice Zilkića su se udružili protiv mene. Tuže me za raznorazne stvari, svjedoče krivo, klevetaju me. Policija često obilazi moju kuću. Nekada doðu noću, odvode me, zadržavaju po cijelu noć.
Moja porodica je preplašena. Ne znam šta da radim.“
Posljednji napad
U četvrtak (23.10.2008.) klanjao sam akšam namaz u džamiji u Ribariću. Nakon toga sam htio da idem u Novi Pazar sa Džemail-ef. Mavrićem. Tada su na mene naletjeli putnički „Golf“ i „Audi“ u kojima su bili Irfan Ramičević i Sead Ramović, koji radi u Opštini Titin. Istrčali su ispred mene i zaletjeli se da me tuku. Pokušao sam da pobjegnem, ali su oni bili brži. Oborili su me i tukli sve dok nije došla patrola tutinske policije, te me spasila. Poveli su me na Hitnu službu u Tutin, a odatle sam dobio uput za Novi Pazar. Imao sam povrede rebara, oka, leða. Po cijelom tijelu sam imao povrede. Ja sam šećeraš, imam petoro djece i gledam kako da preživim. Ne pada mi na pamet da se tučem. Provociraju me non-stop, na namazu me guraju, prate… Ne znam šta da radim. Ima li nekog ko će me zaštiti?
Bolnički pritisak
Kada sam stigao na prijemno odjeljenje u Novi Pazar, primio me doktor Kemal Brničanin, a za njim je stigao doktor Izet Tutić i pitao me je: „Je li te zvao Jakup?“  Ja sam rekao da jeste. Namignuo mi je i rekao: „Ne boj se, ti si naš brat. Ima ovdje da ležiš. Ja sam ovdje po zadatku.“ I stvarno su me smjestili. Nakon nekog vremena došao je doktor Brničanin i rekao: „Nisam htio da primim one koji su te tukli. Eto im bolnica u Tutinu, pa neka se gore liječe kad znaju da tuku.“
Sutradan, bila je vizita. Ja sam se požalio gdje i šta me boli: oko, leða i cijelo tijelo. Prošla je vizita, a nakon pola sata došli su ljekari Brničanin i Tutić u pratnji dvije sestre, kojima ja ne znam imena. Tutić me je pitao: „Je li te zvao Jakup?“ Ja sam rekao da nije i pitao ga ko je taj Jakup. Nakon toga me je pitao: „Jesi li ti za reisa ili za Muftiju?“ Rekao sam da sam za Muftiju. Počeo je da mi drži predavanje, a onda su mi uzeli istoriju bolesti. Pitao sam one pored sebe zašto su je uzeli, rekli su da ne znaju. Nakon nekoliko vremena došla je sestra i rekla da sam otpušten kući. Tražio sam otpusnu listu, ali su mi kazali da doktor Brničanin nije tu. Otišao sam bez otpusne liste. Kada sam stigao kući djeca su plakala. Ujutru sam rano otišao da se javim ljekaru. Nakon toga su me zvali iz policije da se javim u Sud. Rekao sam da sam bolestan i da ne mogu.“  (M.C.)