Zašto su muslimani zaostali

ImageTekst je prvi put objavljen u Takvimu za 1967. godinu. To je ujedno i jedan od izabranih tekstova iz knjige „Čovjeka trebamo” 

Ovo pitanje nije izmišljeno, niti je plod kakvog dokonog razmišljanja. Njega nameće prizor mirovanja i letargije, koja je dugo vladala na prostornim oblastima od Gibraltara do Indonezije. Izrazito ispoljavanje ove pojave, koju su neki nazvali „noć islama“, njena glavna mijena, obuhvata period od engleskog osvajanja Indije do kraja prvog svjetskog rata. Njeni dublji uzroci pak, kao i njeni počeci, sežu daleko ranije, kao što se njene posljedice u punoj mjeri osjećaju još i danas.
Uzroci uspona i propadanja jednog naroda uvijek su složeni i mnogostruki. Samo jedan dio tih uzroka su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Drugi dio faktora su nedokučivi i neobjašnjivi jer se nalaze u srcima i volji ljudi.
Šta je to što je činilo da su se u toku istorije izvori života, volje i prosvjećenosti pojavili baš na tlu starog Egipta, Grčke, Rima, Arabije, Indije, Kine, Meksika, a danas u Evropi i Americi, dok su istovremeno na širokim prostranstvima van ovih ograničenih oblasti živjele i umirale bezbrojne generacije „felaha“, krećući se uvijek u istom krugu, ostajući van istorije?
Šta je to što čini da jedan narod odjednom naðe sebe i postane kolijevka div-junaka, svetaca, pjesnika, dok drugi pod istim suncem i sličnim uvjetima nastavlja da tavori bezobličan i nepoznat?
Objašnjenja se vrte u krugu: krive su voðe, ustanove, ekonomske prilike, neprosvijećenost masa itd. Narod je neprosvijećen pa trpi pokvarene voðe, voðe su sebične pa ne prosvjećuju narod. Ustanove su rezultat kulturnog nivoa sredine, koji je, opet sa svoje strane, uvjetovan poretkom, to jest tim istim ustanovama. Šta je tu uzrok, a šta posljedica?
Istorija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika. Ona ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviðati tok dogaðaja ili objasniti ono što se odigralo. Istorija je priča o životu, a život ispoljava manifestacije slobode, spontanosti, nepredvidivosti. U svojoj posljednjoj definiciji život ostaje tajna. Stoga neće i ne može biti sigurnog i potpuno naučnog odgovora na pitanje: zašto jedan narod nazaduje?
Iako cilj ovoga članka nije (a s obzirom na ograničenost prostora to ne bi bilo ni moguće) da istraži ili barem nabroji uzroke nazadovanja muslimanskih naroda, ipak ću ovdje spomenuti dva takva uzroka, koja se po svom značaju izdvajaju od ostalih: vanjski – mongolska najezda, i unutrašnji – teološko tumačenje islama.
Ma koliko se o mongolskoj invaziji govorilo i pisalo, mislim da u svijesti ljudi nije još nikad dovoljno shvaćena zastrašujuća razmjera ove katastrofe. Stotine gradova i sve što je čovjek ostvario svojom rukom, na ogromnom području vitalnom za islam, bilo je uništeno na način kojem nema primjera u novijoj, pa ni starijoj istoriji. Stanovništvo čitavih oblasti bilo je istrijebljeno do posljednjeg čovjeka. Može se smatrati čudom da su se pregaženi narodi ikada viša pridigli.
S druge strane, teološko shvatanje islama, svodeći islam samo na religioznu poruku i zanemarujući, pa i negirajući, njegovu ulogu u ureðenju i mijenjanju vanjskog svijeta, iznutra je oslabilo snagu i otpornost islamske zajednice i činilo je lakim plijenom.
Vratimo se sada na pravi zadatak ovog članka, a on se ograničava isključivo na to da razmotri da li je u kompleksu uzroka, islam kao vjera, ideja, način života ili životna filozofija miliona ljudi koji se zovu muslimani, bio i mogao biti jedan od faktora nazadovanja islamskih naroda.
U prošlosti, islamski narodi, ili barem velika većina njih, nisu bili zaostali. U sadašnjosti postoji zaostalost, ali muslimani ne slijede islam. Za prvo uzimam kao svjedoka istoriju; za drugo uzimam kao svjedoka sebe, vas, sve nas zajedno.
 II
Islam je skup poruka sadržanih u Kur’anu, hadisu i drugim izvorima. Ali isto tako, islam je naziv za jednu istorijsku pojavu u stvarnom svijetu, za pokret koji je ustrojio zakonodavstvo, gradove, države i civilizacije. I kao poruka i kao stvarna istorijska pojava on odbacuje stagnaciju.
Podsjetimo se kako su islam napadali kao ratobornu religiju, religiju onih „koji ne miruju čak ni u molitvi; čiji je cilj da osvaja svijet, a ne da priprema ljude za Carstvo Božije; čiji post više liči na mjeru surove discipline nego na skrušeno isposništvo i u kojoj su sila i milosrðe, pobožnost i uživanje beznadežno pomiješani“.
U ovom napadu, bez obzira na njegove motive, ima nešto istine. Islam je uvijek htio dva svijeta: vanjski i unutrašnji, moralni i  istorijski, ovaj i budući. Ovim dvojnim pozivom islam se može definisati. Prema Bogu i dobru islam je nalagao predanost, ali za zlo, nasilje, neprijatelje, bolesti, prljavštinu i sujevjerje on je imao samo jednu poruku: borba .
Francuski islamolog Jacques Risler tvrdi da islam nema pet nego šest osnovnih naredbi (islamskih šarta). Po njemu, šesti islamski šart je borba. Najvjerniji tumači slova i duha pravog islama, bez sumnje, bili su prvi muslimani. Podaci koje ćemo navesti jasno pokazuju da oni u porukama islama nisu čuli poziv na mirenje sa sudbinom, nego zahtjev da se svijet osvoji i izmijeni.  
Islam se pojavio oko 610. godine meðu nepoznatim plemenima, na dalekoj periferiji tadašnjeg civilizovanog svijeta. Muhamed a.s. je umro 632. godine, a samo 100 godina nakon toga njegovi vojnici su se nalazili pred današnjim Parizom (bitka kod Poitiersa 732. god.). Pogledajmo ovaj snažni mlaz života i ono što se pod njegovim džinovskim lukom odigralo u toku samo stotinu godina. Stvoren je čitav novi svijet, potpuno različit od svih dotašnjih, čiji su temelji položeni u jednom stoljeću neprekidnih pokreta, rušenja i graðenja. Ogromno područje tadašnjeg kulturnog svijeta bilo je asimilirano izrazitom snagom vjere i uma.
Sirija je osvojena 634. godine, Damask pada 635. godine, Ktesifon 676. godine, Indija i Egipat bili su dostignuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španija 710., a 732. godine muslimani su zaustavlje ni u Francuskoj. Godine 629. islamski propovjednici stigli su u daleku Kinu, gdje su tadašnjem caru Taj Čungu predali poruku i dobili dozvolu za misiju (tom prilikom oni su u Kantonu podigli džamiju, koja i danas postoji i smatra se najstarijom džamijom u tom dijelu svijeta). Ovaj polet, ovo „bezprimjerno osloboðenje magijskog ljudstva“ (Spengler), stoji kao jedinstven dogaðaj u ljudskoj povijesti. „Arabija je postala žarište vjere i volje“, kaže o tim danima H.G. Wels u svojoj „Istoriji svijeta“. Godine 655. islamska mornarica je u pomorskoj bici na obalama Likije potukla vizantijsku mornaricu, a da se do danas nije moglo objasniti odakle Arapima to brodovlje. Godine 662. i 667. Muavija opsjeda Carigrad. Za vlade halife Abdel Melika i njegovog sina Velida islamska država prostirala se od Pirineja na zapadu do Kine na istoku (period 685-715. godine).
Islamska carstva formirana zatim u Španiji, na Bliskom istoku i u Indiji, sa centrima u Kordovi, Bagdadu i Delhiju, pokrivaju u istoriji period od preko 1.000 godina. Kada se islamska kultura pred surovim udarcima inkvizicije povlačila iz Španije, gdje je islam u toku više od 700 godina dao svoje najljupkije cvjetove, novi snažan val bujao je u Maloj Aziji, zauzeo Carigrad i preko Balkana snažno se preselio u Evropu.
Turci (a ovdje to znači musliman) posljednji put su bili pod Bečom prije manje od 300 godine (tačnije 1682.). Islamska vlast u Indiji prestala je samo nešto više od 250 godina  nakon jedne vladavine koja „predstavlja najljepše doba koje je Indija ikada doživjela“. (H.G. Wels o periodu dinastije Velikih Mogula 1526–1707)
Evo nekoliko istorijskih podataka nabacanih bez posebnog reda, samo radi ilustracije.
Slavni Ekber Šah iz dinastije Velikih Mogula „bio je jedan od najvećih indijskih vladara i spadao uopšte meðu one vladare svjetske istorije, koji su uistinu bili veliki ljudi…
Veliki dio onoga što je ostvareno u pogledu organizacije i učvršćenja Indije postoji još i danas… U borbi je bio do krajnosti hrabar, ali čim bi bila izvojevana pobjeda, pokazivao se čovječan prema pokorenima, a odlučan protivnik bilo kakvom nasilju i zvjerstvu… Svom snagom se zalagao za velika djela mira… Podigao je veliki broj škola u Indiji, i mada je u tom pogledu znao mnogo manje od Engleza, nasljednika njegove vlasti u Indiji, ipak je mnogo više uradio za narod te zemlje“. (Dr. Šmit u Helmholtovoj „Istoriji svijeta“).
Ekberov praunuk Aurangzeb (1658-1707) bio je stvarni gospodar nad cijelim indijskim poluostrvom. Neka čitalac obrati pažnju na to kako je to bilo nedavno!
Muslimani nigdje nisu uništavali. Oni su zatečena znanja i vještine prihvatali, obogatili i prenosili dalje. Sasvim je sigurno da se za ovaj opšti stav treba zahvaliti izričito propisima i duhu islama. Jedan vizantijski vladar začudio se kada je meðu uvjetima primirja, koje je diktirao jedan varvarski pobjednik, našao da ovaj traži pravo na kupovinu grčkih rukopisa. „Varvarin“ je bio jedan arapski vojskovoða.
Islam je prihvatio stečena znanja Feničana u oblasti staklarske vještine, a zatim egipatska znanja o tekstilu, sirijsku vještinu u preradi pamuka i perzijsku u preradi svile. „Vizantijske, koptske i sasandijske tkanine bile su već čuvene. Muslimani su, znači, sačuvali njihovu reputaciju“, veli Risler. Muslin je dobio ime po velikom islamskom centru Mosulu, damast po Damasku. Neki uzorci tkanina iz tog doba čuvaju se u Luvru i carskom trezoru u Japanu. Arapska staklarija bila je po tehnici i majstorstvu izrade dostigla vrhunac, koji nije nadmašen. U muzeju Luvra i britanskom muzeju sačuvani su krasni primjerci iz Samare i Fustata. Arapski hemičari prvi su proizveli sapun i razvili snažnu industriju ovog artikla. Vezir Bermekid el Fadil osnovao je prvu manufakturu papira u Bagdadu. Ova proizvodnja, koja je porijeklom bila kineska, brzo se razvila pa je kasnije preko Španije prešla u Evropu. Samarkand  je dugo ostao svjetska metropola finog papira.
Bagdad, čarobni grad 1001 noći, osnovali su Arapi po svom dolasku na tlo današnjeg Iraka. Kada je u njemu živio legendarni halifa Harun Al Rašid, grad je bio star tek nešto preko 50 godina, a već je predstavljao svjetski centar kulture i bogatstva. Po nekim procjenama, on je u XI vijeku brojao preko 2 miliona stanovnika i sigurno bio najveći grad tadašnjeg svijeta. Govoreći o Harun Al Rašidu, velikom halifi islamske tradicije, J. Risler piše: „Njegova veličina privlačila je poput magneta prema prijestolnici sve talente i ljude od duha. On je tako oko sebe okupio neobičan parlament sastavljen od pjesnika, pravnika, liječnika, jezičara, muzičara i umjetnika…  U istoriji nije zabilježeno da je jedan vladarski dvor okupljao toliko sjajnih intelektualaca kao dvor Harun Al Rašida… To je bilo doba prefinjene kulture i tolerancije. Za vrijeme vladavine halife Memuna (nasljednika Harun Al Rašida) na teritoriji islamske države nalazilo se preko 11.000 kršćanskih crkava, više stotina sinagoga i zoroastrovih hramova… Sveučilište „Nizamija“, osnovano 1065. godine u Bagdadu, postalo je uzorak za mnoge visoke škole u svim većim islamskim gradovima. Ovdje se izučavao Kur’an i hadis, pravo, posebno pravo šafijske škole, filologija, književnost, geografija, istorija, etnografija, arheologija, astronomija, matematika, hemija, muzika, geomatrija… Nešto kasnije, takoðe u Bagdadu, osnovan je  sveislamski centar za izučavanje prava, egzaktnih nauka, književnosti i umjetnosti, poznat pod imenom „Mustansirija“… To je bila istinska organizacija za opštu kulturu meðunarodnog značaja, što je Zapad kasnije imitirao ujedinivši na Pariškom univerzitetu četiri kršćanske nacije… Nastava u osnovnim školama i školama drugog stupnja (tzv. medresama) bila je besplatna… Neki su se upućivali i u Meku, Bagdad, Damask ili Kairo da bi čuli velike učenjake iz ovih gradova. Putujući, svugdje su nalazili besplatan smještaj, hranu, nastavu… Jednom riječju, vidimo od XI na XII vijek nešto što se dotle nije susrelo: svuda bezmjerna strast za knjigom, hiljade džamija koje ječe od rječitosti učenjaka, stotine prinčevih dvoraca u kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, putevi puni geografa, istoričara, teologa u traganju za naukom. To je najvažniji intelektualni period islamske istorije.“ ( J. Risler, citirano djelo, str. 92 )

Datum: 30.06.2005.

– Nastavit će se –