Jusufspahići trošan kamen za bošnjačku tvrdu glavu

ImagePošto je „biologija“ učinila svoje, nakon što je odigrao poslednji čin, hvala Bogu ispostavilo se svoje lične drame izgovorivši onu „čuvenu“: „Da ti predam ovu stvar…“, Jusufspahić senior je sklonjen sa scene u uščekivanju „poštara koji ne uručuje poziv“. Na scenu je stupio njegov ali i mnogo čiji pulen, Jusufspahić junior.
 

Očigledno najava, kao i ozbiljne pripreme za internacionalizaciju položaja muslimana, ali i Bošnjaka u Srbiji, već daje rezultate. To je vidljivo posebno zbog činjenice da se porodična zajednica Jusufspahić veoma unervozila. Jusufspahić junior prethodnih dana puni stupce beogradske štampe upozoravajući na „veliku opasnost“ koja prijeti državi Srbiji od strane Islamske zajednice.
Svjesni smo da veoma rizikujemo kada ukazujemo na nedopustivo ponašanje pojedinaca koji su sebi dali za pravo da nečasno zloupotrebljavaju ahmediju, da im time dajemo na važnosti, ali, s druge strane, mislimo da je u ovom historijskom trenutku neophodno ukazati na pozadinu „najnovije uznemirenosti“.
U narednim brojevima nastojaćemo, uz konstataciju da nam neće biti teško jer postoje brojni materijalni dokazi, da ukažemo na razloge ovakvog ponašanja ljudi koji su odavno iz svog riječnika, ideološki, uklonili termin moral i dostojanstvo. Pošto je „biologija“ učinila svoje, nakon što je odigrao poslednji čin, hvala Bogu ispostavilo se svoje lične drame izgovorivši onu „čuvenu“: „Da ti predam ovu stvar…“, Jusufspahić senior je sklonjen sa scene u uščekivanju „poštara koji ne uručuje poziv“.
 Na scenu je stupio njegov, ali i mnogo čiji, pulen Jusufspahić junior.
I šta bi drugo da kaže osim onoga što je već sročeno u nekoj od tamošnjih dobro poznatih kancelarija, kako je on tu, iako mu je tata iz Bugojna, da ukaže i pokaže kako su muslimani u Srbiji, „Srbi islamske vjeroispovjesti“, te da treba da budu „ponosni na svoje korijene“. Nije smetnuo da, pozivajući se na svoj dugogodišnji trud za „svetu stvar“, spomene kako je sada na potezu vlast koja treba da mu pomogne da bude „prva ahmedija Srbije“. Sve više Jusufspahić junior podsjeća na onog (jadnog) mostarskog imama, o kojem smo pisali u jednom od prošlih brojeva, koji 1929. godine piše pismo kralju u kojem ga moli sljedeće:
Vaše Prejasno Visočanstvo! Potpisani molitelj ponizno uzima slobodu kao stari srpski nacijonalni radnik da podnese skromnu molbu pred podnožje Vašeg Veličanstva, kojom moli slijedeće.
Vaše Prejesno Veličanstvo,
Pozivom na gore navedeni trud kao i požrtvovani rad za svetu srpsku misao – držim da imam pravo zamoliti Vaše Veličanstvo, da mi se prizna Vašim kraljevskim ukazom moj tridesetogodišnji nacijonalni rad, te prema mojim kvalifikacijama, da budem postavljen za okružnog muftiju u jednoj banovini.
S najvišim strahopoštovanjem, N.N.
Mostar 28/12. 1929 .1
Ono što mu se mora priznati je činjenica da je bio „dobar ðak svoga oca“, čak ga je u odreðenim segmentima i nadmašio. On se puno trudi da naglasi svoju privrženost „liberalnom islamu“, u principu „zovite me i šerpa, ali me nemoj te razbiti“.
Kao što rekosmo, kanimo u nekoliko narednih brojeva demistifikovati pozadinu ovakvog djelovanja porodične zajednice Jusufspahić, čiji članovi polako ali sigurno, zauzimaju svoje mjesto u historiji tik pored Sejda Bajramovića i njemu sličnih. Kako bi priča bila zaokružena, i pored činjenice da je Jusufspahić senior postao „neupotrebljiv“, počećemo ovaj, nazovi feljton, sa likom i djelom „vječitog kandidata za reisul-ulemu“.
Evo, kako je kolumnista sarajevskog nedeljnika DANI, Miljenko Jergović, opisao Hamdiju Jusufspahića:
„Zašto Bajrakli džamija nije planula kad je i zapaljena? Odgovor je, sigurno, u dobrim vezama Miloševićevoga režima s vladama pojedinih muslimanskih zemalja, uglavnom nostalgičnima prema Titovoj nesvrstanosti i imenu Jugoslavije. Ali bilo je tu još nečega. Beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je već u vrijeme napada na Vukovar jasno deklarirao svoj patriotizam kritizirajući u novinskim intervjuima vlast u Zagrebu, a ponešto je znao prozboriti i o ’fanatiziranim ustaškim bojovnicima’ u opkoljenome gradu. Oštro bi reagirao na tvrdnje kako meðu takvima ima i muslimana.
U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu muftija je ostao, manje ili više, dosljedan. Kad ga je 1994. u beogradskome bulevarskom tjedniku Argument upitalo za nacionalnost, efendija Jusufspahić odgovorio je da je on Jugoslaven. Nije negirao srpske zločine u Bosni, ali je svu svoju mudrost ulagao u pokušaje da ih nikome ne pripiše. Ni Miloševićevim vlastima, ni Radovanu Karadžiću, ni ovim ili onim paravojskama. Kada bi se našao u verbalnome škripcu i bezizlazu, pribjegavao je vječitoj frazi Božjih slugu: Allah će svakome suditi za ono što je učinio!
Godinama sam izrezivao i sakupljao svaki članak u kojem bi se pojavilo muftijino ime. Bio mi je zanimljiv njegov lik, više zbog fikcije koju je proizvodio nego zbog uloge koju je mogao imati u stvarnosti. Prvo što sam prema efendiji Jusufspahiću osjetio bila je odvratnost – tada je gorio Vukovar! Ali, kada je planula Bosna, Hamdijin ummet i hramovi, pomislio sam da on to pokušava spasiti svoje zvanje i svoju džamiju. Način na koji je to činio, svakako nije bio čestit, ali zar je moglo biti čestitoga načina u takvim vremenima? I bi li muftija Jusufspahić bolje učinio da je ostavio ono malo svojih vjernika i otišao, recimo, u Sarajevo, Žepu, Srebrenicu?  …Bilo je jasno da Hamdiji Jusufspahiću nikada neće biti oprošteno. Prodao je dušu, bacio obraz u prašinu, pa se vlastitom voljom našao na strani zla. Ima takvih slučajeva, a teško je o njima misliti, kada ljudi odaberu zlo da bi mogli činiti dobro. Takvi bivaju prezreni u povijesti, ako u njoj uopće naðu mjesta.
To bi, meni se čini, bila priča o beogradskome muftiji Hamdiji Jusufspahiću da mu na kraju nije izgorjela džamija. Očito ju sam nije mogao sačuvati, a više nije bilo Miloševića i njegovih nesvrstanih prijatelja. Nakon što sam čuo da je izgorjela, a da ju muftija nije branio svojim životom – što ne bih očekivao da pred svojim hramom čini ijedan imam, pop ili svećenik, osim onoga koji je prethodno svoj svjetovni obraz bacio u prašinu – zanimalo me je šta će Jusufspahić sad izjaviti. U prvi mah optužio je beogradsku žandarmeriju da je bila u dosluhu i mobitelskoj vezi sa zločincima, potom se okomio na vlasti, da bi na kraju zavapio kako je konačno uništena njegova vjerska zajednica. Meðutim, uslijedili su i njegovi opsežniji intervjui. Pa je rekao da njemu nitko u Srbiji nije neprijatelj, ’ni Vojislav Š ešelj mi nije neprijatelj’. Lijepo je govorio o Titu, a sjetno o Slobodanu Miloševiću. Pravdao je Miloševića što ga nikada nije primio dok je bio predsjednik, jer jest, privatno, malo prije nego što će biti deportiran u Haag. Dok je sve to govorio, i još puno preko toga, muftija Jusufspahić nije spašavao narod, jer takvih kojima treba njegova pomoć, srećom, danas nema, a niti je spašavao Bajrakli džamiju, jer ni nje više nije bilo. Nekoliko dana nakon što se lijepo izrazio o Šešelju, stigli su efendiji izrazi bodrenja lično od Tomislava Nikolića, zvanog Toma Grobar. Lijepe riječi bile su iskrene, bez imalo ironije.
Tako, eto, završava priča o jednom neobičnom čovjeku. Ne vjerujem da će me zanimati nastavak. Moj posljednji dojam o muftiji Jusufspahiću sličan je priči o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti. Katkad su ti policajci pomagali svojim sunarodnicima, katkad su ih pratili u smrt, a katkad su zdušno pristajali uz ideologiju svojih gospodara, nadajući se da bi im to moglo spasiti glave. I nije.

Dr. Admir Muratović