Palestina, zemlja šehida

ImageNajžešći genocid sprovodi se nad nedužnim stanovništvom Palestine. Pred očima svjetske javnosti, odsustva autoriteta svjetskih moćnika, njihovog licimjerstva, nedostatka morala i ljudskosti, duboke nemoralnosti UN, poltronskog odnosa arapskih vlada i lidera, potpunog kraha ljudskih i civilizacijskih vrijednosti i ideala, na sceni je stradanje nedužnih civila, majki i djece, starih i iznemoglih, učenika i učitelja, u Palestini i Gazi

Palestina je istorijski region koji danas predstavlja sastavni dio Jordana, Egipta i Izraela. Do 1947. godine bio je poznat kao Palestina. Gaza je mala teritorija od svega 362 kvadratna kilometra u kojoj živi nešto više od milion i po stanovnika. Izloženo  konstantnim napadima od strane Izraela, arapsko stanovništvo se povlačilo sa ostalih palestinskih teritorija u predio Gaze, pa otuda razlog ovako guste naseljenosti. Današnji stanovnici Gaze su uglavnom potomci izbjeglica iz 1948. i 1967. godine. Nakon poraza 1967. godine, Gaza je pod stalnom okupacijom Izraela. Od tada, ni ljudi niti bilo koja vrsta robe ne mogu  ući u pojas Gaze bez izraelske kontrole. Voda, vazduh i kopno su pod totalnom izraelskom kontrolom i blokadom. Ovako opasana morem sa jedne strane, Egiptom u dužini od 14 km (prijelaz Rafa) sa druge strane i Izraelom sa treće, Gaza je prepuštena u nemilost samoj sebi. Hronološki i istorijski dogaðaji vezani za Palestinu su se kretali sljedećim tokom.
Godine 1896. Teodor Hezl u svojoj knjizi „Jevrejska država“ daje prijedlog za osnivanje jevrejske države u Argentini ili Palestini. Cionisti su iskoristili vjerska osjećanja religioznih Jevreja te su 1906. godine krenuli u projekat osnivanja Izraela u Palestini. Nešto ranije su počela prva doseljavanja Jevreja u Palestinu, tako da već 1881. godine imamo takve pojedinačne slučajeve. Godine 1914. u Palestini je  živjelo 60.000 Jevreja, što je iznosilo tek oko 9% od ukupnog  broja stanovnika.
Balfurova deklaracija
Godine 1916. dolazi do tajnog sporazuma izmeðu V. Britanije  i Francuske (tzv. Sajks- Piko sporazum) o podjeli bliskoistočnog dijela Osmanlijskog carstva, tako da je Francuska preuzela Liban i Siriju, a V. Britanija Jordan i Irak. Palestina dobija  meðunarodnu upravu. Istina je da V. Britanija  već u decembru 1917. de fakto okupira Palestinu i upravlja njome. Prije okupacije lord Artur Balfur piše pismo predsjedniku cionističkog pokreta u kojem ga obavještava da britanska vlada prihvata cionistički plan o formiranju jevrejske države na tlu Palestine. Taj dokument je poznat kao „Balfurova deklaracija“. Od tada počinje nagli rast broja doseljenih Jevreja u Palestinu. Arapi se sa time ne slažu, jer doseljenici otimaju njihovu zemlju, kuće i imovinu. Uništavaju sve što podsjeća na domaće arapsko stanovništvo. Ubijaju, pale i žare. Kako je vrijeme prolazilo nasrtaji na Arpe su bivali žešći, podmukliji, perfidniji, bez ikakvih moralnih i ljudskih skrupula i ograničenja. Moto „spržene zemlje“ je bio na djelu. Trebalo je ostaviti Palestinu bez stanovnika, tj. pripremiti zemlju bez naroda za narod bez zemlje.
Godine 1929. dolazi do prvog ozbiljnog sukoba izmeðu Arapa i Jevreja. Svi sljedeći sukobi su bili mnogo žešći sa hiljadama nevinih  žrtava i uništenom infrastrukturom.
Godine 1947. V. Britanija odustaje od mandata nad Palestinom i predaje ovo pitanje u ruke UN. Rezolucijom br. 181, od  29.11.1947. god, UN dijele Palestinu na dva dijela, arapski i jevrejski, a područje Kudsi-šerifa, tzv. Jerusalima, odlazi pod meðunarodni nadzor. Jevrejska država, prema tom planu, imala je 55% teritorije uključujući i pustinju Negev. U toj državi je tada bilo 498.000 Jevreja i 325.000 Arapa. Arapska država obuhvatala je, po tom planu, 45% teritorija Palestine sa 807.000 Arapa i 10.000 Jevreja.  Kudsi-šerif kao zasebna cjelina imao je 105.000 Arapa i 100.000 Jevreja.
Šestodnevni rat

Još uvijek su Arapi imali apsolutnu većinu, ali je evidentno koliko je porastao broj doseljenih Jevreja od 1914. god. kada ih je bilo samo 60.000 u cijeloj Palestini.
U proljeće, 14.05.1948. godine, proglašena je država Izrael. Uslijedili su novi sukobi. Godine 1956. Sinajski, kada je Izrael napao Egipat sa ciljem uvećanja svoje teritorije. Već 1967. godine odigrao se tzv. „Šestodnevni rat“. U tom ratu Izrael je od Egipta okupirao pojas Gaze i cijeli Sinaj, od Jordana zapadnu obalu, a od Sirije Golansku visoravan.
Godine 1973. se desio žestok sukob izmeðu Egipta i Izraela oko Sueckog kanala. Izrael se 1977. godine u Kemp Dejvidu u SAD obavezuje na povlačenje sa Sinaja, čime se normalizuju odnosi sa Egiptom.
Godine 1981. Izrael pripaja Golansku visoravan i danas je ona pod njegovom aneksijom.
U ovim ratovima Izrael je konstanto uvećavao svoju teritoriju na račun i štetu arapskih zemalja. Uz gubljenje teritorija Arapi su gubili veliki broj ljudskih života. Generacije muslimana su stradale u ovim nepravednim i krvavim sukobima.
Godine 1987. dolazi do „Intifade“ (ustanak protiv višedecenijske izraelske okupacije). Dana 15.11.1988. god. Palestinsko Nacionalno Vijeće proglašava državu Palestinu. Istog dana, Jordan se u korist Palestine odrekao Zapadne obale, jer je arapsko stanovništvu u njoj u ogromnoj većini. Proglašenje države Palestine značilo je i prihvatanje rezolucije br. 181 iz 1947. godine o podjeli Palestine na dvije države – jevrejsku i arapsku. Palestinsku državu je priznalo 55 zemalja.
Gaza u blokadi
Od tada do danas traju povremeni sukobi jer se izraelska vojska nikada nije u potpunosti povukla sa okupiranih teritorija. U šestomjesečnom primirju koje je dogovoreno izmeðu Izraela i palestinske strane nije ispoštovana obaveza Vlade Izraela o slobodnom protoku namirnica, lijekova, goriva i ostalih potrepština, već ja Gaza potpuno držana u blokadi, što je dovelo do humanitarne katastrofe i velike gladi stanovništva, koje je dane provodilo u borbi za goli život, izloženo stalnom granatiranju, a noći, opet pod bombama, u mraku zbog prekida napajanja električnom energijom usljed nedostatka energenata i uništene električne mreže. Cionisti su pucali na poljoprivrednike koji su u šestomjesečnom primirju pokušavali da obraðuju svoju zemlju. Ubijali su na svojim kućnim pragovima žene i djecu, stare i mlade. Ubijali su ih redom kao nevinu jagnjad.
Hamas je dobio ogromnu podršku na demokratskim izborima. Narod je stao uz ovu organizaciju,  tako da svaka  priča oko borbe protiv Hamasa a ne arapskog naroda ne stoji, jer je narod izabrao sebi voðstvo i samo ga narod na izborima, demokratskim putem, može smijeniti. Cionisti su govorili da gaðaju samo „legitimne vojne ciljeve“. To nije tako. Obzirom da je Gaza gusto naseljena, te da je apsolutna većina stanovništva Hamasu dala povjerenje na izborima, svima je jasno da su ciljevi ljudi, žene i djeca, škole, džamije, bolnice i fakulteti. Bombe u Gazi nemaju gdje pasti osim na sve ovo pobrojano.
Na Gazu je bačeno hiljade raketa i bombi, poginulo je više od 1.400 civila, od toga viša polovina djece, kao i veliki broj žena. U jednoj porodici je ubijeno pet djevojčica; u drugoj petoro djece, otac i majka; a u trećoj 13 članova porodice. Na školu UN pala je bomba i usmrtila 40 Palestinaca. Srušeno je opreko 100 džamija, preko dvadeset hiljada kuća. Porušeni su univerziteti, bolnice, uništeno poljoprivredno zemljište. Ovaj brutalni rat je imao za posljedicu veliki broj žrtava i masovne razumljive  proteste u svijetu dok se izraelski establišment uporno predstavlja kao žrtva. Izraelska ministarka inostranih  poslova kaže da je „patnja ljudi iz Gaze njihova greška“. Da, njihova je greška što su jedino oni u cijelom arapskom svijetu izabrali sebi voðstvo na demokratskim izborima. Njihova je greška što voðstvo koje su birali nije po volji cionistima niti pojedinim poltronskim arapskim vladama, a ni zapadnjačkim takoðe. Sve to nije opravdanje da majke ostanu bez djece, djeca bez roditelja, djedovi i nene bez unuka, škole bez ðaka, fakulteti bez studenata, zemlja bez naroda.
Život u izbjeglištvu
Proteklo je šest decenija od nastanka države Izrael. U ratu 1948. godine protjerano je više od milion Palestinaca, koji su prinuðeni da žive po šatorskim naseljima u okolnim arapskim zemljama bez minimuma životnih uslova, higijene i ostalih potrepština, gladni, goli i bosi. Na taj način je ostvaren izraelski slogan „zemlja bez naroda za narod bez zemlje“. Od 1967. godine neumorno se grade naselja na palestinskoj teritoriji. Izrael ignoriše nebrojane rezolucije UN o pravu Palestinaca na povratak, o prekidu okupacije.  Tenkovima, avionima, sankcijama, stalnim držanjem pod blokadom, Izrael se obračunavao sa Palestincima, napravio masakar u Sabri i Šatili. Cionisti su ratovali u Libanu, bombardovali postrojenja u Iraku, prijete Iranu, sve uz opravdanje da brane svoje pravo na bezbjedan život. To pravo niko razuman ne osporava, ali ako je to pravo praćeno ubijanjem nedužne djece, civila, rušenjem džamija, univerziteta, kuća, izgladnjivanjem ljudi, ubijanjem pripadnika medicinskih službi, onda je to odviše za narod koji je doživio tragediju u Drugom svjetskom ratu. Narod koji dobro zna šta znači biti protjerivan, ubijan i ponižavan. Neko je skoro pisao u nekom listu (parafrazirano): „Zašto bi mukotrpna istorija jevrejskog naroda danas izuzimala Izrael od poštivanja meðunarodnog prava i zakona. Nasuprot, njihova je obaveza veća i trajnija u poštivanju prava Arapa u Palestini na miran i bezbjedan život u svojoj državi, obzirom da su na svojoj koži osjetili šta znači ubijanje i deportacija. Kulture koje se vežu za prošlost imaju velike probleme sa sadašnjošću. Boje se da se mogu povratiti na ono što su nekada bile, a ne žele da gledaju u budućnost i na ono šta mogu biti sutra.“
Palestina opasana zidom
Palestina je nominalno priznata od strane Izraela, ali je Izrael Palestinu opasao betonskim zidom visokim osam metara i dugim stotinama kilometara. Opasana je Palestina i žicom, pretvorena u žičani geto dug hiljadama kilometara. Cionisti nemaju namjeru, niti pokazuju želju da se povuku sa okupiranih teritorija, već uporno naseljavaju nove doseljenike na arapsku teritoriju i pokušavaju, ne birajući sredstva, da obezbijede što više zemlje kako bi na njoj izgradili nova naselja. Tako je do dana današnjeg, samo što su nevine arapske žrtve, posebno djece, nebrojive  i nesagledive. Najžešći genocid sprovodi se nad nedužnim stanovništvom Palestine. Pred očima svjetske javnosti, odsustva autoriteta svjetskih moćnika, njihovog licimjerstva, nedostatka morala i ljudskosti, duboke nemoralnosti UN, poltronskog odnosa arapskih vlada i lidera, potpunog kraha ljudskih i civilizacijskih vrijednosti i ideala, na sceni je stradanje nedužnih civila, majki i djece, starih i iznemoglih, učenika i učitelja, u Palestini i Gazi.
Dani rata i nemira, okupacije i agresije donijeli su ideju da odnosi sa Arapima u Palestini i njihovom državom moraju biti ureðeni  po mjeri i želji izraelske vlasti – cionista, a ne po meðunarodnom pravu i zakonu. Pravo na život nije bitno, ukoliko cionisti misle tako.
Patnja Arapa u  Palestini se nastavlja u očekivanju da već jednom dobiju slobodnu državu u kojoj će moći da  žive slobodno, u miru i blagostanju, svoji na svome.
Slobodna država im je obećana u Oslu 1999., a američka vlast  je obećala  do kraja 2008. godine. Godina 2008. je prošla, slobodnu državu nisu dobili, ali jesu na stotine mrtve djece, žena i starih. Dobili su nove šehide. 

 

Piše Sead ef. Šaćirović