Povodom proslave školske slave: Šta je nama Sveti Sava

ImageZašto nastavnici i direktori škola, koji su i sami većinom Bošnjaci, primoravaju djecu Bošnjaka da, suprotno vjeri, tradiciji, običajima i odgoju, slave Svetog Savu?

Krajem januara je po starom srpskom običaju proslavljena školska slava Sveti Sava. Poštujemo običaje i tradiciju naših komšija, jer slavljenje slava i svetaca je sastavni deo njihove istorije, vjere i običaja i mi, muslimani Bošnjaci, sa time nemamo nikakav problem.
Meðutim, ključno pitanje je zašto nastavnici i direktori škola, koji su i sami većinom Bošnjaci, primoravaju djecu Bošnjaka da, suprotno vjeri, tradiciji, običajima i odgoju, slave Svetog Savu? Po čijem nalogu se to radi? Je li to smišljena akcija asimilacije Bošnjaka i nametanja vrijednosti koje kod Bošnjaka ni u čemu nemaju utemeljenja?
Na lokalnim televizijama je ovaj dogaðaj korektno propraćen. Dato mu je dovoljno medijskog prostora u informativnim emisijama, a na jednoj od televizija je prikazana i specijalna emisija. U Domu kulture je održana i Svetosavska akademija, i to je sasvim u redu. Komšijama je praznik i neka ga proslave kako dolikuje.
Ali zapada za oko to što su u prilozima na televiziji o slavi Sveti Sava govorili nastavnici i direktori Bošnjaci, a u pozadini su bila većinom bošnjačka djeca.
U osnovnoj školi „Stefan Nemanja“ je napravljen bogat kulturno-umjetnički program. Bilo je recitacija, pjevanja, dramskog programa i folklora. U prilogu na televiziji se vidjelo da je školski hol bio prepun učenika koji su pratili program. Većina izvoðača i posmatrača su bila djeca Bošnjaka, a nastavnica koja je bila zadužena za organizaciju i realizaciju programa i koja je  dala izjavu za televiziju takoðer je po imenu i prezimenu Bošnjakinja. Koji je njen motiv da to radi? Ko joj je naredio da mora da slavi slavu, iako to nije naučila ni od djeda ni od nene, jer toga kod Bošnjaka nikada nije bilo. Da bi obezbijedili prisustvo djece na slavi, nastavnici su pribjegli starom triku: „Ko ne doðe na Slavu dobit će pet neopravdanih izostanaka ili smanjenu ocjenu iz vladanja“ i djeca su nevoljno, pod najvećim pritiskom, morala da doðu i da budu prisutna na slavi.
Na proslavi u drugoj školi, učenik iz grupe ðaka koji su izvodili recital izgovara rečenicu: „Sveti Sava je naš otac, a mi smo njegovi potomci.“ Djeca koja su slušala opet su u većini bila bošnjačka, jer u Novom Pazaru, a i u drugim sandžačkim gradovima, u školama su bošnjačka djeca u glavnom u većini. Ova rečenica direktno vrijeða vjerska i nacionalna osjećanja Bošnjaka, jer Sveti Sava niti je, niti će biti otac Bošnjaka, a po islamu strogo je zabranjeno ljudima i svim Božjim stvorenjima pripisivati natprirodne moći, slaviti ih i klanjati im se.
U trećoj školi, nastavnik maternjeg jezika, koji se iz ko zna kojih razloga zove srpski a ne bosanski, iako ga uče Bošnjaci koji po Ustavu imaju pravo na školovanje na maternjem jeziku, za domaći zadatak dao je temu „Sveti Sava nas je naučio životu“. Nastavnik je Bošnjak i 95% učenika kojima predaje su Bošnjaci, a on im je zadao da napišu tekst na ovu temu i još je rekao da će dobiti jedinicu svako ko ne uradi domaći zadatak. Djeca su se našla u čudu jer nisu znala šta da napišu pošto ih Sveti Sava nije naučio ničemu, jer su oni odgajani u potpuno drugoj kulturi i vjeri. 
Zašto se ovo radi? Čiji je to interes? Zbog čega se forsira i upadljivo nameće nešto što je neprirodno?
Zar ne bi bilo dovoljno da djeca Bošnjaka o Svetom Savi znaju osnovne biografske podatke: kada je roðen i gdje, kada je umro, koja su mu djela i po čemu je značajan za srpsku istoriju. Ovoliko i ništa više, jer sve preko ovoga je direktni pritisak na djecu.
Nastavnici kažu da je ovo što se radi plan i program Ministarstva prosvjete i da oni moraju da ga ispoštuju. I oni vide da je ovo farsa i nasilno institucionalno nametanje nečega neprirodnog, ali su izgleda nemoćni da bilo šta promijene.
Organizacije za zaštitu ljudskih i vjerskih prava o svemu ovome ćute, nisu prepoznale problem, ili ne žele da se zamjeraju ministru obrazovanja. Ministarstvo je donijelo plan i program i sprovodi ga na štetu manjinskog naroda, na žalost, uz direktnu pomoć pripadnika tog naroda, školovanih i obrazovanih prosvjetnih radnika.