Sandžak čeka

ImagePošto su u borbi za naše nacionalne i vjerske interese bošnjački političari prestali da učestvuju, a ne možemo očekivati da će pitanje Sandžaka, Bošnjaka, našeg jezika i Islamske zajednice riješiti neko drugi, kao neminovnost se nameće formiranje nove političke elite 

Po svojoj ustrajnosti u borbi za svoje principe i svoja načela mjeri se ozbiljnost, kvalitet i principijelnost sudionika javne i političke scene. U ureðenim društvima je nezamislivo da akteri javnog života manipulišu svojim stavovima i da tuðe uzimaju kao svoje, a svoje odbacuju i odriču ih se kao da ih nikada ranije nisu ni izgovorili. Takvo bezobzirno i bezobrazno ponašanje našim političkim i javnim autoritetima omogućava nemoćni i neupućeni narod, koji opterećen svakodnevnom borbom za golu egzistenciju nema ni vremena, ni želje, a ponekad ni dovoljno razboritosti da obraća pažnju šta je ko i kada izjavio i obećao.
U civilizovanom svijetu to malo drugačije funkcioniše. Nema tu mnogo praznih riječi i emocija. Svaka neistina izgovorena u kampanji, ili bilo kojem drugom javnom nastupu, skupo se plaća i pad u zaborav je neminovan. To je na svojoj koži najbolje osjetio bivši predsjednik SAD Ričard Nikson koji je zbog afere Votergejt bio prinuðen da podnese ostavku i kaže zbogom svojim političkim ambicijama. Tako to funkcioniše u samosvjesnom društvu sa odgovornim pojedincima.
U Srbiji – zemlji čuda sve može. I da desnica zastupa stavove ljevičara, i da liberali vrlo često govore kao konzervativci, a da monarhisti glasaju za republiku. Da socijalno odgovorna vlada otpušta radnike i ne isplaćuje penzije, a da proevropska vlada krije ratne zločince, da su radikali za saradnju sa arapskim svijetom, a da deklarisani legalisti krše zakon (ovim posljednjim ne zamjerite jer su neobaviješteni). To su paradoksi javne i političke scene u Srbiji i u Sandžaku, koja više liči na Hičkokov triler koji prkosi prirodnim zakonima, sili Zemljine teže i zdravom razumu, a ne zajednici normalnih ljudi.
Rijedak izuzetak vrijedan spomena i pažnje, koji odudara od pravila konfuzije koja vlada na političkoj i javnoj sceni Srbije, jeste gospodin Nenad Čanak i njegovi „ligaši“. Ova partija i njen lider sve ove godine borbe, što u poziciji, što u opoziciji, nisu mijenjali svoje stavove i svoju priču koja se zasniva na iskrenoj demokratiji koja podrazumijeva pravo za sve. Posebno treba naglasiti njihovu borbu za pravo manjinskih naroda koji žive u Srbiji. Ono što bošnjački političari ne smiju da pomisle, a kamoli kažu, vrlo često govori Nenad Čanak.
Nedavno, 15. januara, Europski Parlament je donio odluku da se 11. juli, dan kada je počinjen genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, proglasi za Dan sjećanja na žrtve genocida, a LSV je predložio da istu rezoluciju usvoji i Parlament Srbije, što je izazvalo žestoku debatu u Parlamentu i protivljenje radikala (koji su za saradnju sa islamskim svijetom), ali i samozvanih evropejaca. Ne moramo ni spomenuti da su predstavnici bošnjačkih partija u Parlamentu ovu temu prešutjeli, kao i sve teme koje se tiču prava Bošnjaka u Srbiji.
Drugi primjer koji moram spomenuti je Kongres LSV-a koji je održan u decembru prošle godine, na kojem je predstavljen koncept funkcionalne Srbije koju čine okruzi, a jedan od njih je i Sandžak. Da li neko može da se sjeti kada je neko od sandžačkih političara posljednjih godina javno u Beogradu govorio o Sandžaku kao regiji. Nikada i niko! Beogradske fotelje su postale preudobne da bi se izložili riziku da ih izgube. Ko od sandžačkih političara u Beogradu govori o genocidu u Srebrenici, o ubistvima nedužnih muslimana u Štrpcima i Sjeverinu. Niko, naravno, a na te zločine podsjećaju samo nevladine organizacije i mali broj stranaka.
Pošto su u borbi za naše nacionalne i vjerske interese bošnjački političari prestali da učestvuju, a ne možemo očekivati da će pitanje Sandžaka, Bošnjaka, našeg jezika i Islamske zajednice riješiti neko drugi, kao neminovnost se nameće formiranje nove političke elite koja će se u Parlamentu Srbije, ali i drugim institucijama sistema, boriti za bošnjačke interese, kao što to rade predstavnici maðarskog naroda. U tome nam je neophodna i pomoć Sarajeva, BiH, dijaspore, ali i reisu-l uleme Mustafe-ef. Cerića kao najvišeg autoriteta Bošnjaka.
Možda će Svebošnjački sabor, koji uskoro treba da se održi u Sarajevu, dati rješenje. Bilo bi dobro da požure.

Samir Tandir