Diskriminacija

ImageKlica diskriminacije u Srbiji leži u preambuli Ustava Republike kojom se Srbija definiše kao država srpskog naroda i drugih graðana koji žive u njoj. To znači da samo srpski narod kao kolektivitet polaže pravo na ovu državu, dok pripadnici ostalih naroda imaju Srbiju isključivo kao graðani, to jest pojedinci

Primjena dvojnih standarda na različite vjerske, etničke, rasne i druge društvene kategorije pojava je nespojiva sa vladavinom prava, demokratijom i drugim tekovinama savremene ljudske civilizacije. Diskriminatorsko ponašanje vlasti može biti bazirano na zakonu, što je do nedavno bio slučaj u Južnoj Africi, poznatom kao aparthejd. Mnogo rašireniji oblik diskriminacije  plod je raznih nezakonitih zloupotreba političke, upravne i sudske vlasti. Mnoge razvijene zemlje nisu uspjele potpuno iskorijeniti ovu mentalnu društvenu opakost, ali su zato usvojile zakone koji rigorozno sankcionišu ovakve pojave.
Nema sumnje da klica diskriminacije u Srbiji leži u preambuli Ustava Republike kojom se Srbija definiše kao država srpskog naroda i drugih graðana koji žive u njoj. To znači da samo srpski narod kao kolektivitet polaže pravo na ovu državu, dok pripadnici ostalih naroda imaju Srbiju isključivo kao graðani, to jest pojedinci. Na temelju ovog načela nastala je zakonska regulativa o vjerskim praznicima gdje dva pravoslavna praznika (Božić i Uskrs) imaju status državnih, što znači da toga dana ne rade sve javne ustanove, bez obzira rade li u njima pravoslavni ili drugi graðani. U slučaju vjerskih praznika drugih tradicionalnih vjerskih zajednica i crkava, pripadnici tih zajednica toga dana nisu obavezni raditi.
Sistemsko nametanje svetosavske slave svim školama i svim učenicima u multietničkoj i multikonfesionalnoj Srbiji predstavlja hladnokrvan oblik diskriminacije koja, u ovom slučaju, teži asimilaciji nesrpskog i nepravoslavnog življa. Pošto nije uspjelo zakonsko uzdizanje Srpske pravoslavne crkve nad drugim vjerskim zajednicama i crkvama u proceduri donošenja Zakona, vlast je pribjegla privilegovanju “svoje crkve” kroz brojne oblike praktičnog ponašanja.
Bogoslovski fakultet SPC-a u Beogradu je 100% na budžetu Vlade posredstvom Beogradskog univerziteta, što nije slučaj sa fakultetima drugih vjerskih zajednica, pogotovu ne Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Bilo bi jako interesantno dobiti izvještaj o različitim oblicima finansiranja vjerskih projekata, što bi jasno pokazalo gdje je pozicija SPC-a, a gdje svih ostalih.
Po pitanju vraćanja oduzete imovine crkvama i vjerskim zajednicama stanje je još drastičnije. Samo u prvoj fazi povraćaja oduzete imovine po osnovu preporuke tadašnjeg v.d. predsjednika Republike, SPC-u je vraćena ogromna imovina, dok Islamskoj zajednici po ovom osnovu nije zabilježen nijedan pozitivan slučaj, kako na lokalnom tako i na republičkom novou. Nije moguće zaobići najsvježiji primjer gdje Vlada poklanja hotel “Sopoćani” SPC-u, a istovremeno ignoriše zahtjeve Islamske zajednice da izuzme iz privatizacije vakufsku Novopazarsku banju.
Diskriminatorski odnos medija, posebno takozvanog Javnog servisa, prema Islamskoj zajednici je neskriven. Islamske znamenitosti i dogaðaji na ovoj medijskoj prezentaciji se mogu naći isključivo u verziji vjerske tvorevine koju su srpski obavještajni sistemi proizveli za svoje potrebe.
Stanje neravnopravnog odnosa države prema crkvama i vjerskim zajednicama jasno pokazuju slike sa važnih skupova gdje (posebno u posljednje vrijeme) uz čelnike države obavezno sjedi predstavnik SPC-a, dok su ostali vjerski velikodostojnici negdje tamo u nekom nevažnom uglu.
Po pitanju neravnopravne zastupljenosti upošljenih u javnim ustanovama i organima vlasti u mješovitim sredinama situacija je drastična. U slučaju sandžačkih gradova uvijek, i to višestruko, na štetu Bošnjaka. Ali gore od toga je kada potpredsjednik Vlade kaže da je zadovoljan što u Novom Pazaru u policiji radi 30% Bošnjaka, dakle u gradu gdje su Bošnjaci u većini od 85%.
Već godinama Agencija za privatizaciju, raznim malverzacijama, sprječava Bošnjake u Sandžaku da postanu kupci kapitalnih privrednih subjekata. Najdrastičniji slučaj je PIK “Pešter” iz Sjenice, čija je privatizacija odlagana više puta dok nije obezbijeðen kupac srpske nacionalnosti. Najaktuelniji primjer ove vrste je permanentno odlaganje prodaje ugostiteljskog preduzeća “Lipa” iz Novog Pazara, da bi se u posljednjoj verziji aukcijskog oglasa pojavili neuobičajeni uslovi za potencijalnog kupca koje, zasigurno, niko iz Sandžaka ne ispunjava.
Javnosti je poznat slučaj Tarić. Prvo je u Beogradu na ulici pronaðena odsječena ljudska glava, a potom u drugom dijelu grada ugljenisano ljudsko tijelo. Bio je to musliman iz Malog Zvornika. Može li iko zamisliti da se nešto slično desilo nekom pripadniku srpske nacionalnosti u većinskom muslimanskom mjestu kakva bi bila reakcija javnosti!?
I kada nakon svega ovoga Glavni muftija, u prisustvu američkog i njemačkog amabasadora, izjavi da u Srbiji ima diskriminacije – to nekoga ljuti.
Iako samo jedan dan iza te izjave jedan od šefova poslaničkih grupa za govornicom Parlamenta iznosi šovinističke izjave, režim uspijeva da naðe neke “predstavnike” Bošnjaka koji će reći da u Srbiji nema diskriminacije, zaboravljajući pritom da izjava optuženog nema težinu izjave svjedoka.
Diskriminacija je bolest. Zato je negacija ove bolesti opasna po samu Srbiju. Neophodno je što prije priznati bolest i pristupiti liječenju.