Sumnjivi ilmihal

PITANJE: Čitalac iz Novog Pazara kaže: „Od jednog svog prijatelja dobio
sam ilmihal od nekog turskog izdavača pod nazivom „Ilmihal sažetak“, na
kojem nije napisan autor, tako da se ne može govoriti o njegovoj
kvalifikaciji, kojeg sam pročitao i vrlo često nailazio na dileme u
pogledu onoga što tamo piše. Naime, u dosta slučajeva se iznose stavovi
koji su u suprotnosti sa onim što se praktikuje kod nas, u našim
džematima. O čemu se radi?“

ODGOVOR: Ono što karakteriše vrijeme i širi prostor u kojem živimo jeste apsolutna sloboda mišljenja i pisanja, tako da je svako ko se osjeća „sposobnim“ u mogućnosti javno izraziti svoje mišljenje, bez obzira kakvo je ono. Posljedica toga jeste opšta preplavljenost literaturom raznih autora, o kojima, mnogima od njih, nismo imali priliku mnogo saznati jer potiču sa nekih drugih, nama dalekih područja.
Ono što je takoðe problem, kada je riječ o vjerskoj literaturi kod nas, jeste što ne postoji nikakav mehanizam kontrole onoga što se distribuira raznim kanalima, tako da se često pojavljuje literatura čije čitanje unosi nemir u srca vjernika, jer se susreću sa mišljenjima i stavovima koja su u suprotnosti sa dugogodišnjom praksom, po kojima se mnoge stvari kvalifikuju pogrešnim, zabludom i slično.
Ono što svaki vjernik mora znati jeste da sve što se napiše ne znači da mora biti jedino ispravno, da nije svaki stav obavezan da bude prihvaćen i slijeðen, već da se svaki novi stav i novo mišljenje, posebno ono koje se suprotstavlja dosadašnjoj praksi, dobro mora analizirati, o njemu se treba konsultovati sa ljudima kojima je ta oblast bolje poznata, koji su upućeni u vjerske znanosti.
Svaki stav mora biti utemeljen na jasnom dokazu, kur’anskom ili hadiskom, a ukoliko to nije, onda on ne predstavlja ništa osim ličnog mišljenja. Kur’anski i hadiski dokazi vrlo često bivaju različito shvaćeni od strane islamskih učenjaka, tako da je posljedica toga pojava različitih mezheba koji ne isključuju jedni druge, već govore o jednoj širini i toleranciji koju posjeduje islam. Iz ovog se razumije da literatura pisana jezikom isključivosti svih drugačijih stavova i mišljenja dovoljno govori o njenom autoru, to jest ukazuje na uskogrudost koja nije i ne može biti osobina islamskog učenjaka.
Vrlo često se dogaða da ljudi koji poznaju neki strani jezik, motivisani ostvarivanjem profita, prevode djela sa tog jezika bez poznavanja naučne oblasti o kojoj je djelo napisano, tako da se upotrebljava pogrešna terminologija, što neminovno povlači pojavu problema. Takoðe, nerijetko se dešava da se prevode djela autora koji su živjeli u nekom drugom vremenu, ili žive u potpuno drugačijim okolnostima, koji su sljedbenici nekih drugih pravnih škola, ili se radi o „šejhovima“, kojih ima u izobilju, a koji ne poznaju naše vrijeme, mjesto, niti situaciju, ili uopšte ne spadaju u one od kojih se vjersko znanje treba uzimati, jer je i takvih dosta.
Vrijeme i situacija u kojima živimo su učinili da pojedini više cijene odreðene „ulemanske“ krugove u odnosu na druge, a to čine zato što je to način da budu primijećeni i da dokažu da mogu bez uleme svog vremena i mjesta, da svoje komplekse liječe na taj način, što je potpuno pogrešan put, koji ni u kom slučaju ne donosi dobro i ne može biti opravdan nečijom namjerom da želi da se osevapi, a da mu se to ne dozvoljava. Svako ko iskreno želi savab i pomoć drugim ljudima putem dijeljenja islamske literature to može učiniti dijeljenjem onoga što izlazi iz okrilja Islamske zajednice, odnosno njene izdavačke kuće. Suprotno postupanje znači nepostojanje iskrenog nijeta, nepostojanje elementarnog vjerskog obrazovanja i znanja, a to znači da postoje neki drugi motivi, što u konačnom znači licemjerstvo i nifak, jer se jedno govori u javnosti, a drugo radi. Savjet onima koji žele steći osnovna znanja o vjeri jeste da na tom putu i u tu svrhu koriste domaću provjerenu literaturu, da imaju povjerenja u ulemu Islamske zajednice na prostoru na kojem žive, a da ono što dolazi sa strane čitaju sa rezervom i ne prihvataju zdravo za gotovo.