KRIVI SU ŠTO SU

Da se zločin ne zaboravi: U povodu godišnjice Otmice putnika u Štrpcima – Voz 671 Lovćen

Nije mnogo prošlo od polaska voza, čim su prošli nadvožnjak na Novom
Beogradu, kondukter je u pratnji dvojice policajaca došao da pregleda
karte, ali i da pita za imena i upisuje ih na kartama.
”Kakva je to novost pa upisujete imena na kartama?”, pitali su.
“Ne bojte se”, kaže kondukter, “ništa vam neće biti od toga, pojavio se nekakav veliki šverc pa kontrolišemo”.
Niko, nikoga nije dirao sve do blizine Priboja.
Zlo je počelo nekih 5 do 10 minuta prije nego će voz biti zaustavljen u
Štrpcima. Još dok se voz kretao, hodnicima ispred kupea vojska se
šetala sa oružjem. Pred svakim kupeom su se našla po trojica.
Sve je bilo kao na filmu. Voz je stao zbog crvenog signala na samom
ulazu u tunel. Otmičari su bili uredno uniformisani, osim jednog koji
je imao bradu i crnu šubaru sa kokardom. To je bio Milan Lukić.
Kada su zatražili lične karte, sve je ličilo na rutinski postupak i dok
nisu počeli da odvode ljude izgledalo je da nekog konkretno traže. Bilo
je komentara da traže njihove bjegunce. Iz bifea u majici kratkih
rukava, iskočio je na snijeg jedan od putnika vičući: ‘Koljite balije’.

Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko
se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Meðutim, šta se
dešavalo u dušama tih nevinih Bošnjaka, možemo samo predpostaviti. Sve
to nije trajalo mnogo duže od pola sata.
Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije desilo. Od Štrbaca do
Priboja se stiže za deset minuta, i tamo su se zadržali tek toliko da
putnici izaðu i uðu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se
pojavila policija, vojska, ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili
nečem sličnom.
Otete putnike sproveli su do kamiona. Prvo su ih pretresli. Smjestili su ih na
karoseriji kamiona do kabine. Nareðeno je da se što više zbiju, pa su
čak sjedeli jedni drugima u krilu. Niko se nije opirao. Krenuli su u
pravcu Višegrada. Otmičari su spustili ceradu, tako da niko nije mogao
da vidi šta se nalazi na karoseriji ovog vozila. Postojao je kontakt
izmeðu Milana, koji se nalazio u kabini i vojnika na karoseriji.
Konatakt je ostvarivan radio vezom. U jednom trenutku Milan Lukić je

Stanica Štrpci Srpski zločinac Milan Lukić Zločinci Srdoje i Milan Lukić

pitao radio vezom, dok su prisutni slušali, znaju li ko je on? A potom je odgovorio: „Ja sam Milan Lukić, komandir Osvetnika“. Oteti su se snuždili, sjedeli su i šutjeli….
Bio je mrak kad su stigli u Višegrad, tačnije u selo Prelovo. Svi su
napustili teretno vozilo i ušli u fiskulturnu salu škole. Ispred sale
bilo je upaljeno svjetlo, a u sali nije. Nakon što su postrojili otete
uza zid sale, neki borci su odložili oružje na suprotan zid. Milan
Lukić i Boban Inðić naredili su tim licima da izvade sve iz džepova i
stave ispred sebe. Takoðer su im naredili da ispred sebe stave satove i
sav nakit, lančiće, prstenje i novac i da ih odvoje od ostalih stvari,
ličnih dokumenata. Inðić i Lukić su išli od jednog do drugog i vršili
preteres. U jednom tenutku Milan je naišao kod jednog otetog – studenta
kojeg je od ranije poznavao, to lice je bilo zadnje u stroju. Da su se
oni poznavali moglo se zaključiti iz razgovora. Pretresom ovog studenta
Milan je našao 200 DM, pa mu je odmah zadao nekoliko šamara, potom su
Milan i Boban pošli ponovo od jednog do drugog otetog, pitali ih za
imena, a zatim im davali srpska imena, davali su im i krst da ljube.
Odmah nakon toga skoro svi su počeli da ih udaraju. Udarali su ih prvo
pesnicama, a kada bi neko od njih pao, nastavili su da ih udaraju
nogama. To udaranje je trajalo oko jednog sata. Niko od putnika nije se
opirao, niti je to smio. Milan Lukić je isključivo tukao studenta kod
koga je našao 200DM. Govorio je da imaju neraščišćene račune iz
Beograda. Zadavao mu je i povrede nožem, bile su to lakše povrede. Sve
je trajalo dok Milan Lukić nije kazao da prestanu sa tim, zatim je
tražio da se naðe žica. Izveli su ih iz sale, vezali ruke i smjestili u
vozilo. Tim kamionom vratili su se oko kilometar u pravcu Višegrada.
Vozilo je zaustavljeno u jednom selu, gdje su sve kuće bile spaljene.
Kamion je zaustavljen na oko 5 – 6 metara od jedne spaljene kuće u
čijem se prizemlju nalazila garaža. Izašli su iz vozila, a zatim je
Milan dao raspored za obezbjeðenje. Kazao je da ukoliko neko pokuša da
bježi da pucaju i ubiju ih.

Oteti putnici iskakali su iz kamiona u grupama od 5 – 6. Prihvatili su
ih Milan Lukić i Boban Inðić, sa njima su išli do ulaza u garažu još
dva-tri borca. Nakon toga, čula se prvo komanda „lezi dole“. Poslije
komande čuli su se prigušeni pucnji i to onoliko koliko je tih lica
uvoðeno u garažu. Nisu se čuli nikakvi jauci, krici ili slično, niko
ništa nije govorio. Na kraju su izvedene dvije grupe od 5 – 6 lica.
Kada su zadnje dvije grupe dovedene do ulaza u garažu, Milan i Boban su
uveli prvu grupu, dok je druga ostala kod samih ulaznih vrata. Pored
druge grupe stajala je nekolicina boraca. Čuo se pucanj … u tom
trenutku jedno lice je počelo da bježi. Pucali su u njega. Odmah je
pao. Pošto je pao čulo se kako govori „jao, majko moja“. U tom trenutku
Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao. Za
to vrijeme pogoðeni je jaukao. Milan mu je prišao i bajonetom ga
preklao. „Tako se to radi“, rekao je. Milan je prešao na suprotnu
stranu, gdje se takoðer čuo pucanj, jer je i sa te strane neko pokušao
da bježi. Sa tim licima postupio je na isti način kao i sa prvim.
U to vrijeme preostali oteti putnici iz zadnje grupe stajali su ispred
garaže, a u njih su bile uprete puške Lukićevih boraca. Milan i Boban
su uveli i preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena
čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže,
naredili su da se uðe u vozilo. Vratili su se u istu salu, tačnije u
svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac i satove od
zarobljenih putnika voza 671. Podjelio je svima po 100 DM, a ko nije
imao sat dobio je i sat. Prilikom pretresa Boban Inðić je kod jednog
zarobljenog našao jedan skupocen zlatan lanac, pa ga je stavio u svoj
džep da drugi to ne vide. Nakon podjele Milan je kazao da će tijela
ukloniti jedan stariji čovjek iz sela, bacanjem u Drinu, koja je bila
udaljena 10 do 15 metara od kuće, gdje su zarobljeni putnici ubijeni.
Poslije podjele tih stvari sjeli su u vozilo i vratili se u Višegrad.
Po povratku, kada su izašli iz kamiona i to negdje kod novog mosta,
Milan ili Boban su rekli da o ovome što se desilo nikome ništa ne
pričaju. U Višegrad su se vratili oko 23 sata…

(Za tekst korišćena svjedočenja neimenovanog putnika voza Lovćen 671
i zločinca Nebojše Ranisavljevića, jedinog optuženog za slučaj Štrpci)

Almir Mehonjić
(www.bosnjaci.net)