Kako djevojčicama omiliti mahramu

ImageGlas islama – Kako razbiti predrasude pojedinih majki koje ne dozvoljavaju svojim djevojčicama da nose mahramu?

Razgovaraju dvije mame. Jedna kaže: „Nisi lijepo oblikovala glavu svojoj bebi. Trebala si više forsirati lijevu i desnu stranu.“ Ona odgovara: „Da, u pravu si, ali ona će svakako sutra, inšallah, nositi mahramu tako da je to bezvrijedan detalj.“ „Što nositi?! Vala, nemojte da je tjerate!“, kaže prva mama. “Nećemo je tjerati, ona će to sama odabrati našim sebebom, a islamskim vaspitanjem.“ I onda nastaje žustra diskusija koja otkriva predrasude pojedinih žena muslimanki o mahramama…

„A što MORA da se pokrije?!“

Kada kažete nekim ženama da MORAJU da se pokriju one to ne shvataju. Ne shvataju i da djevojčice kada dospiju u pubertet, odnosno kada postanu šerijatski punoljetne otpočinjanjem menstrualnog ciklusa, moraju biti isto tako pokrivene. One ovo „moraju“ shvataju kao prisilu roditelja. Meðutim, tu se ne radi ni o kakvoj prisili, već o jasno definisanom propisu koji se, samim propisivanjem, mora poštovati. Taj propis nisu roditelji donijeli već Uzvišeni Allah, koji zna njegovu mudrost i svrhu, a o kojima se toliko govorilo i toliko djela je napisano da je potpuno suvišno ponovo pričati o tome.

„Nemojte je tjerati da se pokrije!“

Dijete se i ne tjera na to. Čak i ako se natjera dobija se kontraefekat: ona će nositi tu mahramu samo da bi udovoljila roditeljima, nesvjesna njene vrijednosti i zanemarujući pravilno ponašanje koje ide uz mahramu, jer je džaba nositi je ako ona ne potvrðuje vjeru očitovanu kroz ahlak i lijepo ponašanje. Mahrama je samo kruna u oblikovanju tvog islamskog ponašanja, a ne spoljašnji efekat koji će te predstavljati vjernicom ako ti to u biti nisi. Mahrama je harmonično vezana za tvoj ahlak i ako to dvoje ne prate jedno drugo, onda nešto nije u redu.
Roditelj neće siliti dijete da se pokrije baš zato što se tada dobije niz kontraefekata i samo to nošenje mahrame postaje apsurdno ako to dijete ne želi, mrzi i sl. Mahrama treba da se voli i da se željno iščekuje dan kada će djevojčica staviti mahramu na svoju glavu, ponosna i sretna što je muslimanka. Taj odnos prema mahrami se gaji u kući, vaspitanjem… Ako majka nosi hidžab, prakticira vjeru i islamski odgaja svoju djecu, pomno nadzirući njihovo odrastanje i sazrijevanje, djeca će sama po sebi prihvatiti hidžab kao nešto najnormalnije i najprirodnije što se od nje kao muslimanke očekuje, možda i prije nego i bude dužna, još kao djevojčica. U djeci treba gajiti ljubav prema islamu i svemu što je islamsko, a hidžab je upravo to. Kako možemo voljeti islam ako ne volimo njegove propise?!

„Nek ona zna da poštuje vjeru, pa ne mora da se pokriva!“

Neka dijete poštuje roditelje, pa ne mora da ih sluša! Je li tako? E pa ne može se poštovati vjera ako se ne poštuju njeni propisi i ako je ne „slušamo“ u onome što nam savjetuje i stavlja u dužnost. Ovakvim iskazima derogiramo sami sebe, jer govorimo dvije suprotne stvari. Vjera se ne može poštovati ako ne poštujemo ono što nam ona savjetuje ili nareðuje, a to je u konkretnoj situaciji pokrivanje odrasle ženke osobe!

„Poslanik je živio u drugom vaktu, a u drugom mi!“

Tako kažu naše neinformisane žene muslimanke. „Ako su žene tada nosile mahramu, to je tada bilo normalno! Tada je Poslanik jahao na kamili, pa trebamo li i mi danas da jašemo ili da se vozimo avionima i autima?!“ Allah dž.š. nije islamske propise propisao samo za Poslanika a.s. i njegovo vrijeme. Islamski propisi koji su važili tada, važe i danas. Islam nije vremenski ograničen i demode, nazadan, niti vjera stagnacije. Naprotiv, islam je vjera koja je i danas, iako nam se čini da smo na vrhuncu civilizacije, mnogo ispred te same civilizacije, nauke i tehnologije. Bolje da šutimo i bar ne otkrivamo vlastitu glupost i neinformisanost! Toliko je mudžiza, nadprirodnih čuda iz raznih oblasti, koja je islam izrekao u vrijeme Muhammeda a.s., a koja se tek danas naučno potvrðuju. Svijet tapka za islamom, a ne islam za svijetom! Uzmite barem dvije knjige Haruna Jahje koji se podrobno bavi ovom problematikom, pa će vam sve biti jasno.
 
„Neka se pokrije kad završi školu!“

„Ne može da se pokrije kad postane šerijatski punoljetna, jer još uvijek je u osnovnoj školi, pa da je ne ismijavaju drugarice i nastavnici… Ne može  da se pokrije u srednjoj da je ne bi ismijavalo društvo, profesori nemuslimani, a i neka dijete malo proživi! Neka nije „stegnuto“! Ne može da se pokrije na fakultetu, ne dozvoljavaju joj, diskriminišu je, zatežu na ispitima, maltretiraju je… Ne može da se pokrije ni kad završi fakultet, jer će teže naći posao, pa čemu joj onda škola? Ne može da se pokrije ni kasnije, jer je još mlada i sve manje razmišlja o tome, a ni muž joj nije baš za to. Čeka, pa će kad se penzioniše. Tada joj neće niko braniti. Ne može da se pokrije ni kad se penzioniše, ne podnosi mahramu, „guši je“, ima štitnu žlijezdu i tako to… Nervozna je od nje.“
Ma nema veze, pokrit ćemo je na teneširu kad krene dženaza da je ponese. Tada joj neće smetati niko i ništa… Samo ne znam da li će joj šta značiti…

I tako mame razgovaraju…, a  vi sami procijenite koja je u pravu.

Autor: Sanela Karišik-Misirlić
Glas islama broj 164. od 15. aprila 2009.