Hutba u vremenu – Aziz ef. Hasanović

ImageDar govorništva, a što hutba u stvarnosti i jeste, nije dan
svakom. Vrlo je malo onih koje je Svevišnji počastio ovom sposobnosti. Neki su
skloni tvrditi da svatko može postati orator i uvjerljivi govornik, što skromno
sudim da nije točno. Uostalom o tomu i Kur'an govori.

muftija Ševko ef. Omerbašić

 

PROMOCIJA KNJIGE

Hutba u vremenu – Aziza ef. Hasanovića

 

Cijenjeni gosti! Sestre i braćo!

Konačno da se u posljednje vrijeme pojavilo djelo koje
potiče razmišljanja o najznačajnijoj temi Islamske zajednice koja će za sobom
povući i mnoga druga pitanja. Nema sumnje da je hutba bila i ostala
najefikasniji metod islamske misije kako  u   muslimanskim   sredinama tako   i   u obraćenju pripadnika drugih religija. Taj
čudesni metoda face to face (licem u lice) do današnjega dana nije prevaziðen,
unatoč brojnim tehnološkim izumima i metodama.

Dar govorništva, a što hutba u stvarnosti i jeste, nije dan
svakom. Vrlo je malo onih koje je Svevišnji počastio ovom sposobnosti. Neki su
skloni tvrditi da svatko može postati orator i uvjerljivi govornik, što skromno
sudim da nije točno. Uostalom o tomu i Kur'an govori:

"A mog brata Haruna, britkijeg jezika od mene, pošalji
samnom da me u Objavi podrži." – moli Musa a.s. Uzvišenog Allaha.

Dodatnu poteškoću u našoj Zajednici pričinjava činjenica da
su imami hatibi i hatibi imami, što je teško izvodivo i što snažno opterećuje
obadvije funkcije. Zato i imamo improvizirane hutbe koje su uglavnom svode na
čitanje pripremljenih ili tuðih tekstova. Prevladava uvjerenje da je hutba
bolja i kvalitetnija što više galamimo s minbera ili jače kritiziramo.
Zanimljivo je takoðer da uglavnom  kritiziramo    one   kojih  nema   na džumama i koji uglavnom
ne dolaze u džamije. Ima i onih hatiba koji zaborave na vrijeme, i tako
pozitivni rezultati njegove hutbe izgube na vrijednosti i slušatelji ih
uglavnom izbjegavaju. Svi hatibi uglavnom se trude iz petnih žila ostaviti
snažan dojam na slušatelje pa se u tom zanosu nerijetko služe netočnostima,
neprovjerenim izvorima. Oni slušatelji koji precizno prate hatibe na hutbama
uočit će brojne protivrječnosti ne izmeðu dvojice ili više hatiba, nego i kod
jednoga hatiba.

U razmišljanju gdje je mjesto hatiba u hijerarhijskoj
ljestvici vjerskih zanimanja, vidjet ćemo da su oni cjenjeniji od onih koji
svojim radom doprinose svakojakom rastu Zajednice. Zašto je to tako, teško je
dati jednostavan odgovor. Skromno mislim da u Islamskoj zajednici postoji
poremećen slijed vrijednosti, i da je to zadatak kojim se mora pozabaviti
cijela Zajednica, a posebno njeno rukovodstvo.

Javlja se i pitanje sadržaja hutbi. Koliko puta smo se
susreli s hutbama koje odudaraju od stvarnosti u kojoj živimo kao i vremenu u
kome se nalazimo. Zato se i postavlja pitanje trebaju li hutbe tretirati
aktualna pitanja ili se baviti isključivo vjerskim poticajnim temama. S obzirom
da su džume-namazi tjedni skupovi na kojima se okupi najveći broj muslimana,
postavlja se i pitanje treba li ove namaze centralizirati u smislu da se u
jednom gradu klanjaju na jednom mjestu ili eventualno u središnjim džamijama.
Ako želimo snažnije impresije hutbe na slušatelje, onda o tome moramo ozbiljno
porazmisliti. Čuju se i tvrdnje da postoje naručene hutbe ili kako su hatibi
imali hutbe pod pritiskom nekih krugova. Hatibe se mora osloboditi svih
pritisaka kako bi u hutbama iznosili stajališta islama, a ne interese
pojedinaca ili odreðenih krugova.

Otkako je došlo do raspada bivše države i rata u našim
džamijama sve je više političkih hutbi koje tretiraju ili unutarnja ili
vanjsko­politička pitanja. To su postale omiljene teme hatiba. Tu pojavu možemo
donekle i razumjeti s obzirom da je u bivšem sistemu politika u vjerskim   krugovima  bila  strogo   zabranjena. U posljednje vrijeme broj žena
na džumama u stalnom je porastu pa se s pravom postavlja pitanje opravdanosti
njihove nazočnosti na istima. Neki njihovu nazočnost pravdaju činjenicom da što
je više klanjača na džumama tim bolje, ili, da će žene više naučiti na hutbama.
S druge strane u aktivnostima Islamske zajednice mjesto žene je uvelike
marginalizirano, iako one u vjerskom životu učestvuju u većem procentu nego
muškarci. U Hrvatskoj broj muallima je zavidan, ali njihovo učešće u radu i
drugim aktivnostima još uvijek nije na potrebitoj razini. Sjetimo se samo
koliko je bilo otpora muškog dijela džemata prije petnaestak godina da ženski
zbor Arabeske učestvuju na bajramskim programima. Danas taj zbor i muallime
općenito nezamjenjiv su čimbenik u radu i aktivnostima Zajednice.

Nije beznačajno niti pitanje koje ponekad čujemo: koliko smo
kao narod misionarski predodreðeni, a posebice kao Zajednica. Na to pitanje
možemo odgovoriti upravo kroz instituciju hutbe. Ponekada nam se čini da
pojedinci u Zajednici žele sami ostati u islamu. Neki podaci nam govore da je
veliki procent muslimana nevjernički raspoložen i za to smatraju Islamsku
zajednicu odgovornom. Bilo bi zanimljivo istražiti koliki je broj konvertita
ostao do kraja u slamu. Od pedesetak onih koji su kod mene prihvatili islam
samo dvoje njih su još uvijek muslimani.

Recimo nešto i o jeziku vjere, a posebno o jeziku hutbe.
Notorna je činjenica da hatibi snagu vjere mogu dokazivati na dva načina,
snagom jezika i osobnim primjerom. Najefikasnije sredstvo dokazivanja vjerskih
istina jeste jezik. Svevišnji je slao poslanike da na jeziku njihovih naroda
naučavaju ih vjeri:

"Poslanike smo slali da na jeziku njihovih naroda
objašnjavaju im vjeru."

Ne znam da li ćete se samnom složiti, ali je jezik naših
hatiba takav da ne pruža velike mogućnosti razumijevanja naše vjere.  Kod brojnih hatiba prisutan je arhaičan,
prevaziðeni jezik koji ne prati ni vrijeme ni prostor u kome živimo.    

Na našim učilištima ne pridaje se velika pozornost učenju
materinjeg jezika. Poseban je problem vezan za bosanski jezik. Danas se vode
velike rasprave oko toga što je standardni bosanski jezik, pa u tom praznom
prostoru imamo vrlo nekvalitetan izričaj. Jezik vrvi od tuðica koje jednostavno
ne pristaju jeziku vjere. Brojna islamska djela uglavnom su prijevodi s
arapskog jezika, a ti prijevodi upravo vrve od nepotrebnih priloga, prijedloga,
čestica i sufiksa jer očito je da se jezik ne može doslovno prevoditi i da za
to treba imati dobro poznavanje gramatike jezika. Islamska zajednica izlazi u javnost
kroz javno djelovanje, a ono je pored ostaloga i kroz hutbu. To je čin koji sa
sobom uvijek nosi brojne protivrječnosti i izazove. Od hatiba se očekuje
umijeće i poticaj promjeni mentaliteta. Hatibi moraju poznavati pojmove kada
pozivaju na javnost, na transparentnost i javno mišljenje. Hatibi moraju znati
da je javno mnijenje najznačajniji ocjenjivač njihovog uspjeha. Na veliku
žalost u našoj Zajednici istraživanju javnog mnijenja   malo  se   posvećuje   pozornosti.  Do meðusobnog dijaloga se ne može doći osim kroz javno mnijenje. To je
temeljno pitanje istinske demokracije  i   jedan   od  najvećih   problema suvremenog
muslimanskog društva. Nedostatak javnog mnijenja kronična je bolest postojećih
svjetskih   religija   pa  tako   i   naše  za   što   su uglavnom odgovorni vjerski ljudi. Danas
nam je sasvim jasno da nema islamizacije društva bez javnog mnijenja i
dijaloga. Zato nam je zadaća tražiti nove metode i koristiti nova sredstva u
prezentaciji    islamskih    vrijednosti    u   javno mnijenje. Bez proučavanja u praćenja stanja u javnosti i traženja
mjesta u komunikaciji, nema niti širenja islamske misli. Bez glasnog javnog
mnijenja Islamska zajednica neće biti u stanju nositi se s demokratskim
procesima koji utječu

na pluralizaciju društva i na osobni ljudski izbor.
Hutba   u   ovoj  odgovornoj   zadaći   ima  vrlo značajnu ulogu. Na području javnosti postoji niz problema  o kojima  Islamska  zajednica mora imati jasan stav jer se radi o stvarima koje se snažno reflektiraju
na njen misijski rad, uključiv i hutbu. Jedan od njih je i postmoderni pogled
na svijet.    U    njemu   sve    dosadašnje    islamske vrijednosti dobivaju drugačiji
oblik. U njemu sve dosadašnje islamske vrijednosti dobivaju drugačiji oblik i
uglavnom stariji muslimani i muslimanke smatraju ga svetogrðem. Pored toga tu
je i problem prava na informaciju i zajamčenu slobodu izražavanja, jer je
sloboda izražavanja nužna u stvaranju javnoga mnijenja. Tu je i problem poruke
kod koje je nedopušteno upotrebljavati sredstva uvjeravanja suprotna općoj
istini.

Mnogi se pitaju kako bi trebala izgledati islamizacija u
našim uvjetima i okolnostima. Vrlo je važno valorizirati konkretni islam koji
je sadržan u narodnoj tradiciji i temeljen na njegovoj kulturi, jer se jedino
preko ta dva elementa može odvijati nova islamizacija. U toj novoj ulozi
Islamska zajednica ne može biti samo obredna kako je shvaćaju mediji, pa čak i
vjernici a ne mali broj i imama. Ona mora preuzeti učiteljsku ulogu. Ona mora
odašiljati poruku koju crpi iz Kurana i Hadisa. U izvršavanju svoje zadaće
Zajednica mora stalno propitivati koji je stvarni utjecaj njenog misijskog
djelovanja u oblikovanju društva. Mi moramo stvarati teologiju komunikacije,
jer dok ne znamo što i kako prezentirati javnosti, dotle je islam prisutan u
društvu onoliko koliko je zanimljiv kao obred. Hatibi se ne smiju baviti samo
moralnim pitanjima u hutbama, nego i socijalnim. Socijalni nauk islama mora
postati sastavni i nezaobilazni dio islamizacije.

Svjedoci smo da se u javnosti javlja kritička distanca prema
Islamskoj zajednici. Sve se jače čuju kritike na račun njene javne nazočnosti u
društvu. To će nas prisiliti da svoju nazočnost u javnosti učinimo islamski
autentičnom. Ako zajednica ne bude svjedočila svoje islamske vrijednosti, gubi
svoj društveni smisao, a naše javno djelovanje biti će isfrustrirano. Za to
raspravu o islamizaciji treba protegnuti s hijerarhijske razine, na zajednicu
vjernika, osobito na one koji se nalaze u javnim medijima. Bez profesionalnih
novinara u medijima i bez teologije u javnosti neće se moći provesti
islamizacija.

Što se pak tiče autorove knjige ona nam pruža neke značajke
bez koji ne možemo shvatiti značaj hutbe u islamu. Naročito je značajno što nam
autor pruža informacije o brojnim radovima i djelima koji su se bavili hutbom.
Posebno je zanimljiv pregled radova o hutbi izmeðu 1945. i 2005. godine. Ono
što za mene ima posebno značenje jeste autorova istraživanja o hutbi dok je još
bio glavni Zagrebački imam. Uvijek sam nastojao potaći imame na istraživanja
djelatnog utjecaja hutbe na džemat, jer je upravo hutba najsnažnije utječe na
džemat u našoj sredini. Vrlo su zanimljivi odgovori ispitanika, što ovu knjigu
čini aktualnom i autentičnom.

Zanimljivo je takoðer i to koliko su vjerski organi Islamske
zajednice pridavali važnosti i značaja hutbi u ukupnoj vjerskoj aktivnosti.
Autor s pravom postavlja pitanje gdje je mjesto hutbe u europskim muslimanskim
sredinama i šta hutba može učiniti za razvoj naše vjere. S obzirom da se po
zakonima prirode izgovorena riječ pamti i po njoj cijeni onaj koji je izgovori,
naši hatibi bi morali biti svjesni svega što govore s tog službenog mjesta.
Hazreti Omer r.a. jednom je izjavio da se nikada na mimberu nije popeo a da
nije osjetio snažnu tremu kao odgovornost prema Svevišnjem i vjeri islamu.

Nadajmo se da je ova autorova knjiga početak sustavnog
bavljenja hutbom i hatibom, a naročito onih kojima je to profesija.

Hvala na pozornosti.

 

{gallery}promocija_zagreb_16.04.2009{/gallery}

 

Predstavljanje knjige: „Hutba u vremenu“  mr. Aziza ef. Hasanovića

 

Uvaženi prijatelji, uvaženi gosti, cijenjeni promotori!

 

Postoji jedna stara priča grčkog historičara Herodota o
najstarijem jeziku i najstarijem narodu. (Priča se nalazi u njegovoj
„Historiji“.) Priča, bajka – rekla bih, govori o starim Egipćanima i  njihovom vladaru Psametihu. Vladar je  želio provjeriti da li su Egipćani, kako se
vjerovalo, zaista najstariji narod. Tako je dva tek novoroðena djeteta dao
pastiru da ih odnjeguje izolirano od ostalog svijeta. Naredio je da se u
prisustvu djece ne smije progovoriti ni jedna riječ. Psametih je želio saznati
koju će riječ djeca spontano prvo izgovoriti. (Ima jedna varijanta u kojoj se
kaže da je faraon djecu dao čuvaricama, ženama dakle, ali da im je jezik dao –
odrezati!) I pastir je čekao. Jednu godinu, drugu… I onda su jednog dana
sirota djeca ugledavši ga povikala: „Bekos!“ Vladar se raspitivao o toj riječi
i našao da ‘bekos’ pripada Frigijcima. Značila je ‘kruh’. Tako su Frigijci
proglašeni najstarijim narodom, a njihov jezik najstarijim jezikom. (Frigijci
su narod koji je, oko 1200. g. prije n. e., naselio središnji dio Male Azije.
Njihova je kultura mlaða od egipatske… a jezik (frigijski) – stručnjaci
vjeruju – pripada ie. jezicima).

Rekonstrukcija najdrevnijih jezičnih oblika, kao što je poznato, odavno je na marginama zanimanja
lingvistike. Zašto onda ova bajka? Nije li nam ona dokaz da su jezik i narod
odavno poistovjećivani (najstariji jezik = najstariji narod)? Priča pokazuje,
složit ćemo se, kako se jezična djelatnost (sposobnost slanja i primanja
poruke) smatrala temeljem civilizacije i potvrdom njezinog etničkog i kulturnog
identiteta (v. D. Škiljan). Ideja je bila je aktualna i u tradicionalnoj, ali i
u poststrukturalnoj lingvistici, a aktualna je i u današnjem postmodernstičkom
učenju. Ali, nije mi to bio cilj. Pričom sam htjela istaći nešto drugo – ne s
podsmijehom odbaciti je kao naivnu i neznanstvrnu. Prvo: Pokazuje se da djeca
(čitajmo: čovjek, ljudi), nesrećom izolirana od svijeta, ne progovaraju ni
jednim ljudskim jezikom (jezikom čovjeka, ljudi), već ispuštaju neartikulirane
glasove. Drugo: Dvoje je nesretne djece izolirano. Zašto ne jedno? Ostavljena
je „minimalna jezična okolina“ za komunikaciju, za dijalog, za govor: a to su:
dvoje. (Usput rečeno: i za hutbu, po hanefijskoj pravnoj školi, kako stoji u
„Hutbi“, obavezno je barem dvoje: jedno da govori, hatib, drugo da sluša.)

Razgovora, govora nema bez ljudi. Jeziku je potreban Drugi,
društvo. Jezik jeste sredstvo komunikacije – sa-obraćanja, i nema ga bez društvene zajednice.  Komunikacija je, za neke teoretičare,
temeljna socijalna tvorevina (v. Frace Verg). A time se bavi retorika, antička
– grčka i rimska, arapska, francuska, naša…

(Podsjećam „da su u povijesti arapsko-islamske kulture
postojale ozbiljne težnje da se utemeljenje i razvoj arapske retorike /…/
dovede u čvrstu vezu, pod presudan utjecaj Aristotelove  Retorike i Poetike…“, v. E. Duraković. Zaslugom filologije odbranjeno je arapsko
podrijetlo retorike (stilistike) ističe E. Duraković i podsjeća na Knjigu o
ljepotama govora i izlaganje o njima i Knjigu o novom stilu, tj. na Al-Gahiza i
Ibn al-Mu'tezza, v.: Esad Duraković, Arapska stilistika u Bosni, 2000. i Teufik
Muftić, Klasična arapska stilistika, 1995.) Večeras i govorimo o retorici:
hutba je, za retoričara, jedna vrsta govora (posebnog funkcionalnog stila –
religijskog, islamskog),  ono što je u
kršćanstvu propovijed (izučava je homiletika). Omeðena je:

1. slušateljima, k o j i m a   se govori (a to su odrasli ljudi, muslimani,
a mogu biti i muslimanke; pod abdestom i nijetom…)

2. vremenom  k a
d   se govori (a to je svakog petka – kao
džumanska, ili na 2 bajrama – bajramska; i uz druge prigode…), i   k o l i k o dugo…

3. prostorom g d j e se govori (a to je mimber u džamiji ili mesdžidu…po pravilu – malo
iznad ljudi, okrenta lica slušateljima – da se hatib-govornik i čuje i vidi)

4. i  hatibom, k o j
i   govori  (a to je: odrastao čovjek, musliman – ali ne
i muslimanka; alim: čist, čestit, dobronamjeran, poznavatelj situacije,
potrebe, teme, jezika, a jasnog i razgovijetnog govora, lijepe dikcije, boje
glasa – tembra, visine glasa, brzine govora, intenziteta govora, intonacije,
usklaðenih pokreta lica i tijele i odijela…) 

5. temom, kompozicijom, itd.

Isto tako i knjiga sama treba nekog Drugog, treba čitatelja.
Jedino tako komunicira. I mi postajemo su-autori. Su-vlasnici njena znanja.
Zato se kaže da je – bez čitatelja – „tek mrtvo slovo na papiUdaljenost izmeðu
vas, kao slušatelja, i mene kao govornika, veća je od 3,5 m. Prema proksemičkim
znacima (tj. znacima koji se tiču udaljenosti i rasporeda sugovornika) večeras
imamo, po Edwardu Hallu, javni skup (naspam stoje intimni, osobni…). Javni
skup podrazumijeva javni govor. Hutba je vrsta javnog govora i to, za
muslimana, obavezujućeg…

Nema sumnje da je knjiga „Hutba u vremenu“ mr. Aziza ef.
Hasanovića od velikog značaja za povijest vjerskog govora na ovim prostorima iz
najmanje dva razloga. Prvo, svjedoči, na temelju mnogobrojne pregledane
literature, o jednom dugom razdoblju hutbe: od Berlinskog kongresa do danas,
tj. od 1878. do 2005. To je ozbiljna i utemeljena analiza sadržaja i forme –
usudila bih se reći svih relevantnih hutbi i zbirki hutbi – te mjesta, uloge i
značaja hutbe kao vrste islamskog javnog govora. Drugi razlog je: ukazuje na
razvoj hutbe – od govora koji djeluje samo simbolički (budući da je – u jednom
dužem razdoblju – bila mistificirana, na jeziku koji recipijent, vjernik, nije
razumio) – do najnovijih standarda hutbe koje je postavilo novo doba i
postmoderna…

Eto o tome svemu govori ova značajna knjiga, zapravo
magistarski rad uvaženog Aziz ef. Hasanovića.

Ali, moram reći još nešto. To govorim iz dosadašnjih
iskustava, a pogotovo govorim –  za  ubuduće! Govorim to vezano za izdavače (i tiskare), a iz pozicije lingviste i
struke (a već je 30 godina kako sam u struci, od toga 18 otkako sam doktor
lingvistčkih znanosti): trebalo je ipak ispoštovati lektorske intervncije!  

I još nešto: suvremeni bosanski jezik, milslim na standardni
ili književni bosanski jezik, ima svoju modernu gramatiku, svoj pravopis, svoje
rječnike (npr. onaj književnika Alije Isakovića, pa „Školski rječnik“ prof. Dž.
Jahića, koji već deceniju i više primprema veliki rječnik bosanskog. Tu je i
„Rječnik bosanskog jezika“ grupe autora s Instituta za jezik u Sarajevu, a u
pripremi za tisak je još jedan – grupe lingvista sa Odsjeka za bosanski jezik
Filozoifskog fakulteta u Sarajevu…) Nije dakle problem u bosanskom jeziku,
već, kao i u hrvatskom, u primjeni i našoj odgovornosti prema napisanoj i
izgovorenoj riječi.

Na kraju, neka mi bude dopušteno da još nešto kažem.

Ovdje je i recenzent knjige – cijenjeni Mevludin ef.
Arslani, naš imam, profesor arapskog jezika i prevoditelj. (Njegova je
recenzija, istina, tiskana u „Hutbi u vremenu“.) Bilo bi dobro da se i on večeras
obrati kojom prigodnom riječi o ovoj značajnoj i važnoj knjizi mr. Aziza ef.
Hasanovića.

 

Prof. dr. Remzija Hadžiefendić-Parić

 

 

 

HUTBA U BURNIM VREMENIMA

 

Hutba, sastavni, neizostavni dio džuma i bajram-namaza,
obavezni ibadet, čas pouke, savjetovanja i odgoja, govor o prošlom, sadašnjem i
budućem -neke su od temeljnih odrednica ovog obaveznog ibadeta koji od vremena
Poslanika, a.s., do danas kontinuirano održava budnom vjerničku svijest
muslimana. Ona je izravno obraćanje hatiba džematlijama u kojem se
aktu-eliziraju trenutni ili nadolazeći izazovi. Polemike i replike u vrijeme
hutbe nisu dopuštene, jer se hutba sluša, i prfefa, a njene se preporuke primje­njuju.

Godina 1878. je posebno važna u historiji
bosansko-hercegovačkih musli­mana jer je tad prekinut kontinuitet njihovog
življenja u okvirima osman­skog carstva u kojem je islam imao dominantnu
poziciju. Poslije odlaska Turske, a dolaska Amp-J^lAf 82M$b fe ¥ttj£ffl ti
ffepf su’ se mu­slimani morali izboriti za vlastito dostojanstvo i
pozicioniranti unutar do­minantno neislamskih ili sekularnih društvenih
ureðenja. U takvoj poziciji hutba je još više dobila na značaju jer je, pored
primarno ibadetske uloge, predstavljala „važan medij odnosa IZ i šire društvene
javnosti". Autor ove knjige, mr. Aziz-ef. Hasanović, u obradi ove teme
imao je izrazito kompleksan zadatak: na jednom mjestu sakupiti relevantne
zapise, promi­šljanja i svjedočanstva o hutbama velikog broja autora
objavljenih u ne­kim od printanih medija i literaturi, potom sistematizirati i
analizirati što se dogaðalo s hutbom tokom 128 godina u kojima je bilo više od
sedam hiljada termina za održavanje hutbi. Pri tome je morao imati u vidu i
druge okolnosti, poput činjenice da se za to vrijeme četiri puta iz temelja
mijenja­lo društveno ureðenje što je, zasigurno, dodatno usložnjavalo ovu
analizu. Knjigom Hutba kroz vrijeme autor je uspio da izradi studiju koja,
pored op­ćeg jezičkog i terminološkog odreðenja termina hutbe i propisa o hutbi
kroz prizmu pravnih škola, rezimira specifičnosti hutbe u pojedinim
historijskim periodima. Naša javnost ovom knjigom dobija sažetu analizu gotovo
svih relavatnih činjenica potrebnih za sagledavanje teškoća koje su hatibi
mo­rali prevazilaziti da bi odgovorili zahtjevima šerijatskih propisa i
izazovima vremena. Mr. Hasanović je svoj rad o hutbi učinio dodatno vrijednim
po­glavljima o obrazovnim, kulturološkim i institucionalnim aspektima hutbe,
analizom hutbe u bošnjačkoj dijaspori, njenoj ulozi i značaju u kontekstu
približavanja BiH evropskom kulturnom i političkom krugu.

Ovo djelo, svakako, nije prva studija o hutbi, ali je,
koliko je poznato, za­sada jedina studija koja tematizira ovu oblast u zasebnoj
knjizi. Autor je u potpunosti ispunio zahtjeve naučno-stručnog pristupa, a
istovremeno je vrlo vješto tekst knjige učinio preglednim, čitljivim i lahkim
za razumije­vanje. Stoga nema sumnje da će ova knjiga naći svoje čitaoce kako
medu zahtjevnim naučnim radnicima, tako i u širokom krugu drugih poklonika
pisane riječi i na taj način u potpunosti opravdati opredjeljenje autora da
svoj rad ponudi javnosti u formi štampanog djela.

Imajući u vidu ulogu i značaj hutbe za muslimane,
slojevitost i komplek­snost društvenih promjena koje su se dogodile u BiH u
periodu 1878-2005. godina, ili kako to autor ističe „trnovitput kroz burna
vremena" koji je hutba prošla, ova knjiga predstavlja neizostavan
priručnik svim hatibima i onima koji hatibe obrazuju, kao i drugima koje ova
tema zanima. Ona nudi mo­gućnost da se na temeljima ranijih iskustava
unaprijedi hatabet i kvalitet hutbi kako bi one mogle biti adekvatan odgovor na
izazove vremena kojem idemo u susret. Za očekivati je da knjiga Hutba kroz
vrijeme bude poticaj i drugim alimima i istraživačima koji će prihvatiti izazov
i upustiti se u istra­živanja onih područja koje je autor ove knjige naznačio
kao posebno važna ili interesantna za detaljnije analize.

 

Amir Sakić, prof.

 

 

Recenzija

 

Svaka je knjiga po nečemu specifična. Knjiga koju imamo pred
sobom po­sebna je po tomu što obraduje jednu vrlu važnu instituciju u islamu
koju nazivamo hutbom ili hatabetom. Sama riječ hutba u arapskom jeziku znači
govor koji se održava u posebnim prigodama radi posebnih ciljeva. To znači da
hutba nije ništo drugo nego li govor kojim se treba postići neki cilj kod onih
koji ju slušaju. Da bi se taj cilj ostvario, hatib, izmeðu ostalog, mora voditi
računa o temi hutbe. Tema hutbe, naime, mora biti aktuelna, zani­mljiva i
priklada vremenu i prostoru gdje se ona održava, jer je to uvijet da se njome
liječe i iskorijene razne društvene bolesti medu muslimanima i raznovrsni
problemi koji se pojavljuju medu njima. Da bi hutba bila pri­mljena i
prihvaćena kod slušatelja, ona mora biti jasna, koncizna i kratka. Ona treba
obraðivati samo jednu temu, ne više, kako se ne bi dogodilo ono što se,
nažalost, često dogaða a to je da se čovjek koji je prisustvovao hutbi, kad ga
pitate o čemu je hatib govorio, ne može sjetiti njenog sadržaja upravo zbog
činjenice što je hatib prelazio s teme na temu.

S obzirom na to da hutba danas nije jedini oblik vjerskog
obrazovanja, kao što je nekoć bilo, ona ne smije biti duža od deset minuta.
Jezik hutbe, shod­no brojnim hadisima poslanika islama Muhammeda a.s., treba
biti uobliče­na prema strukturi slušatelja i razumljiv svima koji je slušaju.
Danas smo, nažalost, svjedoci da na Zapadu brojni hatibi drže hutbe samo na
arapskom jeziku, što predstavlja prepreku velikom broju prisutnih muslimana,
koji pripadaju drugim nacionalnim skupinama i ne poznaju arapski jezik, da
poruku iskazane hutbe razumiju, pa jedan veoma značajan tjedni ibadet obavljaju
rutinski, ne okoristivši se porukama hutbe. Ova pojava dovela je muslimane na
Zapadau do razjedinjenja: svaka muslimanska manjina formira zaseban džemat po
nacionalnoj pripadnosti, što je štetno za razvoj islama na Zapadu. Zato sam
mišljenja da hutba koja se drži u Parizu treba biti na francuskom jeziku, hutba
u Berlinu na njemačkom jeziku, a ona u Rimu – na talijanskom jeziku, itd. Cilj hutbe
je da okupi sve muslimane, bez obzira na nacionalnu, rasnu ili neku drugu vrstu
pripadnosti. S obzirom na to da se na hutbi iznosi islamski stav o nekim
fenomenima koji se pojavljavu u društvu, a vrlo često i zvanični stavovi
Islamske zajednice i njezinih organa 0 svim relevantnim pitanjima i problemima
vezanim za islam, muslimane. Islamsku zajednicu, ona mora biti jasna, koncizna
i razumljiva i na jeziku koji stanovnici toga mjesta rabe u svakodnevnoj
meðusobnoj kominikaciji. Instituciju hutbe vrlo često skrnavi to što se
pojedini hatibi preko nje obra­čunavaju sa svojim neistomišljenicima, bilo da
su to džematlije ili njihove kolege, što svakako nije cilj hutbe.

Jezik hutbe ne smije biti govor mržnje, jer je to u
suprotnosti s Allahovim riječima iz sure Ibrahim (24. — 27. ajet), gdje
Svevišnji Allah upozorava:

»Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao
lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod daje u
svako doba koje Gospodar njegov odredi, – a Allah ljudima navodi primjere da bi
pouku primi­li. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine
zemlje nema opstanka.»

Poslanik islama Muhammed a.s. upućuje na to da je čovjek
obvezan pozi­vati u Allahovu vjeru mudrošću i blagošću, i olakšavati ljudima.
Allah dž.š. kaže:

»Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s
njima na naj­ljepši način raspravljaj.*1

U drugom kur'anskom ajetu se kaže: »Ti si, samo Allahovom
milošću blag prema njima, a da si kojim slučajem osoran i grub – oni bi pobjegli
od tebe. Opraštaj im i moli Allaha da im oprosti …»2 S druge strane, Muhammed
a.s. kaže: »Allah daje putem blagosti ono što ne daje putem žestine, odnosno
grubosti.» Onima koji tumače islam on u hadisu poručuje:

»Olakšavajte, a ne otežavajte; i obveseljavajte, a ne
odbijajte ljude od vjere. Poslani ste da olakšavate ljudima, a ne da im
otežavate. »3

Hatib mora biti upoznat i stručno osposobljen da kvalitetno
uspostavi, odr­žava i razvija intenzivnu komunikaciju sa svojim džematom.
Znanstvena disciplina – komunikologija – razvila je pravila i zakonitosti
uspješnog ko­municiranja koja je neophodno uvrstiti u hatabet, tj. u ovu
značajnu reto­ričku vrstu. Odličan sadržaj hutbe može biti upropašten
nepoznavanjem ili ignoriranjem bitnih komunikoloških pravila. Kako bi lakše
pridobio one koje poziva u Allahovu dž.š. vjeru, hatib treba biti vedra lica,
elokventan,

blag, širokogrudan, ljubazan i ustrajan. Uspjeh govora
(hutbe) ovisi i o tomu koliko je govornik (hatib) originalan i samostalan kada
se radi o interpreti­ranju odreðenih znanja.

Kompoziciono, hutba bi trebala imati tri dijela: uvod,
jezgru i kraj. Uvo­dom u hutbi pobuðujemo interes i stvaramo prvi dojam,
pripremamo slu­šatelja za cilj teme koja se obraduje. Jezgra je sadržaj u kojem
obraðujemo temu – opisima, činjenicama, dokazima, tj. kur'anskim ajetima,
hadisima Božjeg poslanika Muhammeda a.s., riječima ashaba, tabiina itd. Na
kraju zaključujemo hutbu rekapitulacijom, tj. sažetkom onoga o čemu smo
govo­rili. Uspjehu hutbe i njenoj uvjerljivosti svakako će pridonijeti i
adekvatna komunikacija, usklaðena vanjština hatiba, odnos uvažavanja prema
slušate­ljima hutbe.

I na kraju, hutba je namijenjena prvenstveno onima koji
imaju tu osobitu čast svaki petak, ili barem jednom u životu, penjati se na
mimber kako bi prisutnima s tog časnog mjesta u džamiji govorili o vjerskim
propisima njihove vjere, kao i onima koji se pripremaju za tu časnu dužnost.
Kako se autor ove knjige potrudio sakupiti svu njemu dostupnu gradu koja
obraduje problematiku hutbe, slobodno možemo kazati da je uveliko olakšao svima
onima koji se žele baviti hutbom.

 

Mevludi ef. Arslani, prof.