Akademski šovinizam

ImageGLAS ISLAMA – Da današnji nosioci ideje „Velike Srbije“, uprkos pretrpljenom vojnom porazu u ratovima 90-tih godina, uprkos hiljadama nevino nastradalih, ranjenih i raseljenih, nisu odustali od svoje ideje, govori i posljednje djelo akademika Dobrice Æosića, koje je nedavno objavljeno pod naslovom „Vreme zmija“ i podnaslovom „Mali svetski rat protiv Srbije“, izdavač Službeni glasnik. 

Dok se u normalnim zemljama intelektualna elita i akademici bave krucijalnim strateškim pitanjima vezanim za budućnost svojih država, SANU (Srpska akademija nauka i umjetnosti) uporno pokušava reciklirati prastare ideje Garašanina, Čubrilovića i Moljevića iz 19-og stoljeća i predstaviti ih kao „idealan“ koncept za 21. vijek. Zbog takvog ubjeðenja akademske elite iz Beograda Balkan se naziva „crnom rupom Evrope“ na kom su Bošnjaci kolateralna šteta jednog „suludog“ programa.
Da su koncepti iz 19-og stoljeća itekako svježi i upotrebljivi i da se od njih ni dan-danas ne odustaje, potvrðuju ratovi na prostoru bivše SFRJ, genocid koji je počinjen nad muslimanima, ali i skori pokušaji rušenja institucije Islamske zajednice u Srbiji koja je definisana kako stub opstanka muslimana Bošnjaka „koje treba uništiti, ili staviti pod kontrolu“ (Memorandum Čubrilovića iz 1937. godine).
Rezultati ove politike, kao što je svima poznato, su katastrofalni, a računi za naplatu u vidu presuda Haškog tribunala polako stižu.
Da današnji nosioci ideje „Velike Srbije“, uprkos pretrpljenom vojnom porazu u ratovima 90-tih godina, uprkos hiljadama nevino nastradalih, ranjenih i raseljenih, nisu odustali od svoje ideje, govori i posljednje djelo akademika Dobrice Æosića, koje je nedavno objavljeno pod naslovom „Vreme zmija“ i podnaslovom „Mali svetski rat protiv Srbije“, izdavač Službeni glasnik.
Rečenica koja se nalazi u ovom djelu, a  koja je izazvala brojne polemike, nalazi se na 211. stranici i glasi: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana, uzima za saveznike Amerika i Evropska unija protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda.“
Da se gospodin Æosić i ovog puta ne bi provukao samo sa kritikama, potrudile su se aktivistkinje nevladinih organizacija: Helsinškog odbora za ljudska prava i JUCOM-a, odnosno Sonja Biserko i Biljana Kovačević – Vučo, koje su protiv Æosića podnijele krivičnu prijavu zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje protiv albanskog naroda.
Ovaj hrabri demokratski potez nevladinih organizacija nije mogao proći bez osude jeftinih beogradskih tabloida, tradicionalnih čuvara naconalističke politike.
Ono što je najstrašnije u cijelom ovom slučaju je spoznaja da 65 godina poslije sloma fašizma u Evropi jedan visoki intelektualac piše o manje vrijednim ljudima na osnovu toga što su druge vjere i nacije. Postavlja se osnovano pitanje zašto državni organi ne reaguju, jer ako tako govori i piše jedan intelektualac, šta će da pomisli i radi prosječno obrazovani graðanin.
Da ovo nije izdvojen primjer javne scene u Srbiji, već pojava koja sve više uzima maha, podsjeća nas govor bivšeg ministra, a sadašnjeg poslanika u Parlamentu Srbije, Velimira Ilića.
Kakav će epilog cijeli slučaj imati, ostaje da se vidi. Nezvanično, pominju se i nekakve kontra-tužbe, kao i zabrana rada nekim nevladinim organizacijama. Da te prijetnje nisu nimalo naivne govori i činjenica da su bliski prijatelji gospodina Æosića bili (i ostali) svi vladari ovih prostora, od Tita preko Miloševića i Koštunice do Tadića.
Jer „otac nacije“ nije bilo ko pa da se povlači po sudovima, i to ne haškim, već beogradskim.

 Piše: Samir ef. Tandir