Značaj jedne posjete Iranu

ImageU susretu sa liderom Islamske revolucije ajetolahom Hamneijem,
reisu-l-ulema je, pored ostalog, iskazao posebno zadovoljstvo što je
Hamnei pozvao sve muslimane na jedinstvo i što je, prilikom njegove
posjete Kurdistanu, izdao fetvu o svetosti života svakog čovjeka,
naglasivši da je haram da se muslimani meðusobno ubijaju zbog
mezhepskih razlika.

 

Srdačan doček na Meðunarodnom univerzitetu al-Mustafa
Iako je od posjete delegacije Rijaseta Islamske zajednice u BiH na čelu sa reisu-l-ulemom dr. Mustafom Cerićem Islamskoj Republici Iran prošlo relativno dosta vremena, posebno ako se imaju u vidu dešavanja neposredno nakon izbora koja su, na svoj način, obojili ne samo globalnu medijsku percepciju, već i inaugurirali odreðena dešavanja na globalnoj svjetskoj političkoj sceni, te na taj način, razumljivo, bacili u zasjenak jednu prijateljsku posjetu, ipak nalazimo da ima mnogo razloga da se ona tretira i na ovaj način, kako ne bi završila u medijskom žrvnju sa nekoliko kratkih informacija objavljenih u toku same posjete u nekim dnevnim listovima.
Kao prvo treba istaći kako je ovo u povijesti Islamske zajednice u BiH (a nečeg sličnog nema, niti je bilo, u povijesti drugih islamskih zajednica kako na Balkanu tako i u Evropi) jedinstvena posjeta u kojoj su delagaciju Rijaseta Islamske zajednice u BiH primili praktično svi najznačajniji vjerski faktori Islamske Republike Iran, koji se, ne zaboravimo, u zemlji kakva je Islamska Republika Iran, istovremeno nalaze na najutjecajnijim državnim i političkim pozicijama – od ajetollaha Ahmeda Džennetija, preko bivšeg predsjednika (u dva mandata) ajetollaha Akbara Hašemija Rafsandžanija, sve do lidera Islamske revolucije ajetollaha Sejjida Alija Hameneija. Ovu vjersko-političku piramidu “popunili” su i drugi brojni susreti sa iranskim vjerskim (čitaj: i političkim) uglednicima, kao što je ajetollah Teshiri, generalni sekretar Akademije za zbližavanje mezheba u islamu, ajetollah el-uzma Makarem Širazi, vrhovni autoritet u Komu, ajetollah Dževadi Amoli, najveći autoritet u savremenoj iranskoj filozofiji, posebno u filozofiji Mula Sadra, (u Evropi posebno poznat i kao neposredni izaslanik imama Homeinija, koji je je tadašnjem predsjedniku Savjetskog Saveza Mihajlu Gorbačovu predao pismo u kome se najavljuje kraj komunizma i raspad nekadašnje moćne komunističke sile, te ga (Homeini) pozvao da prihvati islam), ajetollah Džafer Subhani, uvaženi autoritet u Komu, zatim ajetollah dr. Arafi, predsjednik Meðunarodnog univerziteta al-Mustafa sa njegovim brojnim saradnicima i uglednim profesorima, te, na kraju, a može i na početku, dirljivi susreti sa bivšim ambasadorima Islamske Republike Iran u našoj zemlji (od prvog ambasadora Taherijana pa nadalje), zajedno sa brojnim drugim ličnostima koji su duži period proveli u BiH na raznim pozicijama, pri Ambasadi, zatim u Islamskom kulturnom centru, Institutu “Ibn Sina” i drugim iranskim institucijama, a koji su sada organizirani u Udruženju iransko-bosanskog prijateljstva. Okruženi tako bliskim i dragim ljudima, od kojih mnogi govore i bosanski jezik i pružaju takvo gostoprimstvo da čovjeku bude ponekad naprosto nezgodno od te siline ljubaznosti i nastojanja da što više ugode, posebno sa naknadnim podsvjesnim priznanjem da mi to nismo nikada mogli niti umjeli uraditi dok su oni bili sa nama u najtežim situacijama i svoje živote izlagali pogibelji ne bi li nam koliko toliko pomogli i spasili nas od potpunog nestanka kakav su planirali naši dušmani. Sa vanjskim izgledom koji umnogome podsjeća na neke od naših Bošnjaka (mnogi su, sa druge strane, za muftiju tuzlanskog Husein ef. Kavazovića kazali da im liči na pravog Iranca) imali smo ponekad utisak da se nalazimo u nekim toplim ljudskim predjelima zavičaja, gdje nam je sve poznato a ipak zaboravljeno, pa se sada to sjećanje vraća kroz ta blaga lica i govor koji ne razmijemo a znamo da su ga govorili mnogi naši preci i na njemu iznosili svoje najdublje misaone i poetske doživljaje.
Kao drugo, treba istaći da je ova posjeta, u prvom redu, svojevrsna nagrada reisu-l-ulemi dr. Mustafi Ceriću, kojeg su braća Iranci zapazili još dok je bio glavni imam Zagrebačke džamije (“i branio Homeinija”) i od tada pratili sav njegov angažman kao imama i kao heroja, kako (posebno) u agresiji na našu zemlju, tako i njenom, ako se može tako nazvati, mirnom periodu. Uostalom, oni su to jasno i otvoreno rekli, smatrajući da su sve počasti koje su njemu (a naravno i delegaciji Rijaseta) prireðeni samo dio zasluga koje je poglavar Islamske zajednice u BiH svojim odnosom prema vjeri i domovini zaslužio, u što se ubraja i saradnja sa iranskom stranom – dugogodišnje prijateljstvo i institucionalna komunikacija u brojnim poslovima i aktivnostima.
Treće, uprkos svih problema koji postoje u Iranu, posebno uzrokovanih gotovo tridesetogodišnjom blokadom UN-a i ekonomskim sankcijama, Bosna je ovdje prisutna kao svojevrsna čežnja i – ljubav. Ljubav koja je, nažalost, neuzvraćena, ali koja ništa nije izgubila od svoje jačine i intenziteta, jer se uspostavljala i razvijala u najtežim momentima. Stoga i ne čudi da je u razgovoru sa svim zvaničnicima Bosna bila tema koja je budila ne samo zanimanje i iskrenu zainteresiranost za njenu sadašnju poziciju i sutuaciju u kojoj se društvo razvija, već i izraženu spremnost da, kada to god zatreba, Islamska Republika Iran pruži pomoć, posebno u oporavku od posljedica rata, uprkos činjenici da su iranskim prijateljima (pod čijim i kakvim nalozima i pritiscima, to je drugo pitanje) naši politički predstavnici jednostavno okrenuli leða. Neki od tih Iranaca, koji su bili u Bosni, pogotovo kada su evocirali uspomene na te dane, nisu mogli suzdržati suze, baš kao da govore o svojoj familiji, o svojim najdražim ahbabima i prijateljima, pa smo imali situacija da i mi i oni, zajedno, brišemo suze – radosnice, žalosnice ili nešto izmeðu, zbog Bosne – njene i naše sudbine.
U susretu sa liderom Islamske revolucije ajetolahom Hamneijem, reisu-l-ulema je, pored ostalog, iskazao posebno zadovoljstvo što je Hamnei pozvao sve muslimane na jedinstvo i što je, prilikom njegove posjete Kurdistanu, izdao fetvu o svetosti života svakog čovjeka, naglasivši da je haram da se muslimani meðusobno ubijaju zbog mezhepskih razlika. I u razgovorima sa nekim drugim ajetollasima i drugim istaknutim ličnostma bilo je govora o važnosti muslimanskog jedinstva, tim prije što svi muslimani poštuju jednu knjigu – Kur’an, Poslanika Muhammeda,a.s., jednu Kiblu, jedan post i jedan hadž. Sa iranske strane čula se i intencija (potreba) da se ekstremnosti razičitih mezheba odstrane, te da se njihovi stavovi koliko je to moguće približe. Reisu-l-ulema je kazao kako muslimani širom svijeta, posebno oni koji žive na periferiji, očekuju od centara islamskog svijeta da se ujediene u zajedništvu vjere i akcije za boljitak cijelog svijeta.
Za nepuna dva dana, koliko smo proveli u Komu, bili smo impresionirani ne samo razvojem ovog gradića, na čijem su se ulicama do prije petnaestak godina mogli vidjeti kola i konji, već i njegovim odgojno obrazovnim i duhovnim uzdignućem. Brojni univerziteti i fakulteti (čak i virtuelni) na kojima studiraju studenti iz stotinjak zemalja svijeta, centri za kompjutorska istraživanja islamskih nauka, biblioteke i druge ustanove i institucije koje svjedoče o ogromnoj intelektualnoj snazi i potencijalu jasno ukazuju da islamski svijet u Iranu ima čvrstu uzdanicu koja može parirati najmoćnijim zemljama svjeta. (Članovi delegacije, kao primjer, dobili su na poklon snimljene CD-ove na kojima se nalazi 158 najpozntijih tefsira na svijetu, meðu kojima su neki objavljivani u četrdeset knjiga!).
U Iranu smo po prvi put vidjeli da se nove kuće i druge graðevine grade sa prethodno uraðenom čeličnom konstrukcijom, u koju se, nakon montaže, kasnije samo ubacuje odreðeni graðevinski materijal, što nam je poslužilo kao sjajna metafora za ovu divnu i prijateljsku zemlju: konstrukcija Islamske Republike Iran, postavljena prije trideset godina, uprkos svim potresima (iznutra i izvana) pokazala je svu svoju snagu i izdržljivost. Naravno, od materijala koji se bude ugraðivao u njene zidove (vanjske i unutrašnje) zavisit će njena budućnost, ali i budućnost islamskog svijeta, ako se ono što sada postoji može tako nazvati.
Aziz Kadribegović