Apsolutna većina Bošnjaka nije glasala za himnu Bože pravde

Glas islama / Pojedini srpski političari kao da svojom bahatošću i neodmjerenošću poručuju muslimanima u Sandžaku da se i njima  može desiti repriza „auto-strade pakla“, baš po scenariju Radovana i Ratka, samo što bi glavne uloge preuzeli neki aktuelni zvaničnici i rukovodioci političkih stranaka u Srbiji, meðu njima i oni koji aktivno učestvuju u vladajućoj strukturi. 

Srebrenica je naša nepreboljena kolektivna rana. Svaki 11. juli je Dan sjećanja na srebrenički genocid. Za Bošnjake mjesec jul nije mjesec sunca, radosti i ljeta, on za njih  predstavlja opomenu koja vječito traje, opemenu i podsjećanje da su za tri njegova dana 1995. godine neljudi-četnici sa kokardama na glavama, u ime „Bože pravde“, ubili (zaklali, zadavili, upucali u potiljak, udarali maljem u glavu) preko 8.000 nedužnih Bošnjaka muslimana, a na hiljade naših majki i sestara silovali.
Bilo, ne ponovilo se. Mjesta osveti nema. Bošnjaci su ipak ljudi, a samo neljudi čine zvjerstva i zločine. Osveta predstavlja prvi znak slabosti, a slabost nije svojstvena ljudima, već onima koji počiniše zločin. Mi nećemo nikada zaboraviti niti halaliti, jer ako halalimo onda ćemo zaboraviti, a ako zaboravimo onda nam se može ponoviti Srebrenica. Svetiti se nećemo.

Bahatost i neodmjerenost

Paralelno sa obilježavanjem Dana sjećanja traje nezapamćena hajka na vjerske autoritete muslimana Bošnjaka. Baš ovih dana se vodio prljav i neprincipijelan medijski napad na Glavnog muftiju. Zašto je to tako i zašto baš u trenucima kada Bošnjaci obilježavaju Dan njihovog kolektivnog stradanja? Kako to da vlast u Srbiji ne pokazuje bar zehru elementarne kulture i tolerancije, pa da ostavi mislimane na miru kako bi se u šutnji i potpunoj bezbjednosti sjetili ubijene braće i silovanih majki i sestara. Tako će biti sve dok srpska vlast ne bude spremna da se suoči sa činjenicama i prizna da su zločinci iz redova Srba ubijali Bošnjake. Zemlja koja nema snage da pogleda sebi u oči i pokaže poštovanje prema ubijenim Bošnjacima u Srebrenici, može svašta činiti živim ostacima bošnjačkog naroda. Zato napadi na Reisulemu, Muftiju i Bošnjake. Pojedini srpski političari kao da svojom bahatošću i neodmjerenošću poručuju muslimanima u Sandžaku da se i njima može desiti repriza „auto-strade pakla“, baš po scenariju Radovana i Ratka, samo što bi glavne uloge preuzeli neki aktuelni zvaničnici i rukovodioci političkih stranaka u Srbiji, meðu njima i oni koji aktivno učestvuju u vladajućoj strukturi. Ovi moderni, obrijani četnici bi da nas protjeraju iz Srbije. E malo ste se prevarili, gospodo pod kokardom! Srbija je naša koliko i vaša!
Znaju Bošnjaci da su vaše brade dugačke, iako se ne vide. Ne čudi nas vaša želja za protjerivanjem, možda i ubijanjem. Galamite zato što vam smeta bošnjačka trezvenost i želja za životom. Vičete zato što nas je ostalo živih da zahtijevamo naša prava i slobode.
„Bože pravde“

Smeta vam izjava Glavnog muftije u kojoj kaže: „Bože pravde nije moja himna“, a ne smetaju vam, niti podižete glas protiv onih koji u ime stihova pomenute pjesme, u ime grba, tj. kokarde, pobiše više od 8.000 muslimana. Da se razumijemo. Bošnjaci nemaju ništa protiv himne. Oni himnu poštuju i uvažavaju njenu simboliku koja je veoma bitna za srpski narod. Drugo je pitanje to što je ne doživljavaju kao svoju. Teško je mogu doživjeti i prihvatiti kad su zločini sprovedeni nad njima učinjeni u ime „Bože pravde“.  Vi kao da hoćete da vam se izvinjavamo što nam se dogodila Srebrenica i što spominjemo simbole u čije je ime genocid učinjen. Da li se zapitate ko kome treba da se izvini?
Apsolutna većina Bošnjaka nije glasala za himnu niti za kokardu, to je i vama poznato. Najbolje vi znate kako su falsifikovani bošnjački glasovi u Sandžaku da bi  kroz „iglene uši“ na referendumu progurali Ustav. Zato treba da znate da su svi Bošnjaci (osim nekoliko izdajica čiji se glasovi čuju ovih dana) uz Muftiju i da himnu ne doživljavaju kao svoju.

„Obrijana – moderna gospoda“

Znate, „obrijana – moderna“ gospodo! Vaši istomišljenici su imali dugačke brade dok su ubijali nedužne Bošnjake u Srebrenici, imali su i kokarde na glavama, pjevali su „Bože pravde“ dok su ubijali i silovali. Bošnjačke oči su svojim zadnjim treptajima gledale kokardu, uši slušale pjesmu i zapamtile te simbole kao zločinačke, stoga nije čudo što Bošnjaci ne mogu da dožive grb i himnu kao svoje. 
Demokratsko pravo svakog čovjeka je da zahtijeva život bez nasilja u zemlji u kojoj živi. U tom pravcu se kreće Glavni muftija i Bošnjaci za njim, naravno. Ono što podsjeća na učinjeno nasilje samo je dio nasilja koje još uvijek traje nad nama. Muftijinu izjavu posmatrajte u pravcu borbe za demeokratizaciju društva i zajedničke nam domovine Srbije. Ona predstavlja poziv za demokratizaciju društva i sistema, politike i političara.
Mi želimo demokratsku Srbiju, mirnu i tolerantnu, spokojnu i gostoljubivu, koja će svoje ugodnosti pružati svima jednako, pa i nama koji pretekosmo ispod „oštrice“ kokarde i „Bože pravde“.

Piše: Sead ef. Šaćirović