Bavljenje politikom – grijeh ili obaveza

ImageSudbina naroda ne smije biti u rukama dva čovjeka, ona se mora podijeliti na više faktora u društvu.  

Da je Islamska zajednica mnogo veći faktor od onog kakvog su ga
zamišljali oni koji su na nju nasrnuli prije dvije godine, govore i
dogaðaji koji su obilježili protekli mjesec. Dolazak turskog diplomate
u Novi Pazar i navodni pokušaj pomirenja dva politička, nekad
saradnika, pa suparnika, danas saradnika i suparnika; veliki kongres
predstavnika Islamskih zajednica održan u Istanbulu; posjeta Reisuleme
Kosovu; osnivanje Političkog savjeta pri Mešihatu Islamske zajednice –
predstavljaju dogaðaje koji su obilježili protekli mjesec iza nas.

Svaki od ovih dogaðaja izaziva posebnu pažnju i sa sobom nosi odreðene implikacije.Turski diplomata je jedna od najznačajnijih persona koja je unazad nekoliko godina posjetila Sandžak. Srbijanski režim je tu posjetu trebao iskoristiti kao promociju svoje „mudre“ politike prema Bošnjacima u Sandžaku, a vrhunac te mudrosti bi bilo predstavljeno, navodno, izmirenje dvojice ionako mirnih ljudi, koji sjede u istom kabinetu kod istog šefa. Naravno, za mnoge je nepoznanica šta je prethodilo tom sastanku u Novom Pazaru. Visoki predstavnik turske vlade i činovnik Islamske zajednice je pregovarao o tome kako da turski ministar odradi svoj dio posla u Novom Pazaru. Adresa im je bila Islamska zajednica. Pitali su oko svih detalja, pa čak i onih koji se tiču obavljanja namaza i mjesta gdje će ministar klanjati džumu namaz. Ono što se tih dana pokazalo sasvim jasno, a našta Islamska zajednica već godinama upozorava, jeste činjenica da ne postoji duga islamska zajednica, da se radi o ogranku stranke Sulejmana Uglajnina, i to onom najokrutnijem, fanatičnom ogranku. Svi razgovori oko vjerskih pitanja koja su postavljena drugoj strani morali su dobiti zeleno svjetlo lično od Ugljanina, a preko njega ko zna od koga. Ministar Dautolu je odbio da obavlja namaz u džamiji koja nije u sistemu Islamske zajednice, tako da je propao plan Ugljanina da demonstrira svoj fanatični ogranak stranke, a srbijanskoj vladi da promoviše svoj projekat islamske zajednice. Koliko im je bilo stalo da ustraju u tome govori i činjenica da su mimo svih protokola Jeremić i Ugljanin pokušali uvaženom gostu sugerisati gdje da obavi džumu namaz. Ugljanin je u toj svojoj ličnoj promociji i promociji svog fanatičnog ogranka stranke na prevaru, umjesto Hajrudin džamije, poslije džume ministra Dautolua odveo u Bor džamiju. U normalnom društvu to bi bio presedan i skandal, ali kod nas se preko toga olako prelazi.
Rukovanje dva ministra u sali hotela „Tadž“ izgledalo je kao jeftina amaterska predstava gdje glumci nevoljno odraðuju scenarij. Ugljanin se kiselo i očito nevoljno nasmiješio, dok je ministar Ljajić i od osmjeha odustao. Taj prizor govori o stvarnoj pozadini navodnog pomirenja. No, ostavit ćemo prostora da vidimo da li ima nade da se dvije političke stranke ako ne pomire, bar normalno komuniciraju i saraðuju. Islamska zajednica će pozdraviti svaku normalizaciju odnosa u Sandžaku, bez obzira od koga dolazila inicijativa.
Meðutim, osnivanje Političkog savjeta pri Mešihatu Islamske zajednice govori sa kolikom ozbiljnošću će se ovim pitanjima prići. Sudbina naroda ne smije biti u rukama dva čovjeka, ona se mora podijeliti na više faktora u društvu. Muslimani su godinama bili puki posmatrači onoga što se njima i oko njih dešavalo. Njihovi političari su govorili da to tako mora. Godine su prolazile, a u sredinama gdje žive muslimani sve je teže i gore, ništa se ne radi na poboljšanju života. Diskriminacija je vidna na svakom mjestu, u svim sferama društvene djelatnosti. Iako su  nas godinama pripremali da budemo puki posmatrači svaga oko nas i još više od toga – da na to pristanemo i damo svoju saglasnost, Bošnjaci ipak žele da imaju svoj glas, svoje mišljenje i svoj stav. Islamska zajednica osnivanjem ovog Savjeta odgovara potrebama vremena, prostora i uslova u kojima žive njeni vjernici. Savjet će doprinijeti da reakcije i zauzimanje stavova po važnim pitanjima budu adekvatne. Opravdanost za osnivanje ovog Savjeta najbolje ilustruju dogaðaji na političkoj sceni u Srbiji. Aktuelni bošnjački političari na važnim pozicijama u vlasti olako trguju sa sudbinom svog naroda i o pitanjima važnim za budućnost sredina koje predstavljaju nemaju svoj stav, ili ako ga imaju često je u suprotnosti sa interesima naroda i mjesta iz koga dolaze. Za razliku od Maðara, Albanaca, Hrvata i drugih zajednica u Srbiji, čiji predstavnici na najbolji način predstavljaju svoje narode i bore se za njihove interese koji su u skladu sa Ustavom ove zemlje, Bošnjaci su po tom pitanju uskraćeni. Naravno, postoje političari koji daju individualni doprinos, ali su nemoćni postići značajnije rezultate. Islamska zajednica je prinuðena da zauzima stavove kada su važna pitanja za vjernike i afirmiše snage koje će doprinijeti boljem položaju Bošnjaka u ovoj državi. Ovo nije miješanje u stranačku politiku, kako to zlonamjerni žele predstaviti. Ovo je odgovor na emanet koji joj pripada. Svi vjernici muslimani u ovoj državi su pripadnici Islamske zajednice bez obzira na političku pripadnost i zato Islamska zajednica neće ući u meðustranačka previranja, iako bi mnogi to priželjkivali.
Godinama se Islamskoj zajednici na ovim prostorima želi nametnuti i prilijepiti neka vrsta etikete. Kako nijedna nije uspjela, kreatori nestabilnosti posjetu Reisuleme i Glavnog muftije Kosovu žele iskoristiti da se Islamska zajednica predstavi kao neprijatelj ove države. Poltroni u liku Zilkića su tu uvijek kada zatreba, spremni da daju svoj doprinos cjelokupnoj hajci i izjave: „Srbija je naša domovina.“ Mediji u Srbiji su ovu posjetu predstavili kao političku. Reisulema i Glavni muftija su nedvosmisleno poručili da je ona samo vjerskog karaktera i da je samo zlonamjerni mogu drugačije tumačiti. Meðutim, pitamo se, otkud onda toliko negativne energije, uprkos tome da se jasno i javno kazalo da Glavni muftija ide u posjetu Kosovu koje je po Ustavu sastavni dio Srbije?! Ovakva reakcija srbijanskog društva na ovu posjetu može se shvatiti kao izraz očaja što im propada još jedan projekat. Islamska zajednica koja je trebala da nestane postala je faktor od meðunarodnog značaja dok je fetus, koji je trebalo da izraste i zauzme njeno mjesto, u raspadanju, uprkos toliko ulaganja u njega. Drugo, Islamka zajednica je trebala biti predstavljena kao neprijatelj Srbije, ali njeni postupci, zalaganja i stremljenja ne daju povoda da se tako nešto ostvari.
Bošnjaka na Kosovu ima preko pedeset hiljada i oni baš kao i oni u Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji i svim drugim meridijanima, svojim duhovnim centrom smatraju Sarajevo, a vrhovnog poglavara Reisulemu u Sarajevu. Ovo je poruka Beogradu i onima koji su svojevremeno planirali nešto drugo, da je to neprirodno i da to izaziva nezadovoljstvo kod  ljudi, vjernika.
Iznad ovih lokalnih previranja nastavlja se proces evropskih integracija koji, iako se odvija visoko, itekako zavisi od svega što se dole na lokalu dešava. Ti procesi, uostalom i sve drugo, ponajviše zavise od nas samih nego od nekog drugog. Srbija će zaslužiti da bude dio evropske civilizacije onda kada sve graðane prihvati kao svoje, kada za ljudska prava, razvojne projekte, podsticajna sredstva, pravo na postojanje i sva druga elementarna prava neće zavisiti od toga kojoj naciji ili vjeri pripadali. Moramo shvatiti da je ova naša zajedničaka kuća kao laða u kojoj ako nam je lijepo svi ćemo uživati, meðutim ako jedan njen dio rušimo svi smo u opasnosti. Nadamo se da će ubrzane evropske integracije smanjiti pritisak koji trpimo i da će vladajuće strukture Islamsku zajednicu prihvatiti kao partnera, a ne poltrona, što je uslov naše saradnje.

Redakcija
Glas islama broj 171/172, rubrika: Naše viðenje, str. 3.