Sjetimo se Sabre i Šatile

ImageU panici i mržnji bitke, desetine hiljada ljudi su ubijani u ovoj zemlji. Ali ovi ljudi, stotine njih je bilo ubijeno nenaoružano. 

 Robert Fisk je bio jedan od prvih novinara koji su bili prisutni na mjestu strašnog pokolja u Libanu, u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila. Ovo je dio iz njegove knjige „Pity the Nation“ koji govori o tome…
Ono što smo našli unutar palestinskog kampa, u 10 h ujutro 17. septembra 1982. godine, teško je dobro opisati, a najlakše je opisati hladnom egzekucijom. I prije je u Libanu bilo ovakvih stvari, ali ni približno na ovakvom nivou i nikad izvedeni od strane regularne, navodno disciplinovane, armije. U panici i mržnji bitke, desetine hiljada ljudi su ubijani u ovoj zemlji. Ali ovi ljudi, stotine njih je bilo ubijeno nenaoružano. Ovo je bilo masovno ubistvo, incident – kako lako koristimo riječ incident u Libanu – koji je takoðer bio i velika grozota. Išlo je dalje i od onoga što bi Izraelci u drugim okolnostima nazvali terorističkim aktivnostima. Bio je to ratni zločin.
Jenkins i Tveit su takoðer bili shrvani onim šta su vidjeli i našli u Šatili, da u prvom momentu nismo mogli ni da registrujemo sopstveni šok.
Bill Foley iz AP-a je došao meðu nas. Sve što je govorio, tumarajući okolo, jeste bilo: „Jesus Christ“ – stalno to ponavljajući. Mogli bismo prihvatiti neke dokaze o ubistvima i to da je nekolicina ljudi ubijena u žaru borbe. Ali tu su bile žene koje su ležale u kućama sa suknjama koje su bile razderane, sa široko raširenim nogama, djeca s prerezanim grlima, nizovi mladih ljudi koji su ubijeni s leða, nakon što su poredani uza zid. Tu su bile bebe – pocrnjele bebe, jer su bile poklane prije 24 sata i njihova mala tijela su se već počela raspadati – bačene u smeće izmeðu američkih vojnih porcija, izraelske armijske opreme i praznih boca viskija.
Gdje su bile ubice? Ili da se koristimo izraelskim vokabularom – gdje su bili teroristi? Kada smo se odvezli do Šatile, vidjeli smo Izraelce u stanovima na Aveniji Camille Chamoun, ali nas nisu zaustavljali. Ustvari, prvo smo se odvezli  u izbjeglički kamp Bourdž el-Barajneh jer nam je neko rekao da se i tamo desio masakr. Sve što smo vidjeli bio je libanski vojnik koji ganja kradljivca automobila po ulici. Tek kada smo se vraćali nazad i prolazili kraj ulaza u Šatili, Jenkins je odlučio da stane sa autom. „Ne sviða mi se ovo“, rekao je. „Gdje su svi? I kakav je ovo smrad?“
Na južnom ulazu u kamp bilo je nekada nekolicina betonskih kuća. Mnoge intervjue sam izvršio u tim kućama u kasnim sedamdesetim. Dok smo hodali blatnjavim ulazom u Šatilu, vidjeli smo da su te zgrade srušene do temelja. Osigurači bombi su bili razbacani širom glavne ceste. Vidio sam nekoliko metalnih kutija s izraelskom zastavom, još uvijek pričvršćene na svoje sićušne padobrane. Oblaci muha su se kretali po svome tome…
Dolje, u prolazu s naše desne strane, ne više od 50 jardi od ulaza, ležala je gomila leševa. Bilo je više desetina leševa, mladih ljudi čije su ruke i noge bile svezane jedne za druge i koje su se ispreplele u samrtnoj agoniji. Svi su bili pogoðeni iz blizine, u obraz, a metak je razderao meso sve do oka i ušao u mozak. Neki su imali vidljivu grimiznu boju ili crne ožiljke lijevo od svojih grla. Jedan je bio kastriran, njegove hlače su bile otvorene i gomila muha je zujala oko njegove pokidane iznutrice.
Oči ovih mladih ljudi su bile široko otvorene. Najmlaði su bili stari 12 ili 13 godina. Bili su obučeni u džins i obojene košulje, materijal koje se počeo zatezati preko njihovih tijela jer su se počela nadimati na vrućini. Nisu bili opljačkani. Na jednom pocrnjelom zglobu bio je švicarski sat koji je pokazivao tačno vrijeme…
Na drugoj strani glavnog puta, uz jedan puteljak, našli smo tijela pet žena i nekoliko djece. Žene su bile srednjih godina i njihovi leševi su ležali na hrpi smeća, ogrnuti plaštom. Jedna je ležala na leðima, njena haljina je bila razderana, a glava male curice je virila iza nje. Djevojčica je imala kratku, kovrdžavu, crnu kosu, njene oči su gledale u nas i namrgoðen izraz je bio na njenom licu. I ona je bila mrtva.
Još jedno dijete ležalo je na putu kao odbačena lutka, njena bijela haljinica je bila uprljana blatom i prašinom. Nije joj bilo više od tri godine. Njen potiljak je bio raznesen od metka koji je ispaljen u njenu glavu. Jedna od žena držala je sićušnu bebu uz svoje tijelo. Metak koji je prošao kroz njezina prsa ubio je i bebu. Neko je rasporio ženin stomak, sijekući je uzduž i poprijeko, možda pokušavajući da ubije njeno neroðeno dijete. Njene oči su bile širom otvorene, njeno tamno lice sleðeno u hororu.
Dok smo stajali tu, začuli smo arapski iz ruševina. „Vraćaju se!“, neki čovjek je vrištao. U strahu smo pobjegli prema cesti. Razmišljaući danas, mislim da nas je bijes spriječio da ne odemo odatle i čekali smo na ulazu kampa da letimice pogledamo ljude koji su odgovorni za sve to. Morali su bili poslati ovdje s izraelskom dozvolom. Morali su biti naoružani od strane Izraelaca. Njihov „rad“ je očigledno bio nadgledan – brižljivo praćen – od strane Izraelaca koji su nas još uvijek posmatrali kroz svoje tamne naočale.
Kada ubistva postanu nasilje? Kada grozota postane masakr? Ili, postavimo to na drugačiji način, koliko ubistava čini jedan masakr? 30? 100? 300? Kada masakr nije masakr? Kada su brojke preniske? Ili da li masakr izvode izraelski prijatelji ili izraelski neprijatelji?
O tome se ovdje radi. Da su sirijske trupe prešle u Izrael, opkolile neki kibuc i dozvolile svojim palestinskim saveznicima da pokolju židovsko graðanstvo, nijedna zapadnjačka novinska agencija ne bi trošila svoje vrijeme oko toga da li se to treba ili ne treba nazvati masakrom.
Ali, u Bejrutu žrtve su bili Palestinci. Krivac je sigurno kršćanska policija – iz koje jedinice još uvijek se tačno ne zna – ali i Izraelci su takoðer krivi. Ako Izraelci nisu uzeli učešća u ubijanjima, oni su sigurno poslali policiju u kamp. Oni su ih trenirali, dali im uniforme, dali ima američke vojničke porcije i izraelsku medicinsku opremu. Oni su gledali ubice u kampu, pružili su im vojnu pomoć – izraelske zračne snage su izbacile sve one svjetleće rakete koje su pomogle ubicama koji su ubijali stanovnike Sabre i Šatile i oni su uspostavili vojnu saradnju s ubicama u kampu….

Robert Fisk
Nastavit će se …