Islamska zajednica je kriva što je živa

ImageNa konferenciji održanoj u subotu u okviru medijskog panela
predstavljao sam rad pod naslovom „Primjena Habermasove teorije komunikativnog
djlanja na slučaju "Magdy". Ukratko, analizirajući napise dnevnih novina
„Osloboðenje“ i „Dnevni avaz“ u periodu od 17. do 21. jula 2009. godine,
pokušao sam pokazati kako se zloupotrebom slobode govora manipuliše
činjenicama, osporava istina i re/interpretiraju postupci kako to novinari žele.

Rezultat pokazuje da „Osloboðenje“ manipulira činjenicama i
stvara željenu sliku svijeta u kojoj se reis Cerić ili IZ BiH, neposredno,
optužuju da žrtvuju Armiju BiH kako bi napravili svoju armiju. Vehabija.

Znao sam da postoji potencijalna opasnost da rad bude
shvaćen kao pokušaj ustavnovljavanja metode za mjerenje islamofobije, no to mi
nije bio cilj. Jednostavno, želio sam ukazati kako nam nauka, u ovom slučaju
Habermasova teorija komunikativnog djelovanja, dozvoljava da vidimo kako se
formiraju pogledi na svijet, iz kojih se mržnja prema islamu i islamskoj
zajednici toliko podrazumjeva da nije potrebno napisati mnogo sumnjivih riječi
koji će svakog protivnika dovesti preko prijekog medijskog Suda direktno u
tamnicu i to bez prava na žalbu.

PUT U DŽENNET

Danas je imidž prava na islamsku vjeroispovijest gotovo
doveden u ravan sa naklonošću ka terorizmu, a koji je zapravo moderna forma
kanibalizma. No, za razliku od kanibalizma i vjerovanja da konzumacijom
ljudskog mesa dolazi do preuzimanja svojstava, kao što su hrabrost i snaga
ubijenog neprijatelja, ovdje se ubijanje nedužnih civila (i vojnika koji uvode
demokratiju) posmatra kao put u raj/Džennet. Kada je već tako, onda je ubistvo
Magdya Dizdarevića jednostavno ubistvo vehabije/kanibala i samo treba još
pratiti kako se Islamska zajednica kanibala ponaša da bismo je optužili kako je
zapravo ona kriva za sve.  Negativan odnos prema svim religijama, Davor
Marko tvrdi, na snazi je od objavljivanja članka „Sukob civilizacija“ 1993.
godine u časopisu „Foreign affairs“. Pisati o religiji, usredotočeno na njen
„ratnički potencijal", jednostavno je „in“ iako sve svjetske religije
posjeduju mirotvorne vizije koje mogu biti i politički plodotvorne. Može se
takvo pisanje objasniti i kao zarobljenost novinara i čitatelja/gledatelja
„fascinacijom fatalnim" te njihovom nezasitnom žeðu za senzacionalističkim
vijestima u duhu slogana: „Dobra vijest, nikakva vijest!". Odgovornost je
svakako i na crkvama/vjerskim zajednicama, no ostaje pitanje: šta ukoliko se u
medijima općenito tretiraju kao krivi i prije nego što se incident desi?

OD PARALIZE DO ANALIZE

Islamska zajednica Bosne i Hercegovine u BiH i svijetu se
smatra legitimnim zastupnicima islama na području BiH. Njihova odgovornost nije
samo o stanju džamija, nego i o vjernicima. Ipak, zbog njihovog nejasnog
odreðenja ili neodreðenja prema osobama koje se smatraju pripadnicima
selefijskog pokreta (a koje u medijima takoðer nazivaju i „vehabijama“), 
kritikovani su više puta. Kritike upućene IZ BiH su stizale i od medija, koje
pripadnike ovog pokreta povezuju sa terorističkim organizacijama, ali i od
strane uleme/islamskih učenjaka odn. akademika Rešida Hafizovića. Meðutim, čini
se da je situacija postala i više nego banalna: da se ljude na osnovu njihovog
izgleda (brada i kraće pantalone) diskriminira. Sa druge strane, zbunjuje
potreba da se proglasi progon ovakvih osoba odn. medijsko linčovanje IZ BiH
zato što dozvoljava da se praktikuje druga pravna škola islama u BiH. Kome je
od interesa da IZ BiH bude tretirana kao paralizovana kad već ne proganja
„vještice“/vehabije/teroriste? To nikome nikada neće biti jasno. Ili se
podrazumjeva. Ipak, ukoliko se sagleda šta je ko pisao o slučaju „Magdy“ vidi
se da komunikatori iz IZ BiH nisu razjasnili novinarima zašto je osoba koja
nije uposlenik IZ BiH obavila dženazu rahmetliji Magdiju Dizdareviću. Odgovor
se čini banalnim: IZ BiH ne može ignorisati želje roditelja, a to je da dženaza
bude izvedena po pravilima Hanbelijske pravne škole, kao što ne može niti želi
zabraniti praktikovanje Hanbelijske pravne škole u BiH. Kako bi bilo da kralj
Fahd zabrani obavljanje hadža po pravilima Hanefijske pravne škole? Ipak,
„Osloboðenje“ 19. jula 2009. godine nije propustilo priliku da na svaki mogući
način ospore normativnu ispravnost IZ BiH zbog ispunjavanja želje roditeljima,
te da kažu kako su „meðu ostalim, prisustvovali i dva "službenika"
Islamske zajednice. Bili su tretirani poput svih ostalih vjernika.
“ Čemu
navodnici i po čemu bi morali biti tretirani drugačije, nikome nije jasno. Kao
što novinarima nije jasno da dženaza može biti ispravna makar ona bila „različita
od onih koji su uobičajene za ovo podneblje“
jer je to pitanje koju pravnu
školu čovjek slijedi, a ne pitanje podneblja.

„KO ZAVAÐA BOŠNJAKE I VEHABIJE“?

Takav je bio naslov „Osloboðenja“ 20. jula 2009. godine i iz
njega bi svako mogao zaključiti da postoji nacionalna različitost (u slučaju
„vehabija“) u odnosu na Bošnjake odn. da su „vehabije“ neke druge nacije (npr.
arapi). Iako se u tekstu uopće ne insinuira niti odgovara na pitanje „ko zavaða
Bošnjake i vehabije“, naslov bez upitnika stoji kao miris krvi i želja da se u
nekoga upre prstom. Jedino što je zbunjeni novinar Asaf Bećirović uspio
„pretpostaviti“ je to da su vehabije autori grafita „Smrt Igoru Salčinu“
koji je napisan na mostu pored Saudijskog centra. Po tome bi se za svaki zločin
počinjen u blizini vašeg doma moglo „pretpostaviti“ da ste ga vi napravili, pa
se pripazite. A ko je voða vehabija? Nevjerovatna je „spisateljska“ vratolomija
izvedena navoðenjem biografskih podataka o hafizu Gološu, eda bi na kraju
utvrdilo „I misli se kako je on voða takozvanih vehabija.“ Ko
misli? Gdje misli? Očita je subjektivna istinoljubivost koja je u isto vrijeme
i kontradiktorna jer se po prvi put dodaje  i „takozvanih“uz pominjanje
„vehabija“ kao skupine. Ono što je još smiješnije je to što se u
nastavku teksta navodi izjava pomenutog hafiza Dževada Gološa u kojoj on tvrdi
da „ne postoji danas čovjek na zemaljskoj kugli koji za sebe tvrdi da je
vehabija“.
Ipak, podsjećamo da se naslovom čvrsto implicira postojanje
(registrovane?) skupine Vehabija koju neko želi zavaditi sa Bošnjacima.

IZ BIH JE KRIVA ZATO ŠTO JE ŽIVA

Činjenica je da je IZ BiH od prvog dana saopćenjem pozivala
na mir i dostojanstvo što je objavilo i „Osloboðenje“. Ipak, Rijasetu IZ BiH je
u rubrici za „pohvale“ i „šamare“ dnevne novine „Osoboðenje“ „Dobar, loš i zao“
dodijeljena najgora ocjena uz obrazloženje: „Porodica ubijenog selefije u
Mostaru poziva na mir i dostojanstvo, poglavari Islamske zajednice jednu ličnu
tragediju dižu na ravan obračuna sa islamom. Neodgovorno i nepotrebno.“

Žalosno je takvo tretiranje IZ BiH jer je upravo „Osloboðenje“ o ovom dogaðaju
tih dana izvještavalo kao o „Masovnoj tuči s vjerskom pozadinom u Mostaru“,
uz naslov „Ko zavaða Bošnjake i vehabije“, a o ubistvu se govori kao o
„jednoj ličnoj tragediji“, gotovo da je riječ o nesretnom, možda vrlo ružnom
saobraćajnom slučaju koji IZ koriste da bi pričali o obračunu sa islamom i
islamofobiji. Po tome IZ BiH nema pravo prigovora nikada i naravno, kriva je
jer je živa. Već narednog dana, 21. jula Vildana Selimbegović donosi tekst
dosjetljivog naslova „Lovac na vehabije“. Pri tome se pitanje pomenute „lične
tragedije“ osobe koja se povezuje sa „vehabijama“ stavlja u kontekst
manipulisanja ljudskim pravima. Jasno, je iz navedenog: IZ BiH želi da svi budu
pripadnici sekte vehabija da im se ne bi ponovila Srebrenica. Ovako ona kaže: „Vehabije
su danas realnost koja se pod plaštom zaštite ljudskih prava i najčešće
pozivanjem na Evropsku konvenciju Bošnjacima nameće kao vrijednost kojoj
trebaju stremiti. Da im se više ne ponovi Srebrenica, da im se ne dogodi
genocid… Utjerivanje u suru je – zna to i historija – lakše izvodivo uz pomoć
čistih religijskih sekti, a utjerivanje u suru, barem kod Bošnjaka u godinama
nakon Daytona postao je imperativ. Iako je rezultat takve politike zapravo
poražavajući po bošnjački nacionalni korpus, ne biraju se sredstva. Lovac je
najeklatantniji primjer: Zlatni ljiljan Armije BiH, specijalac Policije RBiH
čiji ratni ožiljci nedvojbeno svjedoče o danima provedenim na frontu, jedan od
simbola odbrane Mostara… samo zato što nije u suri, postao je sumnjiv. I na
pravdi Boga optužen da sprema napad na vehabije!“
Iako se iz intervjua sa
Azrom Škoro (tetkom rahmetlije Magdija Dizdarevića objavljenom u „Dnevnom
avazu“ 19. jula 2009.) vidi da porodica nije smatrala oznakom „vehabija“
relevantnom, štaviše, „Osloboðenje“ prethodnog dana koristi sintagmu „takozvane
vehabije“, Vildana Selimbegović koristi priliku da optuži IZ BiH za
„vehabizaciju BiH“. Uz sve to nastavlja dijeliti lekcije o saburu IZ BiH (op.
E.DŽ. – moje podebljavanje slova) „Duboko poštujem snagu porodice Magdija
Dizdarevića: u najvećoj boli pozvali su na sabur. Njihov je poziv upućen
braći, no vrijedilo bi ga proširiti i na one institucije Islamske zajednice

koje su – u času Magdijeva ubistva – prepoznale priliku da Bošnjake utjeraju
u vehabijsku suru
. Ne birajući sredstva. I svjesno zaboravljajući pritom da
bi bošnjačke žrtve u proteklom ratu, kojim tako suvereno mašu
kao svojom zastavom
– bile daleko, daleko veće da nije bilo boraca Armije
BiH. Lovaca i lovaca koji su odbranili i Sarajevo, i Mostar, i Bihać mnogo
prije nego li su se bošnjački ideolozi dosjetili da žrtvuju Armiju
BiH i prave svoju vojsku. Vehabija.

Nevjerovatno je kako se u isto doba IZ BiH, u odnosu na tzv.
vehabije, osporava ispravnost djelovanja (nisu predvodili ni dženazu, ne zovu
ih na sastanak važan za sprječavanje sukoba selefija/vehabija i Bošnjaka, a eto
i dopuštaju drugačiju dženaza), a uz sve to u isto vrijeme oni žele utjerati
bošnjake „u vehabijsku suru“(?). Najmorbidnije je svakako ono kada kaže da
„bošnjačkim žrtvama (…) suvereno mašu kao svojom zastavom“. No, od svega
pomenutog, ipa je najnevjerovatniji manipulativni obrat kojim se imputira da su
se „bošnjački ideolozi“ dosjetili „da žrtvuju Armiju BiH i prave
svoju vojsku. Vehabija.“
. Iako nije jasno ko su ti „bošnjački ideolozi“,
očito je da je jedina organizacija koja se u tekstu spominje – IZ BiH. Nijedan
političar niti politička stranka (kao društvena struktura ili ličnost) nije
pomenuta, da bi se bar naslutila opravdanost sintagme „bošnjački ideolozi“.
Stoga je jasno ko iza svega stoji. Reis Cerić, ideolog, mašallah! Ako je to
sloboda govora, onda slobodno možemo plakati. Tako se manipulira činjenicama.
Tako se konstruira „istina“.

Emir Džambegović