Časni poziv imama

Kada sam došao u Novi Pazar, nakon završetka Medrese, prva moja obaveza
je bila da se javim u prostorije Odbora, predsjedniku Odbora i glavnom
imamu. U to vrijeme je glavni imam i muftija bio hadži hafiz Abdulah
Kačapor. On je ujedno bio i v.d. predsjednika Odbora, jer je te godine u
toku ljeta na Ahiret preselio tadašnji predsjednik Odbora Islamske
zajednice hafiz Hivzo Škrijelj, koji je ujedno bio imam Lejlek džamije.
Moj prvi susret sa ljudima u Odboru je bio veoma interesantan.

 Na mene je poseban utisak ostavila vakufska zgrada koja se nalazila uz zgradu tadašnjeg hotela „Beograd“, a današnja zgrada Islamskih ustanova u kojoj je smješten Fakultet za islamske studije. Zgrada Islamskih ustanova je 1948. godine oduzeta Islamskoj zajednici i u njoj su bile smještane razne ugostiteljske i trgovinske firme. Poseban objekat koji se nalazio sa desne strane od ulaza u zgradu Islamskih ustanova bila je zgrada na spratu koja je bila vakufska zgrada. U prizemlju je bila kafečajnica, vakufski lokal, a na spratu su bile kancelarije. Iz avlije Islamskih ustanova ulazilo se u vakufsku zgradu. To je bila stara zgrada, poput starih kuća tradicionalne bošnjačke i sandžačke arhitekture. Stepenište je bilo drveno i jezivo je škripalo. Na vrhu stepenica sa desne strane bio je ulaz prema kancelarijama, a lijevo su bile dvije sobice u kojima je stanovala, koliko se sjećam, Božana sa svojom ćerkom, vjerovatno samohrana majka. 
Kada sam ušao u kancelaruju Odbora zatekao sam tadašnjeg sekretara Odbora Islamske zajednice Emin-bega Osmanbegovića, divnog čovjeka, koji mi je mnogo značio u životu. Tu je bio i hadži hafiz Abdulah-ef. Kačapor. Susret sa njima je bio veoma interesantan i za mene nezaboravan. Oni su me prihvatili kao svoje dijete. Mi smo ranije komunicirali putem pisama i dopisa, ali nismo se lično znali. I sada sam naišao na topao bratski i roditeljski prijem.
Emin-beg mi je objasnio da je u džematu Lejlek džamije, gdje sam primljen da budem imam, nastao problem. Naime, ljudi koji su nekada završili medresu, a nisu nikada radili u Islamskoj zajednici, već su radili na državnim poslovima, nakon što se upraznilo mjesto u Lejlek džamiji javili su se da budu imami. Oni su taj posao željeli da rade usput, uz sve privilegije koje su imali u državnoj službi. Htjeli su da imaju još neki prihod sa strane. Ali to bi bila „polovina hodže“, a poznato je da „pola hodže din ruši“. Ako nisi kompletno predan pozivu imama, tu nema uspjeha. Ako se čovjek cio ne preda imamskom poslu, ne mogu se postići rezultati.
Tada nisam baš mogao da shvatim ko su ti nekadašnji svršenici Medrese i šta su željeli postići i smatrao sam da je dobro da ima i takvih ljudi, jer sam mislio da će mi pomoći u poslu. Ali kada mi je Emin-beg ispričao da najviše problema dolazi od ljudi koji su nekada završili Medrese, a nisu se prihvatili imamskog posla, jer su imami u to vrijeme živjeli teško i u lošim materijalnim uslovima, shvatio sam namjere ovih ljudi.
Ja sam tada pred hafiz Abdulahom položio zakletvu, što je po normativnim aktima bilo obavezno, i dato mi je rješenje da počnem da radim 1. oktobra 1967. godine. Moj prvi radni dan je bila džuma u mjesecu Ramazanu, u čemu se može vidjeti simbolika i išaret da sam počeo da se bavim pravim i hairli poslom, kako je i prognozirao mula Amir iz Oraša.
Prije nego što sam došao u džemat, morao sam da se pripremim kao hodža, službenik Islamske zajednice. Nisam imao pravu uniformu, nisam imao ni džube, ni ahmediju, pa sam obukao nekakav mantilčić, a na glavu stavio beretku. Klanjao sam džumu. Sastav džemata su bili ljudi od pedeset godina pa naviše, a džamija je bila puna. Moja tema je bila ljubav prema Allahu dž.š., prema islamu i prema Božjem Poslaniku a.s. Izabrao sam ovu hutbu namjerno da bih kao početnik animirao džematlije. Nisam imao tremu. Trema se pretvorila u neki blagi osjećaj straha, ali ne da neću uspjeti, jer sam bio samouvjeren, mlad imam koji je tek došao iz Medrese, već se strah odnosio samo na to kako će me džemat prihvatiti na samom početku. Kada smo završili džumu, polovina džematlija su prišli i čestitali mi govoreći: „Hvala Allahu dž.š., dobili smo mladog hodžu, ima nas ko ukopat’.“ Dakle, prva briga je bila da ih ima kogasul učineti, dženazu klanjati i ukopati. Taj strah nije bio zato što nema hodža da upućuju muslimane u vjeru, da djecu obučavaju, već je došlo do odumiranja i briga je bila ukopavanje.
Te godine je bio jak intenzitet iseljavanja Bošnjaka u Tursku. To iseljavanje je inicirano strahom: nema vjere, nema islama, opasnost po muslimane, opasnost po narod i ljudi su tražili medet u Turskoj. To je bila opasna i vrlo jeziva situacija. Dok su ovo džematlje o gasulu govorile, meni je kroz glavu prošla misao da ću morati samo da ukopavam ljude, a mene je bilo strah od mrtvog čovjeka. Dosta puta, dok sam razmišljao da odustanem od medrese i od poziva hodže, kao razlog se nametao i strah od toga da ću ja imati posla samo sa mrtvima. Strah od mrtvaca bio je jači i u cijelom svom radnom vijeku nikada nisam nikoga gasul učinio. U tome su me mijenjale moje starije kolege. 
Kada smo izašli iz džamije čuo sam galamu na ulici. Nisam mogao tog momenta da saznam o čemu se radi. Galamili su džematlije koji su izašli iz džamije. Kasnije mi je jedan džematlija rekao da su se sukobili „Pazarci“ i „seljaci“. Neko od starijih džematlija je prokomentarisao nešto u smislu: „Doživjesmo da nam doðe seljak za imama u ovu našu džamiju.“ Neko od drugih džematlija, koji su bili porijeklom sa sela, reagovao je i došlo je do te galame. Kada sam to čuo bilo mi je jako neprijatno i u meni se javio strah. Umjesto da se trudim i radim da budem dobar imam i dobar hodža, morao sam da se dokazujem koliko sam seljak ili nisam, ili koliko sam graðanin. 
Meni, djetetu sa Pešteri, nije bilo lako da odem u Sarajevo, tamo boravim i učim školu pet godina i doðem opet, za mene, u potpuno novu sredinu. Pazar je za mene bio potpuno nepoznata sredina.
U tim danima je za mene bila velika sreća što sam imao podršku od Odbora Islamske zajednice. Podrška je bila prvenstveno od hafiz Abdulaha Kačapora, zatim i od sekretara Emin-bega Osmanbegovića, pa i svih ostalih članova Odbora u čijem je sastavu tada bio i Vehbija-ef. Hodžić. Dobio sam podršku i od mojih zemljaka, Koštanpoljaca, koji su bili završili medresu, ali su radili na državnim poslovima u Novom Pazaru. To su bili Habib Tutić, Nazim Jusović, Ramiz Zogić i oni su mi dali jaku podršku u početku kada mi je bila najpotrebnija.
U prvim danima moga rada, pa i kasnije, posebnu zahvalnost dugujem džematlijama toga džemata. Oni nisu bili opterećeni time odakle sam porijeklom i prihvatili su me kao imama koji od mladog čovjeka prerasta u ozbiljnu ličnost. Prihvatili su me u svoje društvo i ja sam išao sa njima na posjetke. Savjetovali su me i ophodili se prema meni kao da sam im sin. Posebno želim da istaknem da su meðu njima bili: Sulejman-beg Rasovac, Æazim Bihorac, Abdulah Šarukić, Salih-aga Šaranin, Hamza Džanković, Huzeir Ðerlek, Daut-beg Elmazbegović, Husein Ceno Zatrić i mnogi drugi. To su bili ljudi koji su u onom vremenu bili najobrazovaniji u gradu. Jako su bili mudri, pametni, iskusni i mogli su ne samo mene da posavjetuju kao mladog čovjeka i imama, nego bi mnogima mogli da drže lekcije kako treba čovjek da se ponaša. Ta njihova podrška mi je značila i u meni se javila ljubav za poslom i imamskim pozivom. Uzimali su me na posjetke, na mevlude, na sijela i moj prvi mevlud na kojem sam prisustvovao u Novom Pazaru jeste mevlud kod hadži Rešid-age Reša Pružljanina. Taj mevlud mi je ostao u jakom sjećanju kao prvi susret sa porodičnim atmosferom u Novom Pazaru. Na tom mevludu su bila dva učača ilahija i mevluda koji su u to vrijeme bili najbolji. To su bili Avdo Komserović i Šućo Pluncević. Oni nisu bili imami, ali su bili učači mevluda i ilahija na čemu bi im mogao pozavidjeti najbolji današnji hor na prostoru bivše Jugoslavije.
Zahvaljujući dobrom prijemu od džematlija uspio sam da polako organizujem svoj život. Uzeo sam sobu pod kiriju u neposrednoj blizini džamije da bih bio što bliži džamiji i džematu i da bih svoj cjelokupni život mogao da posvetim poslu kojeg sam obavljao. Pošto sam u toku Ramazana bio materijalno dobro nagraðen od strane džematlija, imao sam novca da platim kiriju. Moja rahmetli majka se postarala da opremi tu moju sobu. Dala mi je starinsku čergu, koja je tkana na starom razboju sa brdilima i danas takvih čergi nema. Kupio sam jedan kauč i drveni krevet i u to vrijeme najskuplji šporet na drva „Gorenje“. Opremio sam sobu i osjetio toplinu svog prvog samostalnog doma, a da to nije roditeljska kuća. Majka je došla kod mene da me malo podrži i olakša mi i u mom domu se osjetio prvi miris majčine čorbe koju mi je ona skuhala.
U to vrijeme se moj otac razbolio i morao je da ide na operaciju. Trebalo je imati jaku vezu kod ljekara hirurga da bi se došlo na red za operaciju. Glavni hirurg u Pazaru je bio dr. Alija Alijica Zatrić. Nakon malo vremena rada kao imam došao sam u situaciju da moram da upotrijebim svoj imamski autoritet i doðem kod ljekara da ga zamolim da primi mog baba na operaciju. Kada sam se doktoru Zatriću predstavio i rekao da sam imam Lejlek džamije, on me primio sa oduševljenjem i rekao „Mašala, mašala, šta ti treba sine?“ Primio je moga oca, operisao ga i ja sam ga iz bolnice doveo u tu moju podstanarsku sobu. Osjetio sam toplinu i ljepotu tog stana, osjetio sam sreću što mogu da ugostim svoga oca i da mu se na neki način odužim za sve ono što je on učinio za mene do tada. Majka je kuhala za nas troje, a ja sam kupovao simite kod pekara Rečka Hoćanina, a simit i njegov miris je tada bio pojam. Danas uopšte nema mirisa tih tadašnjih simita. Kao dijete sam na selu jeo ječmeni hljeb, a u Sarajevu nije bilo simita kao ovih pazarskih. Otac i majka su bili presretni što sam se opredijelio da budem hodža i što mogu da ih ugostim. Za nas Pešterce bila je velika privilegija ako imamo nekoga u Pazaru da bi kod njega mogli da doðemo i ostanemo na konak. Taj osjećaj doma u podstanarskoj sobi pojačali su i džematlije koji su počeli da dolaze da obiðu mog oca, jer su čuli da je hodžin otac operisan. To me je još više vezalo za taj džemat i roðena je neraskidiva ljubav izmeðu imama i džemata. 
Poseban doživljaj za mene u pazarskoj čaršiji bio je taj što da gdje god sam ušao, u bilo koju kuću, bilo na mevlud ili nekim drugim povodom, pravljeno mi je mjesto u vrhu sobe. To su bile one starinske „ala turka“ sobe sa minderlucima, sa mangalom na sredini, a ja, mlad efendija, bio sam uvažen. Ponekad bih se malo i postidio, jer je tu bila prisutna pazarska elita, i od vjerskih i od graðanskih autoriteta, a mene su postavljali u vrh sobe. Taj ihtibarluk koji je činjen prema meni sve više me je obavezivao i sve više davao do znanja da je divno biti imam i da ovo može da se doživi samo ako si hodža.

Hajro-ef. TUTIÆ
Glas islama broj 1888.