HomeAktuelnostiKada je bio juli 5. Jula 2010. Aktuelnosti 828 Glas islama | Broj 193 | Autor: Fahrudin Kladničanin | U tuðem, na tuðem, ja sam tuða. Voljela sam mog sina, voljela sam moje dijete. I zamišljam ga ja. Sjećam se kako izlazi iz svoje sobe i vadi cigaru, pa je pomiriše, stavi za uho i čeka da stavim kafu, pa da zapali cigaru. I onaj dim… On je znao duhnuti dim u krugovima, onako jedan za drugim, čini mi se da se mogla oklagija provući kroz one kolutove. Toliko ja stvorim to sebi u mislima, da ga i osjetim i dodirom i svim. Onda kažem: „Bože što mi ga nema! Pa što se to desilo? Bože, zar su ti ljudi mogli tako nešto uraditi. I nije to samo jedno dijete, to je hiljadu majki.“ (Kada Hotić, Srebrenica) Tokom otvaranja Muzeja holokausta 22. aprila 1993. godine u Wašingtonu, usred svog glavnog govora, koji je držao, preživjeli iz holokausta, Elie Wiesel odustao je od napisanog govora, okrenuo se predsjedniku Sjedinjenih Država Bilu Clintonu i rekao: „Gospodine predsjedniče, posjetio sam Sarajevo i još ne mogu spavati. To je drugi holokaust, gospodine predsjedniče, morate nešto učiniti!“ Kako ističe Christian Schwarz Schilling, ovaj dogaðaj je uzburkao američku svijest više nego što su otupjeli Evropljani mogli i zamisliti. Meðutim, dvije godine poslije ove opomene, dogodio se genocid u Srebrenici. "Naši" i "njihovi" Sociolozi su ponudili uopćeno shvaćanje genocida u okvirima političke strukture unutar koje se dogaða, konteksta u kom se pojavljuje, motivima počinitelja, prirodom žrtava i stadije kroz koje prolazi. Gregory H. Stanton, je definirao genocid kao proces u osam faza. Prva faza je klasifikacija. U svim kulturama postoje kategoriju „mi“ i „oni“ u odnosu na etnicitet, rasu, religiju, nacionalnost. U Srebrenicije je klasifikacija, kao prva faza genocida, podrazumjevala kategoričnu podjelu na grupu koju treba eliminirati. Druga faza je simbolizacija. Klasifikacija i simoblizacija su univerzalne ljudske kategorije koje ne vode odmah genocidu, ukoliko pruzorciraju treću fazu – dehumanizaciju. Jedna grupa negira ljudskost druge grupe. Dehumanizacija nadjačava prirodan otklon prema ubistvu. Liste smrti su napravljene Genocid je uvijek organiziran, obično od dražve, mada smo imali prilike vidjeti, kroz historiju, da i neke neformalne terorističke grupe sprovode genocid, koje su direktno ili indirketno povezane s državom. U ovoj četvrtoj fazi, država obično ima spremne planove za genocidna ubistva. Žrtve su identificirane i odvojene zbog svog etničkog ili vjerskog identiteta. Liste za odstrjel su napravljene. Sve je spremno. Koncentracioni logori napunjeni, ljudi getoizirani u ograničenim uvjetima življenja. Nastupa faza pripreme. Istrebljenje počinje, i brzo kreću masovna ubistva, pravno nazvana GENOCID. To je za izvršitelje istrebljenje, jer oni ne vjeruju da su njihove žrtve ljudi u potpunosti. U fazi istrebljenja, jedino brza i nadmoćna oružana intervencija može zaustaviti genocid. Svijet je dozvolio da se genocid dogodi Meðutim, u Srebrenici nije bilo meðunarodne intervencije, svijet je dozvolio da se dogodi genocid! Na kraju, kada se sistematski ubije preko 8000 ljudi, nastupa faza poricanja. Ono je jedno od najneumoljivih indikatora novih genocidnih masakara. Izvršioci genocida iskopavaju masovne grobnice, spaljuju tijela, premještaju – sve u cilju prekrivanja činjenica. "Došlo je vrijeme da vas se otarasimo" Dogaðaji iz jula 1995. bili su prijelomni za Evropu i uopće za meðunarodnu politiku. Moralo se dogoditi plansko i sistematizirano ubijanje mladića i muškaraca naočigled „zaštitnih trupa“ UN da bi se probilo ignoriranje velikog dijela Evropre prema „etničkim čišćenjima“ širom Bosne i Hercegovine. Etničko čišćenje je bilo jasno profiliran ratni cilj a ne posljedica.“Došlo je vrijeme da vas se otarasimo. Muslimani, dolaze vam crni dani, nema više Tita da čuje vaše kukanje, istrijebit ćemo vas!“ – tako se Nafil Seferović, stari seljak iz Hrustova, prisjeća jednog od počinitelja, u trenutku dok su ih ubacivali u kamion. Srebrenica je postala demilitarizirana zona pod zaštitom mirovnih snaga UN 16. aprila 1993. godine kada je Savjet bezbjednosti UN donio rezoluciju po kojoj „sve strane i svi ostali trebaju Srebrenicu i njezinu okolinu smatrati ’zaštićenom zonom’ koja se ne smije oružano napadati niti izlagati drugom neprijateljskom djelovanju.“ (Ne) zaštićena zona Prva grupa unproforaca stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. godine. Nakon toga, svakih šest mjeseci su pristizali novi vojnici. Od početka 1995. godine, do enklave je stizalo sve manje humanitarnih konvoja. „Ja sam devetnaest puta išla preko ovih brda. Išla sam, gazila rijeku po snijegu, gazila rijeku jer je put miniran tamo iz Voljevice od Bratunca. Nosila sam hranu, oko 25 kila kukuruza, i šta naðem. Često puta je njiva minirana i ko prvi uðe, direktno u mine. Izgine narod, ali idemo mi. Borba je naći hranu. Gora je od granate, glad je gora od granate.“ – kaže Kada Hotić. Humanitarna katastrofa U uvjetima humanitarne katastrofe, u Srebrenici je 1995. godine živjelo oko 60.000 ljudi. Vjerovali su da su spašeni. Vjerovali su u nadu, u nadu koje nije bilo. Srebrenica se dogodila jer je meðunarodna zajednica ostala po strani, iako je, prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju genocida iz 1949., bila obavezna da djeluje. Kredibilitet proklamiranih meðunarodnih demokratskih i moralnih vrijednosti prema dogaðajima u Srebrenici bio je doveden u pitanje. Zapadne vlade su izbjegavale nazvati zločin pravim imenom kako bi izbjegle obaveze proizišle iz Konvencije. Takav stav meðunarodnih zvaničnika, ohrabrio je srpske snage u daljem ubijanju i masakriranju civila. "Fabrika ubijanja" Do sada je popisano više od 8.000 žrtava srebreničkog GENOCIDA. Meðu njima, više od hiljadu maloljetnika. “Fabrika ubijanja” je trajala više od deset dana. U presudi generalu Krstiću stoji da “nijedan opis ne može dočarati užas dogaðaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana, od 10 do 19. jula 1995. godine, kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zvjerstva.” Ratko Mladić je izvršio masakr nad muškarcima iz Srebrenice, ali su zemlje u Vijeću sigurnosti UN-a to omogućile dajući im nadu u sigurnost koje nije bilo. Odgovornost za sve dogaðaje leži, prije svega, na Vašingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi i Pekingu. Najmračnija stranica ljudske historije Prošlo je 15. godina od GENOCIDA u Srebrenici i teško je sagledati istinsku dimenziju ovog monostruznog čina počinjenog tokom jugoslavnekih sukoba. Ali, iz današnje perspektive, GENOCID u Srebrenici je – kako ističe Sonja Biserko – posljednji korak u kontinuitetu destrukcije koji je počela, kada je Bosna u pitanju, proljeća 1992. godine. Četiri ipo godine nakom masakra u Srebrenici, svojim Izvještajem, oglasio se generalni sekretar OUN-a Kofi Anan. U izvještaju koji je objavljen 17. novembra 1999. godine, navodi se sljedeće: “Ujedinjene nacije su, serijom grešaka, lošom procjenom i nesposobnošću sagledavanja dimenzije zla s kojom su se suočile, propustile obaviti svoj dio posla u spasavanju srebreničkog stanovništva.” Na 155 gusto kucanih strana, UN su priznale odgovornost za nepreduzimanje odgovarajuće vojne sile u odbrani navodno “zaštićene zone”. To je jedna od najmračnijih stranica ljudske historije. “Poslije Drugog svjetskog rata, Evropa nije vidjela masakr takvih razmjera.” – navodi se u saopćenju Kofija Anana. Savjet bezbjednosti UN je kriv za veliki dio propusta u mirovnom procesu zbog svoga načina donošenja rezolucija bez resursa i za potkopavanje UN-ovog vlastitog ugleda, čime je, takoðer, doprinio da ljudi, koji su u to vrijeme vjerovali i nadali se, izgube ne samo nadu već i živote. Tadausz Mazoviecki, specijalni izvestilac Komisije za ljudska prava UN, 25. jula 1995. godine se u znak protesta što su UN dospustile da padnu Srebrenica i Žepa javno povukao s dužnosti. Inače, Mazowiecki je svojevremeno u potpunosti podržavao koncept zaštićenih zona UN. Pomirenje… Tina Rozenberg kaže: “Pomirenje koje dopušta da ono što je prošlo pripada samo prošlosti uopće nije u pravo pomirenje.” Komsija Vlade Republike Srpske priznala je učešće Vojske Republike Srpske u srebreničkom masakru i navela da je u toj akciji angažirano 17.342 lica. Meðunarodni krivični sud u Hagu je optužio osamnaest osoba za planiranje, organiziranje i sprovoðenje masovnog ubijanja srebreničkih Bošnjaka. Krajem marta, srbijanski parlament, u šturoj deklaraciji donijetoj u gluho doba noći, osudio je “zločin” u Srebrenici. Bijeli nišani i zeleni tabuti Prije pet godina sam bio u Potočarima i vidio polja bijelih nišana, koji svjedoče o monstruoznom GENOCIDU počinjenom nad nedužnim srebreničkim Bošnjacima, rijeke majki, sestara, koje sa suzama u očima, nijeme jer pričati ne mogu, gledaju u zelne tabute i šute. Jedna od njih mi je kazala: “Ja danas ispraćam dvadeset sedam članova svoje porodice, dragi moj Fahrudine, više nemam nikog. Svi su nestali, kad je bio juli, što nisam I ja, sada bi sve lakše bilo.” Srebrenička tragedija i agresorski pohod na Bosnu i Hercegovinu nisu se smjeli dogoditi. Ali su se, ipak, dogodili usred moderne Evrope, na pragu 21. vijeka, u iščekivanju ere slobode, demokratije i ljudskog dostojanstva. Bivša državna sekretarka SAD-a, Medeleine Albright se ovim riječima sjeća Srebrenice : “Moramo se sjetiti onoga što smo iz ovih tragedija naučili, i ne smijemo sebi nikada dozvoliti zaborav. Na svakom licu, na svakoj slici, u svakoj priči stoji upozorenje.” Na ove riječi dodat ću još jedn poruku : Pamtimo zbog budućnosti!