Islam me naučio da vodim bolji život

Image

Nicolas Anelka, francuska zvijezda engleskog nogometa

Kao i većina francuskog nogometnog tima, dolazim iz Pariškog predgraða,
gdje sam imao mnogo prijatelja muslimana. Potičem iz kršćanske porodice,
ali ranije nisam prakticirao vjeru. Ali, islam prakticiram. To je
religija koju sam postepeno upoznavao i koja me naučila da vodim bolji
život. Ova odluka je sasvim lična i došla je sasvim prirodno: ikad nije
bilo “ispiranja mozga” po tom pitanju

Talentirani fudbaler Chelsea poznat je, kako po svojoj briljantnoj igri na terenu, tako i po svojoj „teškoj“ reputaciji. U ovom intrevjuu, uvijek tajnoviti Nicolas Anelka (30) savladao je svoju rezreviranost prema novinarima i pričao o poslu, porodici, prijateljima… i njegovom mišljenju o paucima!

Do sada ste igrali za Arsenal, Liverpol, Manchester City i Chelsea, ali i za francuski nacionalni tim. Kako uporeðujete francuski i engleski nogomet?
Iskustvo je potpuno različito, kako zbog igre tako i zbog publike; u Francuskoj, ljudi su samo gledaoci, u smislu da idu na nogometne utakmice kako bi vidjeli show, dok u Engleskoj, oni su pravi navijači koji doðu da zaista podrže svoj tim, u dobrim ali i u lošim trenucima. Kada je riječ o igri, sudije iz Engleske daju igračima više slobode zato što znaju da je nogomet grub sport, dok na francuskim terenima, svaki fizički kontakt sudija smatra faulom. Lično, više volim igrati u Engleskoj, iako to znači da sam manje fizički zaštićen, ali vjerujem da je povremeno „premlaćivanje“ sastavni dio posla.

Da li misliš da je Engleska tvoja druga domovina i da li voliš živjeti u Londonu?
Volim ovu zemlju. U njoj sam povremeno živio od 17. godine. Napustio sam je kada sam otišao igrati u Madrid, ali sam se uvijek vraćao. Zaista mi se sviða britanski način razmišljanja i način života u Londonu, jer sam ovdje našao ljude koji su otvoreni i tolerantni. Ono što mi se posebno sviða jeste činjenica da su vam ljudi uvijek spremni dati šansu.
Mediji su vas često opisivali kao „nemoguće dijete“ francuskog nogometa, kao osobu teške naravi“. Šta vi mislite o tome?
To je potpuno pogrešno. Ako biste to pitali ljude koji me poznaju, nikada to ne bi rekli. Ali sam možda ostavio takav utisak jer odbijam da pričam s novinarima, što ih, čini se, jako nervira. Odluka da ne dajem intervju samo produbljuje takav jaz. Ja nisam pričljiv i po prirodi sam stidljiv, ali takoðer ne vidim kako i zašto bi odgovaranje na pitanja novinarima moglo bilo šta omogućiti, pogotovo zato što svi postavljaju ista pitanja. Većina nogometaša igraju „medijsku igru“, ali za mene je igra samo ona na terenu. Šteta je što, ukoliko ne želim pričati, ili ukoliko, i kada pričam, kažem ono što stvarno mislim – narušava moju reputaciju. Snažna sam ličnost i vjerujem da sam ostao dosljedan sebi. Mislim da nema ništa loše u tome.

Kojim nogometašima se najviše diviš?
Mnogo poštujem Brazilca Ronalda, zato što je izuzetno talentiran. Takoðer, mnogo se divim Ericu Kantoni. Ne poznajem ga lično, ali zaista cijenim i njegov talent i njegovu ličnost. Njegova karijera u Manchester Unitedu je bila ogromna inspiracija za mene i volim to što uvijek uživa u onome što radi, bilo da se radi o igranju tenisa, crtanju ili glumi. Sreo sam ga kad sam imao 12 godina, ali je njegova fudbalska karijera prestala šest mjeseci nakon toga, i od tada ga nisam vidio. Iako ljudi misle suprotno, činjenica da smo obojica francuski fudbaleri ne znači da se stalno susrećemo; postoji mnogo nogometaša i ne poznajemo se svi meðusobno.
Čini se da ste veoma bliski sa porodicom, prijateljima. Ko je vaša pratnja i šta najviše cijenite kod ljudi?
Veoma sam blizak sa svojim prijateljima, sa svoja dva starija brata, sa svojom ženom (koju sam upoznao kad sam imao 19 godina), koji svi zajedno sačinjavaju jedan čvrst i zatvoren krug. Nemam mnogo novih prijatelja i ustvari sve najbolje prijatelje sam upoznao mnogo ranije nego što sam postao profesionalni nogometaš. Primjera radi, poznajem Douga i Harryja –  menadžera i dizajnera mog branda 39 pro – od svoje šeste godine. U Chelseau se slažem sa svima, jer su svi igrači veoma ljubazni, a od francuskih igrača, družim se sa Patrice Evrom, William Gallasom and Thierry Henryjem. Generalno, sviðaju mi se iskreni ljudi i kada upoznam nekoga, prvo analiziram tu osobu prije nego što joj otkrijem nešto o sebi. Nikada mi ne bi palo na pamet da pozovem nekoga sebi koga sam upoznao dvije sedmice ranije. Čak sam i kao dječak rijetko dovodio prijatelje kući. Kada se radi o prijateljstvu, za mene je važniji kvalitet nego kvantitet; nemam mnogo prijatelja ali sam mnogo posvećen onima koje imam.

Kako biste opisali vašu ličnost?
Rekao bih da sam iskren i direktan, ali više volim ostaviti prijateljima i roðacima da prosude o tome. Uživam u jednostavnom životu, a moja iskrena ekstravagancija su moji automobili, zato što imam osjećaj za lijepa auta. Mislim da nisam komplicirana osoba; treniram svako jutro a potom se vratim svojoj supruzi i djetetu. Idealna noć za mene jeste gledanje TV-a sa mojom porodicom; većinu slobodnog vremena provodim u kući jer mrzim izlaske.
Zašto ste odlučili da preðete na islam?
Kao i većina francuskog fudbalskog tima, dolazim iz pariškog predgraða, gdje sam imao mnogo prijatelja muslimana. Potičem iz kršćanske porodice, ali ranije nisam prakticirao vjeru. Ali, islam prakticiram. To je religija koju sam postepeno upoznavao i koja me naučila da vodim bolji život. Ova odluka je sasvim lična i došla je sasvim prirodno. Nikad nije bilo “ispiranja mozga” po tom pitanju.

Imate sina Kaisa, koji će uskoro imati malog brata. Kakav ste otac?
Moj sin je još veoma mlad. Moja glavna dužnost je bila da mu omogućim udoban život. Ali, kad odraste, zaista se nadam da ću biti u mogućnosti da ga naučim nekim stvarima, a posebno činjenici da ništa ne dolazi tako lahko, da je rad bitan i da život nije uvijek jednostavan. Želim biti tu uz njega i provoditi vrijeme s njim, ali mislim da ne bih volio da igra fudbal, jer ovaj posao, iako unapreðuje zdravlje, nosi sa sobom mnogo pritiska. To podrazumijeva da, ukoliko želite profesionalno trenirati, morate napustiti dom sa 12 godina, kao što je to bio slučaj sa mnom. To nije jednostavno za roditelje i ne bih volio da moj sin napusti kuću tako mlad. Ali, takoðer nije jednostavno ni za tinejdžera koji mora ostaviti i napustiti ne samo porodicu, nego i prijatelje kako bi se u potpunosti posvetio nogometu. Ne kajem se što sam ovo izabrao, jer sam uspio izgraditi uspješnu karijeru, ali ne bih želio to za mog sina koji bi se susreo sa dodatnim pritiskom – biti konstantno uporeðivan sa svojim ocem. Ali ne bi mi smetalo da igra tenis; to je sport u kojem zaista uživam…

Možete li nam reći nešto o sebi što ne znamo?
Mrzim pauke. Ne bojim ih se, ali ne mogu podnijeti da budem u sobi sa jednim od njih.

Izvor: Chiclondres.com