Cerić: Nema podjela na Sandžaku

ImagePovodom Ramazanskog bajrama, reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u BiH
dr. Mustafa ef. Cerić dao je za "Dnevni avaz" ekskluzivni intervju u
kojem govori o izazovima koji stoje pred Bošnjacima, tragičnom
terorističkom napadu u Bugojnu, vehabijama i tekfir-ideologiji,
spiskovima OSA-e i proganjanju Bošnjaka u RS, rušenju mesdžida u Sturbi
kod Livna, bošnjačkoj politici, sukobu IZBiH i SDA, pokušajima
političkog razbijanja IZ, situaciji u Sandžaku…

Najbolji muslimani
 
Ramazan je
uvijek bio vrijeme istinskog odgoja duše. U tom odgoju, Kur'an nas uči,
neophodno je proći kroz stanovita iskušenja koja su znak Allahove, dž.
š., milosti kako bismo, izmeðu ostalog, očvrsnuli i nadogradili svoj
duh. No, ovog ramazana uistinu smo imali obilje iskušenja. Jesu li
Bošnjaci, prema Vama, položili te testove i u kakvom ozračju dočekuju
Bajram?

– Vjera nas uči da postoje tri vrste bića:
meleci, s razumom i bez strasti, životinje, sa strastima i bez razuma, i
čovjek, s razumom i sa strastima. Ako strasti nadvladaju razum, onda je
životinja bolja od čovjeka, ali ako razum nadvlada strasti, onda je
čovjek bolji od meleka. Bošnjaci su razumni ljudi, ali nisu meleci.
Imaju svoje slabosti kao što su: ravnodušnost, neupućenost i naknadna
pamet koja ih vraća unazad umjesto da idu unaprijed. No, najveći izazov
za Bošnjake jeste kako skupiti silnu energiju pojedinaca za opći
nacionalni interes.

Jer, nije dovoljno da budu samo uspješni
pojedinci. Bošnjaci se moraju prihvatiti zadatka koji samo nacija kao
takva može ostvariti, a to je država, jamac da im se neće ponoviti
genocid.

Koliko su Bošnjaci zaista dobri muslimani?


Bošnjaci su dobri muslimani. Nedavno sam čuo jednog gosta iz
muslimanskog svijeta, koji kaže da smo mi Bošnjaci najbolji muslimani.
Naravno, ta kurtoazija nama prija, ali mi znamo kakvi smo. Znamo da
bismo mogli biti bolji. No, mi uz vjeru moramo naučiti da smo nacija
koja ima svoj kolektivni kod prepoznavanja u opasnim situacijama. Moramo
naučiti da živimo jedan za drugoga, da se borimo jedan za drugoga.

Moramo
naučiti da jedan drugome pomažemo u nevoljama i da jedan drugoga ne
ometamo u napredovanju. Moramo se odviknuti od solo politike koja nas
dovodi u težak položaj, a ponekad i u bezizlaznu situaciju. Moramo se
naučiti živjeti i raditi za opće dobro naše nacije. Moramo se liječiti
od sebičnosti koja nas iznutra razjeda i čini slabim i ranjivim. Snažna
potreba za individualnošću je vrijednost koju treba pretvoriti u opće
dobro nacije.   

Vi ste tokom ramazana bili posebno
aktivni. Bili ste u skoro svim dijelovima BiH, a ponajviše meðu
povratnicima. Vaše posjete mnoge su iskreno razgalile. Šta ste vidjeli
prilikom tih posjeta?

– Da, tako je, obišao sam
mnogo džemata i susreo se sa mnogo porodica i pojedinaca, od Drine do
Une i od Save do Neretve, kojima dugujem za jedan od najljepših ramazana
u mom životu. Susreo sam se s ljudima, razgovarao s njima, iftario i
slušao njihove životne priče od kojih su me neke duboko potresle i
spustile me na zemlju.

Nisam vjerovao da u mojoj zemlji ima
ljudi koji su na rubu gladi, nisam vjerovao da u mom narodu ima djece
koja prekidaju školovanje zato što nemaju para za autobus i za knjige…
Nisam vjerovao da postoji borac za kojeg kažu da je bio jedan od
najboljih u odbrani slobode naše države, koji danas živi sa četiri
kćerke na svom imanju u općini Sokolac, nadomak Olova i Sarajeva, bez
struje i prijevoza. Od njegove kuće do autobuske stanice je šest
kilometara.

Nisam vjerovao da borac invalid sa četiri zlatne
kćerke, sve odlične u školi, prima samo 30 KM mjesečno! Ali, sada
vjerujem i sada bolje razumijem hadis Allahovog Poslanika da nije pravi
vjernik onaj koji je sit, a komšija mu gladan! Da, tako je, Zehrid
Rizvanović sa svojim kćerkama iz Bećara kod Olova i Sifet Plećan sa
svojim kćerkama iz Kolakovića kod Olova su moje komšije. Oni su
gladni… Nema se tu šta više dodati!
      
U jednoj
svojoj ramazanskoj hutbi kazali ste da je ummet Muhammeda, a. s., na
Bedru bio suočen s pitanjem "biti ili ne biti". Koliko smo mi danas
suočeni s tegobama te dileme?  

– Naša dilama više
nije "biti ili ne biti". Naša dilema sada je "htjeti ili ne htjeti",
"umjeti ili ne umjeti", "moći ili ne moći". Mi smo preživjeli genocid.
Mi sada jesmo i mi ćemo biti, ako Bog da, nacija i država. Ali, kojom
brzinom? Ovo sada je presporo i smušeno. Umorni smo od priče da smo u
zastoju zato što se ne mogu političari dogovoriti, zato što ovi drugi ne
daju. Zato treba da se naðu ljudi koji hoće, umiju i mogu.

Zapravo,
treba potpuno izbaciti iz vokabulara bosanskog jezika glagole: ne znam,
ne mogu i ne daju. Ako ne znaš, nauči, ako ne možeš, skloni se neka
radi onaj koji može i ako ne daju, uradi sve da ih urazumiš ili ih nemoj
uopće pitati ako je stvar od općeg dobra.  

Vjerujem da su
najgora vremena iza nas. Tačno je da ima još veoma mnogo otvorenih
pitanja i da su neka od njih, moglo bi se reći, presudna, ali mislim da
više nikada kao u proteklom ratu za Bošnjake neće u pitanje doći
opstanak naroda i države.

Koliko Bošnjaci, kao onomad prvi muslimani, danas žude za pobjedom istine i pravde?

–  To je smisao našeg života – borba za istinu i pravdu. Posjetio sam
majku Salihu kojoj su ubili muža i tri sina, koja je u poodmaklim
godinama i srčani je bolesnik. Ali, ona je tako vitalna i svježa da
nikoga ne ostavlja ravnodušnim, jer, kaže majka Saliha iz Tešnja: "Ja
ću, ako Bog da, živjeti da budem svjedok za istinu i pravdu, ja moram
živjeti zbog istine i pravde…"

Lov na vještice

Posebno
veliko iskušenje uoči ramazana Bošnjacima je bio teroristički napad na
Policijsku stanicu u Bugojnu, kada je poginuo policajac Tarik Ljubuškić.
Kako danas, više od dva mjeseca nakon napada, gledate na cijeli taj
užasni dogaðaj i optužbe na Vaš i račun IZBiH koje su uslijedile?


Stravično je to što se desilo u Bugojnu. No, ponosan sam na svoje
Bugojance, na porodicu rahmetli Tarika, koji su već toliko žrtvovali za
ovu državu, na mladu heroinu Edinu Hindić. Ljudi tamo, a vjerujem i
širom Bosne, vrlo dobro znaju šta se tamo desilo i ko je zakazao. Ono
što bi, čini mi se iz razgovora s njima, oni željeli znati jeste zašto i
kome odgovara da se takve stvari dešavaju. Bošnjacima, muslimanima i
Islamskoj zajednici sigurno ne.

IZ je, prema analizama svih
dobronamjernih, uvijek bila i ostala dosljedan zaštitnik tradicionalnih
islamskih učenja utemeljenih na Kur`anu, sunnetu i tradiciji ovih
prostora. Oni koji traže da se mi od nekih pojedinaca i skupina
ograðujemo, impliciraju našu povezanost s njima i traže da prihvatimo
odgovornost za nešto sa čime nemamo nikakve veze, niti zakonske osnove
da ih na bilo kakav način kontroliramo ili sankcioniramo.

Pojedinci
su neskriveno likovali zbog tog strašnog dogaðaja, tvrdeći da su oni
upozoravali na opasnost od vehabizma, a da, praktično, vrh IZBiH nije
reagirao. Bilo je, praktično, pozivanja na linč.


Ono čega smo se mi plašili kada je riječ o hajci na tzv. vehabije jeste
da se to pretvori u lov na vještice. To što neko drugačije razumijeva
vjeru jeste njegovo pravo. Mi se s njim možemo slagati ili ne, ali
nemamo pravo progoniti bilo koga sve dok se on ne ogriješi o zakon. To
su temeljni principi kako islama tako i graðanskog društva.

IZBiH
nema dvojbe o tome kakvu interpretaciju islama ona naučava kroz svoje
institucije. To je tradicionalni islam ovih prostora, utemeljen na
Kur`anu, sunnetu i drugim relevantnim izvorima islamskog prava
razraðenim kroz hanefijski mezheb i maturidijsku akaidsku školu. To ne
znači da će IZBiH biti inkvizitor koji će ljude "ugoniti u jedinu
ispravnu interpretaciju vjere".

Ono što je IZ uvijek osuðivala i
osuðivat će jeste pravdanje nasilja, netolerancije, radikalizma i
isključivosti vjerom. Mi ne želimo da se protiv jedne isključivosti
borimo drugom isključivošću, a protiv jedne netolerancije drugom
netolerancijom. Kur`an nas uči da s neistomišljenicima "na najljepši
način raspravljamo" i da uvijek prednost dajemo dijalogu nad represijom.
Nije li veličina islama baš u tome što je izbjegao notorni glas
inkvizicije?

Zanimljivo je da je čovjek kojem se sada stavlja
etiketa i vehabizma, Ahmed ibn Hanbel, bio šampion u otporu protiv
državne inkvizicije koju su muslimanski racionalisti htjeli uvesti silom
zloupotrebljavajući moć halife El-Memuna.

Čini mi se da bi i
današnji naglašeni racionalisti bili spremni u ime svog racionalnog
jednoumlja uvesti inkviziciju. Nasreću, to je suprotno duhu islamskog
pluralizma, ali i uopće religijskog pluralizma koji islam tako snažno
zagovara. Etiketiranje svih koji izgledaju drugačije ili vjeru
doživljavaju drugačije od većine kao opasnosti otvara prostor da se
jedna čitava skupina bez ikakvog dokaza progoni ili javno diskriminira i
šikanira. To IZ ne može podržati i ona neće biti neko ko će pozivati na
progon ljudi samo zato što razumiju vjeru drugačije, a nisu se
ogriješili ni o zakon, ni o temeljne principe Kur`ana i sunneta.

Selefizam
ili tradicionalizam Muhameda ibn Abdul Vehaba samo je jedno od učenja
koje se pojavilo u muslimanskom svijetu kao odgovor na zaostajanje
muslimanske civilizacije i pokušaj reforme. Očito je da selefijski
pokret u svijetu, pa vjerovatno i njihovi simpatizeri kod nas, nisu
monolitna cjelina. Takoðer je evidentno da postoje ljudi koji sebe
nazivaju muslimanima i selefijama, a koji su u ime svojih uvjerenja
spremni počiniti zla djela, ali to ne znači da se neselektivno mogu svi
simpatizeri tog učenja, meðu kojima ima dobrih ljudi, etiketirati.

Kako
komentirate pojavu famoznog spiska od 3.000 potencijalnih terorista o
kojem je pred Parlamentom BiH govorio direktor OSA-e Almir Džuvo,
tražeći nove zakone kako bi te ljude "odmah strpao iza rešetaka"!?


Ta izjava uznemirila je ne samo muslimane nego, vjerujem, i sve graðane
ove zemlje. Ne znam, ako su to stvarno teroristi, zašto do sada nisu
uhapšeni i procesuirani. Država BiH ima sve zakone koji omogućavaju da
se djela terorizma procesuiraju. Očito je da se ovdje radi o nečemu
drugom. Zato smo mi zatražili da se taj spisak obznani kako bi se
skinula sumnja s bosanskih muslimana i da se javno kaže za šta se to
terete ljudi sa tog spiska. Koja je njihova konkretna krivična ili druga
odgovornost?

Iskustva iz dugih zemalja, naročito muslimanskog
svijeta, govore da je neprofesionalan i neselektivan pristup problemu
terorizma često pravio više problema nego što ih je rješavao. Nepravda,
isključenost i frustracije najčešće ljude guraju u ruke radikalnim
elementima i zato država treba biti oprezna da ne ponovi greške nekih
drugih zemalja koje su sada shvatile da za problem terorizma nikada nije
bila dovoljna upotreba sile.

Očekivano, borbu protiv
terorizma u RS su iskoristili da počnu progone bošnjačkih povratnika u
taj entitet. Zanimljivo, vehabije su vidjeli uglavnom u onim mjestima
gdje je postojala imalo brojnija povratnička zajednica?


Stječe se dojam da većina onih koji se u javnosti bore protiv tzv.
vehabija ustvari više čini da se taj problem ne riješi, da se problem
stvori i da se pojedinci koji se dovode u vezu s drugačijim
interpretacijama islama, po mogućnosti radikaliziraju i isprovociraju da
naprave neki incident ili zlo kako bi se time kompromitirala cijela
bošnjačka politička pozicija u BiH i svijetu.

Što se tiče
institucija i zvaničnika RS i njihovog odnosa prema borbi protiv
terorizma, mislim da je stav o tome dala jedna od svjetski
najrelevantnijih institucija, to jest američki Stejt department. Ako u
RS uistinu žele da se potencijalna prijetnja terorizmom u BiH svede na
minimum, onda vrlo dobro znaju šta se treba raditi, ali to njima, očito,
nije cilj, nego nešto drugo.

Zato smo mi morali stati u zaštitu
onog malog broja povratnika koji su se, bez ikakve pomoći i uz sve
opstrukcije tog entiteta, odlučili vratiti u svoje domove iz kojih su
protjerani. Ali, to još jednom dokazuje da se pitanje tzv. vehabizma u
BiH politizira kako bi se ostvarili dnevnopolitički i strateški ciljevi,
od ustavnih promjena i reforme policije do sprečavanja povrataka.

Bosanski
muslimani nikada nisu bili prijetnja bilo kome na ovim prostorima,
naročito ne Evropi. Oni su najveća evropska žrtva i nekima je očito
stalo, možda radi pranja vlastite savjesti, da se Bošnjaci prikažu kao
problem i da se forsiranjem unutarbošnjačkog sukoba stvori neko
bošnjačko pitanje kako bi se stvorio osnov za neke druge političke
procese.

IZBiH je spremna da ponese svoj dio bremena kako se taj
scenarij ne bi realizirao, ali od bošnjačke i bosanske politike, pa i
meðunarodne zajednice, tražimo da budu na nivou zadatka i da ne
nasjedaju na konstrukcije onih koji ovoj zemlji ne žele dobro.

Ne
želeći ignorirati bilo čiju odgovornost, ne može se ne primijetiti da
država BiH i njene institucije uopće ne reagiraju na pojavu, recimo,
Ravnogorskog četničkog pokreta  (RČP). Šta mislite o tome?


Da, to je odlično zapažanje. Koliko mi je poznato, ne postoji
registrirani naziv za "vehabijski pokret" u našoj zemlji, dok je RČP, za
koji se tačno zna šta znači i kakve poruke šalje nama Bošnjacima i
nakon genocida, registriran i javno djeluje. Štaviše, ako se neko
suprotstavi RČP-u, kao što su to uradile naše srebreničke heroine
Melisa, Sedina i Dženeta uzvikujući: "Ovo je Bosna!", dok su četnici dan
nakon dženaze žrtvama genocida u Potočarima poručivali da je "Bosna
Srbija", sud u RS ih optuži za kršenje javnog reda i mira!?

Zanimljiv
je i slučaj vaše novinarke Medihe Smajić, koju niko od vrlih zaštitnika
novinarskih prava nije uzeo u zaštitu kada su je vlasti u RS optužile
za istu stvar kao i njene sugraðanke. Očito je da je sloboda nekih
novinara kod nas važnija od slobode nekih drugih. Pa, zaista licemjerju
nema kraja.  No, naivno je misliti da radikale neko može kontrolirati.
Ljudi koji su zaslijepljeni mržnjom su destruktivni i oni se nerijetko
okreću protiv onih koji misle da njima vladaju.

Zato država
treba učiniti sve da se zabrane i sankcioniraju ne samo pokreti ili
organizacije koje zvanično promovišu fašizam nego, prije svega, govor
mržnje, poticanje na vjersku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost,
pozivanje na nasilje, veličanje zločinaca i minimiziranje ratnih zločina
i zločina genocida. Onda bi vrlo brzo jasno bilo koje organizacije
treba i zbog čega zabraniti, bez obzira na to iz koje etničke skupine
dolazile.

Razbijanje Zajednice

Posebno
bolno Bošnjaci su ovog ramazana doživjeli rušenje mesdžida u Sturbi kod
Livna. Nemalo je onih koje je dirnula slika Vas kako sa svojim
saradnicima klanjate ikindija-namaz na ruševinama te Božije kuće.


To što se dogodilo u Sturbi zaista je sramno i nepojmljivo. Nisam
vjerovao da nam država usred dana, u ramazanu, pred nemoćnim ženama,
starcima i djecom ruši mesdžid na našoj zemlji, samo zato što Hrvate
katolike to podsjeća na Turke i zato što su oni odlučni da se tu ne može
graditi islamski objekt.

Zato smo mi odlučni da uvijek budemo
muslimani! Ni ovdje nije bilo ni vehabija, ni novih muslimana. U Sturbi
žive stari muslimani Bošnjaci, koji su željeli imati mali mesdžid na
mjestu kuće jednog Bošnjaka koji im je to uvakufio kao opće dobro za
sve. No, i to nam se moralo dogoditi da ništa ne ostane nerečeno.   

Ž5
= Nedavno ste kazali da pojedini politički centri ne mogu podnijeti
jedinstvo IZBiH te da su, nakon što su uništili sve što je vrijedilo kod
Bošnjaka, od institucija kulture do politike, "sada odlučni da rasture i
IZBiH". Gdje primjećujete te tendencije i šta imaju one za cilj?


Pa, to je svima jasno da se u nekoliko prošlih godina danonoćno udara
na IZ iz svih sredstava, naročito putem nekih elektronskih i printanih
medija. A kako se zna da kod nas mediji ne rade ništa bez političke
potpore, onda je jasno da iza medijske hajke na vrijednosti IZ stoje
centri političke moći koje nije teško prepoznati, jer nam je i sudskom
presudom (slučaj "Ajanović", op. a.) rečeno da mi moramo podnositi
uvrede i klevete i da je naša obaveza da praštamo kada nas napadaju.

Nije
mi poznato da u svijetu postoji sud koji traži od žrtve da, po sudskoj
presudi, mora oprostiti. Da paradoks bude veći, onaj koji od nas traži
da mu oprostimo nije se ispričao za nanesenu uvredu i klevetu, niti je
tražio da mu se nakon toga oprosti. Ali, zato je uspio da u ime njega
sud od nas traži da mu oprostimo. Svaka daljnja priča je suvišna.

No,
IZBiH je jedinstvena i snažna više nego ikada zahvaljujući vrijednim
džematlijama, požrtvovanim mutevelijama, savjesnim imamima, odgovornim
muftijama te podršci odreðenih medija koji su dopustili da se u toj
hajci na IZBiH čuje i naš glas razuma i da se ispoštuje pravo na stav i
mišljenje druge strane.    
 
Je li vrijeme za
promjene u bošnjačkoj politici? Koje su nam to vrijednosti i snage
potrebne da bi ojačale Bošnjake i koliko su nam potrebne nove snage?
 

Neka se narod o bošnjačkoj politici izjasni na izborima 3. oktobra. Ako
ljudi misle da nam je bolje nego što je bilo prije četiri godine, neka
glasaju za iste. No, ako misle da nam je gore nego što je bilo prije
četiri godine i da je moguće da nam bude bolje, onda neka biraju. Dakle,
neka ne glasaju samo, nego neka biraju one u koje vjeruju da hoće,
znaju i mogu naše društvo izvesti iz ekonomske krize, političke blokade i
europske izolacije. Dakle, izbor je naš – dobar ili loš, bolji ili
gori. Neka nam dragi Allah pomogne. Amin!    

Jedan
ste od osnivača SDA. Bili ste bliski i s rahmetli Alijom Izetbegovićem.
Mislite li da je ovakva SDA kao pokret i stranka izgubila svoju smisao
ili završila historijsku ulogu, kako je primijetio uvaženi hafiz Ismet
ef. Spahić? Pitam Vas to i kao poglavara IZBiH, jer se desilo i ono što
je donedavno bilo nezamislivo, a to je da SDA u više navrata udari na
IZBiH.

– Čudan je taj odnos prema IZBiH i
neobjašnjiv. Ali, i to nam se moralo dogoditi da bismo prošli kroz sve
kroz šta prolazi jedan narod, jedna nacija u svom sazrijevanju. IZ ide
svojim putem, a to je put dobra za naš narod. Prozivati borce Armije
RBiH, recimo, da su teroristi jeste nešto što je nedopustivo i za svaku
osudu!

Kako komentirate činjenicu da su SDA i SBiH
obećale, a ni nakon četiri nove godine mandata nisu riješile pitanje
vakufske imovine? Je li u pitanju još jedna prevara?


Ne radi se tu o prevari, već o neodgovornosti prema općem dobru kao što
je vakuf. Mi smo zaista razočarani. Vlast, koja se uveliko oslanjala na
IZBiH, obećavala je da će omogućiti IZ da kroz vakuf vrati svoju punu
samostalnost i da se na taj način ispravi velika nepravda prema
instituciji vakufa. Ali, ta vlast nije donijela zakon o restituciji
kojim bi vakuf dobio svoje pravo mjesto u društvu i državi.  

Nažalost,
mi smo sada suočeni sa činjenicom koja je bolnija nego za vrijeme
oduzimanja vakufa u komunizmu, a to je da se vakuf, odnosno vakufski
stanovi mogu otkupljivati, čime se gubi ta trajna vrijednost vakufa zbog
koje je vakuf i nastao. To je zaista bolno, sramno. To je povijesni
grijeh prema vakufu.

Podržat ćemo svaki dogovor izmeðu Bošnjaka i Srba u Srbiji

Kako komentirate posljednje dogaðaje u Sandžaku? Situacija u tom dijelu Srbije postaje sve napetija.


Pažljivo pratim šta se ovog ramazana dogaða u Sandžaku i šokiran sam
brutalnošću beogradskih vlasti i bezobzirnošću bošnjačkog političkog
fenomena Sejde Bajramovića. Budući da se nama Bošnjacima sve dogaða s
izvjesnim zakašnjenjem, tako nam se i sindrom Sejde Bajramovića dogaða
sada, kada je svima jasno da ta politička logika nigdje više ne prolazi.

Ali, ovo je prilika da u ime IZBiH kažem da mi priznajemo
državu Srbiju te da mislimo da sva pitanja u Srbiji izmeðu Bošnjaka i
Srba treba rješavati dijalogom, poštujući osnovna ljudska prava. Mi ćemo
podržati svaki dogovor u Srbiji izmeðu dva konstitutivna naroda – Srba i
Bošnjaka.

S obzirom na iskustvo koje imamo s beogradskim
režimima, koji nisu bili obzirni prema slobodi i pravima drugih etničkih
grupa, posebno Bošnjaka, što je rezultiralo genocidom, mi podržavamo
poziv Nacionalnog vijeća Bošnjaka da Brisel što prije pošalje evropske
posmatrače. Jer, politika koja je počinila genocid i koja to još negira,
spremna je to opet učiniti. Zato je potreban konstruktivni dijalog da
se u Sandžaku smire tenzije i da tamošnji Bošnjaci ne strahuju od
policijske represije.     

Zabranom nikaba te žene se guraju u još veću izolaciju

Šta mislite o zahtjevima za zabranu nikaba u BiH?


IZBiH je na stajalištu većine islamskih autoriteta prema kojem nikab
ili, kako se to kod nas nazivalo, feredža ili zar nisu vjerska obaveza.
Ali, ponovo poštujući pravo izbora, IZ je na stajalištu da sekularna
država ne bi trebala regulirati način na koji se neko oblači ili
ispovijeda svoju vjeru. Pravo na javno ispovijedanje vjere jedno je od
temeljnih prava i ono može biti ograničeno samo kada se nedvosmisleno
dokaže da za to postoji opravdan razlog, kao, naprimjer, sigurnosne
prirode.

Relevantne bh. institucije nisu izašle s dokazima da
nikab predstavlja sigurnosni problem. Indikativno je i to kako se upravo
nakon aktueliziranja ovog pitanja u Parlamentu BiH, desila pljačka
kladionice u kojoj je, prema navodima medija, napadač bio obučen pod
nikabom. Napadači su se prerušavali u sve i svašta, pa nikome nije
padalo na pamet da zabrani takvu vrstu odijevanja!?

Mi se
plašimo da bi zabrana nikaba samo još više te žene gurnula u izolaciju i
potisnula ih iz društva, dok IZ nastoji da ih ohrabri da se integriraju
u normalne tokove društva, educiraju i otvaraju, a ne zatvaraju prema
svijetu koji ih okružuje.

Zna se ko dolazi po naše sinove


Sloboda podrazumijeva i pravo izbora prijatelja, pa su i profesori
FIN-a slobodni da biraju s kim će, kada i kako razgovarati. O izboru
prijatelja postoji jedan hadis u kojem se kaže:  "Čovjekova vjera ili
duhovnost je poput njegovog prijatelja, pa zato obrati pažnju koga biraš
za prijatelja" (El-Tirmizi).

Akademska sloboda u IZBiH je
neupitna. Ne po nečijoj milosti, već po nedvojbenom uvjerenju da je
akademska sloboda, a to je pravo da se slobodno govori, slobodno misli i
slobodno sluša, jedna od najvećih vrijednosti islama. Stoga, dužnost
vrha IZBiH je da osigura potreban budžet FIN-u u Sarajevu, a pravo
akademika je da vode akademske rasprave i da kritiziraju.

Naravno,
te kritike trebaju biti utemeljene na argumentima, konstruktivne. Kod
muslimana, koji znaju za važnost uloge FIN-a, ta kritika treba poticati
pozitivnu energiju. Ja sam, prema Ustavu IZ, vrhovni muftija i
reisu-l-ulema i zato moram voditi brigu i štititi legitimna prava svih
muslimana, pa i onda kada se s nekima od njih ne slažem u svemu.

Akademska
sloboda je privilegija, ali je i odgovornost za javno izrečenu riječ.
Ona treba biti na razini akademske uvjerljivosti, ugleda i tačnosti. Zna
se ko je dolazio i ko i dalje dolazi po naše sinove. I zato je
neodgovorno, zlonamjerno i akademski neugledno povoditi se za novinskim
hajkama i amnestirati ratne zločince tako što će se optuživati bilo koja
grupa na osnovu vjerskog uvjerenja ili fizičkog izgleda. IZBiH ima
jasan stav u osudi nasilja i terora protiv bilo koga, ali IZBiH nije i
neće biti policajac ni progonitelj bilo koga. Zna se ko se treba brinuti
o miru i sigurnosti u našoj državi.   
 
Naravno, IZBiH se ponosi
slobodom i demokratičnošću koja vlada u njenim institucijama. Mi
slobodu koju imamo u odnosu na politiku i državu, ali koju nastojimo i
izgraditi u svojim institucijama, smatramo svojim prirodnim pravom.
Jednoumlje ne donosi nikakvu korist. Ali, kao što rekoh, oni koji javno
iznesu polemički stav, naročito ako je on upućen na neku od institucija,
moraju biti spremni da čuju i kontraargument.

Kao što se nama
stalno govori da u javnom prostoru niko nije nedodirljiv, tako se i svi u
društvu moramo navikavati da se o svačijem stavu može raspravljati na
osnovu argumenata i da niko ne može IZBiH diktirati kako će se ona
ponašati i koje stavove zauzimati. Ono što ne bismo smjeli dozvoliti
jeste da naši javni stavovi budu opterećeni ličnim netrpeljivostima,
sujetama i neodgovornim akademizmom koji nije spreman da preuzme
odgovornost za bilo šta, dok u isto vrijeme o svemu ima konačan i jedini
ispravan stav.

Zašto neke zapadne prijestonice ignoriraju tekfir-ideologiju


Tekfir, proglašavanje muslimana nevjernicima, pojava je koja je
prisutna kroz historiju muslimanskih sljedbi i mi smo o njoj u Bosni
učili samo u knjigama, prvenstveno na primjeru sekte haridžija. To su
kroz historiju, a i danas, bile male skupine koje su ostajale na
marginama društva, ali nerijetko su pravile nered ili fitnu u društvu
pod izgovorom da prave red na Zemlji, kako Kur`an kaže, stvaraju red i
provode volju Božiju i Njegove zakone. Naša ulema, a prije svega
profesori islamskih fakulteta i muftije, morat će, na teološkoj ravni,
dati odgovore na stavove koje ti pojedinci pripisuju islamu i njegovom
učenju.

Oni to, naravno, mogu i više su nego kvalificirani i
sposobni da islamsko učenje brane, kao što je to ulema činila kroz
stoljeća, od svih oblika devijacija. Ti stavovi više su nego jasni, ali
oni moraju biti artikulirani i dostupni našim imamima koji se na terenu,
u ovom vremenu globalizacije, susreću sa čitavim spektrom starih i
novih ideologija.

Imami su do sada najzaslužniji što se takvi
stavovi nisu omasovili i što su uspjeli sačuvati jedinstvo muslimana u
vezi s tradicionalnim muslimanskim vrijednostima. To je proces na kojem
kroz ilmiju radimo i radit ćemo, ako Bog da, i u budućnosti. Naravno da
nas plaši, i mi smo na to više puta upozoravali, da centri i ključni
ideolozi tih nastranih ideja slobodno djeluju u nekim zapadnim
prijestonicama, odakle, dok primaju socijalnu pomoć država u kojima
žive, pozivaju na nepoštivanje države BiH i njenih zakona.

Može
se primijetiti da u zastranjene ideologije upadaju mladi ljudi iz svih
etničkih, socijalnih i vjerskih grupa. Ovo nam govori da pitanje
radikalizma i ekstremizma, bez obzira na to bio on motiviran vjerom ili
nekim drugim idealima, nije samo bošnjački problem. To je nešto sa čim
se čitavo društvo, pa ako hoćete i na globalnom planu čovječanstvo,
treba pozabaviti kako bismo našli odgovore na to šta privlači omladinu
da se uključuje u radikalne ideologije.

Vjerujte u Boga i ne gubite nadu u bolju budućnost

Koja je Vaša bajramska poruka Bošnjacima? O čemu bi oni morali voditi računa?


Da čuvaju zdravlje, da se brinu o porodici i da rade na našem jedinstvu
i slozi! No, prije svega trebamo vjerovati u Boga i u sebe te ne gubiti
nadu u bolju budućnost. Bajram šerif mubarek olsun!  

Faruk VELE
Izvor: Dnevniavaz.ba