Dobra djela brišu loša

| Glas islama | Broj 199 | Pitanja i odgovori | Autor: Muftija Rešad ef. Plojović |
ImageČinjenje dobrih djela u mladosti ima posebnu cijenu i vrijednost u odnosu na starost, stoga treba iskoristiti mladost za poslušnost Uzvišenom Allahu dž.š. i činjenje dobra, a izbjegavanje djela koja su zabranjena, čije činjenje pokazuje neposlušnost Uzvišenom Gospodaru.
 

PITANJE: Da li osoba koja obavi hadž može isti pokvariti neizvršavanjem onoga što je Uzvišeni Allah dž.š. propisao ili činjenjem nekog od velikih grijeha, čije je činjenje Allah dž.š. strogo zabranio?

ODGOVOR: Vrlo često se može u narodu čuti od pojedinaca kako na hadž ne trebaju ići mlade osobe, jer one „neće moći da izdrže da ne pokvare hadž“, već da na hadž treba ići tek kad osoba ostari, jer je tad manja mogućnost da se kasnije hadž „pokvari“ ili veća šansa da se hadž „održi“.
Naravno, svakome je jasno da ovo mišljenje nema nikakve utemeljenosti u vjerskim izvorima, već se radi o ličnim mišljenjima osoba koje nedovoljno poznaju vjeru islam, jer Uzvišeni Allah je za obaveznost hadža odredio uvjete koji, ukoliko se svi ispune, osoba je dužna obaviti hadž, a ti uvjeti su: da je osoba musliman, da je pametna i punoljetna, slobodna i da je u mogućnosti, a to znači: da ima dovoljno materijalnih sredstava za putovanje, da je fizički u mogućnosti da izdrži putovanje i izvršavanje obreda hadža (to jest da je zdrava) i da je bezbjedna na putovanju, to jest da joj na putovanju ne prijeti opasnost po njen život ili imetak.
Ukoliko se ispune pomenuti uvjeti, a nema neke druge opravdane smetnje ili razloga za odlaganje hadža, osoba je grješna ukoliko hadž odloži za sljedeću godinu ili za kasnije, bez obzira da li imala 25 ili 70 godina.
Stoga je neosnovano prethodno pomenuto mišljenje o obavljanju hadža u poznim godinama, a neopravdana je i bojaznost da se hadž može pokvariti kasnije, jer se hadž ne može pokvariti. On, ukoliko se ispravno obavi, ostaje takav, ali naravno, ukoliko osoba nakon hadža nastavi sa griješenjem može učiniti da njeni grijesi i njena loša djela budu veća u odnosu na dobro koje je učinila, pa tako umjesto nagrade za dobro, zbog veličine grijeha i prevladavanja njih u odnosu na dobro, bude kažnjena.
Naprotiv, lično mislim da je bolje da osobe u svojoj mladosti obavljaju hadž, jer to ima mnogo pozitivnih strana: lakše i potpunije će obaviti propise hadža, neće nailaziti na brojne poteškoće na putovanju na koje nailaze osobe koje su stare i iznemogle, obavljeni hadž će im biti podsticaj da svoje postupke nakon hadža prilagode Allahovim dž.š. imperetivima, da manje griješe, jer onaj kome se Allah dž.š. smiluje, pa vidi Kabu – Bejtullah, nakon toga se drugačije ponaša, sve mu je bliže i jasnije kada je u pitanju polaganje računa pred Allahom dž.š., to jest, nagrada i kazna na budućem svijetu.                                      
Allah dž.š. nas obavještava da „dobra djela brišu loša“, stoga se trebamo natjecati u činjenju dobrih djela, a jedno od djela koje posebno briše loša djela jeste i hadž, jer Poslanik a.s. kaže: „Ko obavi hadž, a pritom ne bude griješio, vratit će se svojoj kući oprošten kao onog dana kada ga je majka rodila.“
Činjenje dobrih djela u mladosti ima posebnu cijenu i vrijednost u odnosu na starost, stoga treba iskoristiti mladost za poslušnost Uzvišenom Allahu dž.š. i činjenje dobra, a izbjegavanje djela koja su zabranjena, čije činjenje pokazuje neposlušnost Uzvišenom Gospodaru.

PITANJE: Kakav je stav islamske uleme po pitanju bavljenja različitim vrstama sporta? Da li je svaki sport dozvoljen ili ima onih koji su zabranjeni?

ODGOVOR: Stav islama po pitanju sporta zavisi od toga o kakvoj se vrsti sporta radi, odnosno kakve su posljedice bavljenja tim sportom, da li su pozitivne ili negativne.
Ukoliko se osoba bavi sportom, profesionalno ili rekreativno, a to ne utiče da njen odnos prema vjeri bude negativan, uz to pozitivno utiče na psiho-fizički razvoj osobe, ili se pozitivno odražava na njeno zdravlje, a sa druge strane nikom se ne nanosi šteta, onda je taj sport dozvoljen, jer u njemu nema ničega lošeg, ili elemenata zbog kojih bi ga smatrali zabranjenim.
Meðutim, ukoliko se radi o bavljenju sportom, koje se negativno odražava na vjeru, zdravlje onoga ko se bavi ili drugih učesnika, u kojem se bespotrebno i beskorisno troši vrijeme, onda je to sport kojim se vjernik ne treba baviti, jer je štetan, a to uzrokuje njegovu zabranu.
Stoga, treba svaku vrstu sporta posebno analizirati da bi donijeli sud o njoj, npr. bavljenje fudbalom, košarkom, rukometom, tenisom, atletikom, gimnastikom, raznim zimskim sportovima, streljaštvom i sl. Ukoliko nema nečega vanjskog što ga čini zabranjenim, kao npr. kocka, ili namjerno uzrokovanje povreda protivnika, jesu dozvoljeni sportovi i vjernik u njima može uzeti puno učešće, jer su posljedice bavljenja njima pozitivne.
S druge strane, razni tipovi borilačkih sportova, u kojima učesnik namjerno nastoji protivnika udariti, povrijediti i sl. da bi ga onesposobio, to jest pobijedio, ili lično bude izložen povredama koje se negativno odražavaju na njegovo zdravlje (npr. u boksu, kik boksu i sl. povrede su takve da često uzrokuju trajna oštećenja, povrede mozga, oka, lomove i sl.), jesu sportovi u kojima vjernik ne treba učestvovati, jer su štetni po njega ili drugu osobu, a to uzrokuje njihovu zabranu. Allah dž.š. je zabranio da čovjek sam sebe upropaštava. Uzvišeni kaže: „Nemojte svojim rukama sami sebe bacati u propast“, a Poslanik a.s. kaže: „Zabranjeno je nanošenje štete i na učinjenu štetu uzvraćanje na isti način.“
Ukoliko se osoba bavi: boksom, karateom, tekvandoom i sl., rekreativno, bez namjere da drugoga namjerno povrijedi, ili da to zloupotrijebi u razne svrhe, već želi na taj način osposobiti sebe za samoodbranu ukoliko je neko napadne, ili da na taj način održi svoju fizičku kondiciju, onda je bavljenje i ovim sportovima dozvoljeno. Dakle, dozvola ili zabrana ove vrste sportova zavisi od namjere zbog koje se čovjek bavi njima, te ukoliko je namjera plemenita, to jest u skladu sa vjerom, onda su dozvoljeni, a ukoliko je ona loša, onda su oni zabranjeni.
Islam zabranjuje sportove u kojima se ljudi nadmeću u ubijanju životinja, ili u kojima akteri na brutalan način muče i ubijaju životinje, ili podstiču životinje da se meðusobno bore, tako da te borbe uzrokuju povrede istih ili potpuno uginuće, kao npr.: koride, borbe bikova, pasa, pijetlova itd.
Ovdje su pomenute samo neke od različitih vrsta sportova i stav vjere po pitanju njih. Naravno, mnogo je drugih vrsta koje nisu ovom prilikom spomenute, ali se nadam da osnovna načela koja utiču na dozvolu ili zabranu, a koja su pomenuta, mogu da svakome u dovoljnoj mjeri pomognu u razrješavanju dilema po pitanju dozvole ili zabrane onoga što nije spomenuto od sportova.