HomeAktuelnostiTemelj svih budućih institucija 8. Oktobra 2010. Aktuelnosti 560 | Glas islama | Broj 199 | Iz XX vijeka| Autor: Hajro ef. Tutić | Pripremajući se za početak radova, koji je za nas bilo veliki dogaðaj, napravili smo takvu svečanost koja se nadaleko i dugo pamtila. Pozvali smo goste iz Sarajeva i Prištine. Napravili smo ispred zgrade Medrese binu i govornicu. Doveli smo mašine i bagere, poravnali plac i napravili takav program gdje su mladi efendije učili Kur'an. Pitanje izgradnje upravne zgrade bilo je pitanje broj jedan za Islamsku zajednicu u to vrijeme. To pitanje je prenijeto i na Starješinstvo za Republiku Srbiju, koje je bilo u Prištini, i na Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ. Mi smo to pitanje pokrenuli i istakli kao jedan vrlo ozbiljan problem koji treba da rješava ne samo Odbor Islamske zajednice u Novom Pazaru, već da to bude jedan od prioriteta Vrhovnog islamskog starješinstva. Vrhovno starješinstvo donijelo je odluku na jednoj od svojih sjednica da se izgradnja zgrade Odbora u Novom Pazaru stavi za tu godinu kao prioritet broj jedan. Ranije je to bio Islamski centar u Zagrebu, izgradnja Medrese u Prištini, izgradnja Medrese u Skoplju, a sada je i naša zgrada tretirana kao jedan tako kapitalan objekt. Glavni problem nakon dobijanja saglasnosti da počnemo sa izgradnjom bio je iznaći firmu koja će radove izvesti i izgraditi objekat. Društvene firme nisu mogle da rade taj objekt jer mi nismo imali deponovana sredstva kod banke, nego smo, kako kupimo dobrovoljne priloge i na drugi način obezbijeðujemo sredstva, tako i otplaćivali obavljene radove. Graðevinsko preduzeće „Razvitak“ dalo nam je ponudu, ali mi nismo mogli da prihvatimo uslove koje su nam oni tada ponudili. Nismo sa „Razvitkom“ napravili nikakav sporazum. Firma koja se javila i ponudila dobre uslove jeste privatna graðevinska firma „Prigorje progres“ iz Sesvete kod Zagreba. Predstavnik te firme za naš kraj bio je naš zemljak, Smajo Plojović, i ta je firma bila jako ozbiljno zainteresovana da pravi našu upravnu zgradu. Tražili su od nas projektnu dokumentaciju, pregledali su je i onda nam poslali ponudu. Za nas je ta ponuda bila jako primamljiva jer su nam dali povoljnu cijenu. Ta cijena je bila milijardu trista šesnaest miliona dinara, po sistemu ključ u ruke, a rok izgradnje šest mjeseci. Druga primamljiva povoljnost jeste što su nam odmah u startu rekli da damo 200 miliona, koje smo imali na računu, a da će oni nama da pozajme 500 miliona dinara, koje bismo im vraćali nakon završetka objekta u roku od dvije godine. To je za nas bilo pogodno jer su nas na neki način oni kreditirali i omogućavali nam da za te dvije naredne godine prikupljamao sredstva i otplaćujemo dug. Dogovorili smo se načelno i ostalo je da oni pripreme ugovor koji bismo potpisali. Kada je ugovor trebao da se potpiše, tada je predsjednik Odbora bio rahmetli hafiz Abdulah-ef. Kačapor. Kada mu je graðevinski odbor, na čijem sam čelu bio ja, predočio ugovor i šta treba da se potpiše i šta treba da se radi, on je rekao: „Ja to da potpišem ne smijem. Mi para nemamo. Kako da obezbijedimo tolike milijarde?“ Ja sam bio uporan da on to potpiše jer iza cjelokupnog projekta stoji Odbor, a hafiz Abdulah je rekao: „Ja ću ovlastiti tebe, pa ti potpiši.“ Kada sam kao predsjednik graðevinskog odbora dobio ovlaštenje od predsjednika Odbora Islamske zajednice da mogu potpisati ugovor o izgradnji, ja sam ga i potpisao. Ugovor je sklopljen i gradnja je počela 23. marta 1982. godine. Pripremajući se za početak radova, koji je za nas bilo veliki dogaðaj, napravili smo takvu svečanost koja se nadaleko i dugo pamtila. Pozvali smo goste iz Sarajeva i Prištine. Napravili smo ispred zgrade Medrese binu i govornicu. Doveli smo mašine i bagere, poravnali plac i napravili takav program gdje su mladi efendije učili Kur'an, a ozvučenje je bilo za one prilike sjajno. Narod koji je bio prisutan nije mogao da vjeruje da takvo nešto može, ili smije, da se organizuje u Novom Pazaru. Meðutim, u tom pogledu nismo imali probleme. Napravili smo pravi vjerski program, a na svečanosti je bio prisutan i predsjednik SSRN Žika Radomirović, sa kojim smo izvanredno dobro saraðivali. Žika je bio na kamenu temeljcu, prisustvovao je tik uz nas i kada smo klali kurban i bio je i na svečanom ručku koji smo organizovali za goste. Iz Prištine je bio direktor Medrese, a iz Bosne su bili predstavnici Odbora IZ-e Sarajevo. Što se tiče graðana, bilo je možda oko dvjesta prisutnih unutar samog placa, ali je bilo dosta onih koji su u Prvomajskoj ulici gledali sa strane. Oni koji su iz prikrajka gledali nisu smjeli da uðu unutra da im se ne bi zamjerio neko iz vlasti, a oni koji su bili svjesni šta se radi i kakav se objekat započinje bili su unutra do same bine. Na svečanosti izbio je incident, mali problem koji je mogao da preraste u jako ozbiljan problem. Na samoj svečanosti smo postavili sanduk za prikupljanje dobrovoljnih priloga. Angažovali smo momke koji su prikupljali prilog, ali je neki operativac iz SUP-a došao i htio da skloni te momke pod izgovorom da, navodno, nemamo pravo po zakonu da skupljamo prilog van džamije i dvorišta džamije. Ja sam momcima rekao da oni nastave dalje i da njega ne slušaju. Nakon nekoliko dana taj operativac je podnijeo krivičnu prijavu protiv mene pod optužbom da sam prekršio Zakon o radu vjerskih zajednica. Ta prijava je pala i nije procesuirana, ali ovaj dogaðaj govori da nije bilo lako raditi bilo šta po pitanju vjere, bez obzira na naše potrebe, želje i graðevinsku dozvolu koju smo imali. S jedne strane su nam dozvoljavali da radimo, a s druge strane su nas kočili i smetali nam maksimalno da ne ostvarimo cilj koji smo zacrtali. Firma je bila vrlo ozbiljna i gradnja je otpočela svojom dinamikom vrlo kvalitetno. Problem su bile pare. U tom smislu mi smo organizovali putovanja po Pešteri i održavali mevlude i predavanja na kojima smo upoznavali vjernike sa akcijom izgradnje vakufske zgrade. Mnogi ljudi na Pešteri su pitali gradimo li mi to Medresu ili kancelarije. Mi smo imali skrivenu namjeru da ova zgrada nekada preraste u medresu, ali to javno nismo smjeli da kažemo jer sigurno ne bismo dobili potrebne dozvole. Nalazili smo kompromisan odgovor u stilu: „Pa nešto će biti. Ono što nama u tom trenutku bude najpotrebnije.“ Tada smo na području Sjeničkog i Tutinskog odbora prikupili priličnu svotu para, ali ni približno koliko nam je bilo potrebno. Jedina pomoć sa strane koja nam je došla bila je od Srajevskog odbora – devet miliona dinara. Iz Prištine nismo dobili ništa, iako smo stalno tražili i insistirali, jer je u Prištini bilo naše Starješinstvo. Nikada nismo dobili ni dinara. Na kraju, kada je objekat završen i kada je trebalo otplaćivati onih 500 miliona kojim nas je „Prigorje progres“ kreditiralo, morali smo da donesemo nepopularnu odluku, za koju smo dobili saglasnost od strane Starješinstva iz Prištine, da dio vakufskih kuća prodamo. Te vakufske kuće su bile oronule, stare i dotrajale. Mi od njih nismo imali nikakve fajde jer su kirije bile male, a i to nismo mogli da naplatimo. Prodali smo pet vakufskih kuća i pare od tih vakufa uložili u drugi vakuf. Na taj način smo zadovoljili šerijatski propis jer nismo gasili vakuf već smo ga prenosili na drugi vakuf. Uz Allahovu dž.š. pomoć, angažman i rad svih radnika Odbora, uspjeli smo na kraju da obezbijedimo sredstva i da izvoðača radova isplatimo u roku kako smo se i dogovorili. I izvoðač radova je ispoštovao rok i izgradio zgradu za šest mjeseci, a mi smo se uselili na vrijeme u vakufsku zgradu koja je postala temelj svih budućih obrazovnih ustanova i organa Islamske zajednice na nivou Sandžaka i Srbije. Nakon godinu dana Opština je ostatak placa i projekta, koji nam je otet i eksproprijisan po tada važećim zakonima, dala „Razvitku“ da oni na tom mjestu grade lokale i prodaju ih na tržištu. Nastavit će se…