Njegošev Gorski vijenac inspirator genocida nad Bošnjacima

| Glas islama | Broj 200 | Analize | Autor: Enver Æorović |
ImageNi Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: „Allahov put je jedini pravi put!“ A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštiti niti odbraniti.  (Al-Baqara, 120)

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), za života poznat kao vladika Rade, crnogorski pjesnik, episkop i vladar, roðen je u porodici iz koje su tradicionalno poticali crnogorski episkopi (Danilo, Savo, Vasilije, Petar I i dr.).

Vladika Petar I 1825. godine dovodi Rada k sebi u cetinjski manastir da ga školuje i pripremi za nasljednika. Sima Milutinović Sarajlija upućuje Rada u klasiku, umjetnost, historiju, filozofiju i književnost. Sarajlija je kod Njegoša razvio ljubav prema narodnoj poeziji i podsticao ga na pisanje. Kasnije je Njegoš objedinio svjetovnu i vjersku vlast, protjerujući i ubijajući članove porodice guvernatora Radonjića, koja je više od 120 godina obavljala svjetovne funkcije u Crnoj Gori.

Po Njegoševom nalogu, 1840. god. Novica Cerović sa nekoliko drobnjačkih glavara ubija na prevaru Smail-agu Čengića.
Pisanje „Gorskog vijenca“ završava 1846. godine, epa o genocidnom istrebljenju tzv. poturica, tj. Bošnjaka.

Petar II Petrović Njegoš 1851. god. umire u 38. godini na Cetinju od tuberkuloze i sifilisa.

Njegoš u Gorskom vijencu opisuje historijska zbivanja u Crnoj Gori s početka 18. vijeka, poznata kao „istraga poturica“. Ustvari, radi se o masovnim etničkim čišćenjima muslimana Bošnjaka u staroj Crnoj Gori, potaknutim slabljenjem Osmanskog carstva u Evropi, tokom Velikog bečkog rata (1683-1699). Ohrabreni vojnim uspjesima kršćanskih zemalja, crnogorski pravoslavci su, predvoðeni Njegoševim pretkom vladikom Danilom, namjeravali da se oslobode od Turaka tako što bi domaće muslimane Bošnjake pokrstili ili izvršili nad njima etničko čišćenje, tj. genocid. Njegoš ovaj zločin predstavlja kao nužnost radi osloboðenja Crne Gore.

Njegošev obrazac

Njegoš u „Gorskom vijencu“ na osnovu elemenata kosovske legende, tj. frustracije od poraza na Kosovu, formuliše novu ideologiju. Prema Njegoševom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri su počinili smrtni grijeh razdora i nelojalnosti. Bog ih je kaznio na Kosovu, nakon čega su Srbi pali pod tursku vlast.

Da bi se Srbi iskupili pred Bogom, moraju biti jedinstveni. Glavna prijetnja srpskom jedinstvu nije osvajačka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. poturice, odnosno domaći muslimani Bošnjaci, koji su prihvatili neprijateljsku vjeru. Njegoš stvara kult Obilića, kršćanskog ratnika, koji daje život u borbi za vjeru.

Strukturalno „Gorski vijenac“ se sastoji od iz pet dijelova čije sadržaje ćemo ukratko opisati.

Posveta Prahu Oca Srbije (Motiv)

Predgovor u stihu kojim se ovo djelo posvećuje ubijenom Karaðorðu, koji je započeo osloboðenje Srbije od Turaka.

Al heroju topalskome, Karaðorðu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod,  krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.

Skupština na Lovćenu (Odluka)

Radi se o skupu crnogorskih glavešina na kojem vladika Danilo žali kako je srpstvo ugašeno, a za to je kriv lažni demonski mesija (Muhamed a.s.) i donosi odluku o etničkom čišćenju Crne Gore od muslimana Bošnjaka. On odlučuje da prvo pokuša da ubijedi domaće muslimane Bošnjake da se dobrovoljno pokrste. Episkop Srpske pravoslavne crkve je kivan na svoje sunarodnike jer tolerišu islam, tj. svoju dojučerašnju braću koja su prihvatila novu vjeru.

Jedan od prisutnih, Vuk Mićunović, tada ga upita hoće li krenuti u istragu, etničko čišćenje muslimana Bošnjaka ili će samo kukati:

Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti?

borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše…

Skupština na Cetinju (Ultimatum)

Sastanak sa predstavnicima muslimana Bošnjaka na kojem im uručuju ultimatum o povratku na vjeru pradjedovsku, kada muslimani pokušavaju da smire situaciju i izbjegnu krvoproliće, ali ne uspijevaju.

Došla su takva vremena da se više ne ratuje, rða se nahvatala na sjajno oružje jer muslimani zajednički žive sa kršćanima u miru i zajedništvu.

Ujedno su ovce i kurjaci,
združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!

Vojvoda Stanko nastavi da potpiruje antimuslimansko raspoloženje, nazivajući muslimane Bošnjake pogrdnim imenima:

Što će ðavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?
Kakva braća, ako Boga znate,
kada gaze obraz crnogorski,
kada javno na krst časni pljuju!

Ubrzo potom vladika Danilo iziðe meðu okupljene. Nakon dužeg razmišljanja, vladika prozbori:

Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.

Nakon ovog zaključka, vladika nastavi razmatrati da napadnu domaće Turke. No, vladikin brat Rade razriješi njegovu neodlučnost:

Žališ nešto, a ne znaš što žališ;
s Turcima ratiš, a Turke svojakaš,

Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo ðavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.

Svi šute. Noć je mjesečna, sjede oko vatri. Narator počinje:

Čašu meda još niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči;

Konačno vladika Danilo ustaje i proglašava krstaški sveti rat:

Udri za krst, za obraz junački,
ko goð paše svijetlo oružje,
ko goð čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!

Svi glavari skočiše na noge i podržaše ga velikom grajom. Vladika Danilo apelova da pruže muslimanima šansu, da pozovu glavare braće isturčene da se dobrovoljno preobrate. Naime, kada se glavari poturica (njih sedam-osam) uredno odazvaše pozivu vladike Danila na razgovor, vladika otpoče govor o povratku izgubljenih sinova iz nevjere u vjeru. Jedan od njih, Skender-aga, razložno mu odgovori:

Goniš kamen badava uz goru.
Staro drvo slomi, ne ispravi.
I zvjerad su isto kao ljudi,
rod svakoji svoju vjeru ima;

Vojvoda Batrić odgovori ucjenom, ultimativnim pozivom da se vrate vjeri pradjedovskoj, prijetnjom šta će se dogoditi ako na njegov, nimalo diplomatski i ponižavajući, ultimatum ne pristanu:

No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
za ostalo kako vam je drago!
Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,
biće bolja koja ne potone!

Shvativši svu ozbiljnost situacije i bezumlje već raspaljene i osvetnički indoktrinirane gomile („Tako, već nikako“), Mustaj-kadija pokušava razgovor izvesti iz častoljubivih i emotivno pregrijanih u niže, racionalno hladnije i životno trezvenije sfere razumijevanja kritičnog povijesnog trenutka:

Što zborite? Jeste li pri sebi?
Trn u zdravu nogu zabadate!

Skender-aga odmjerenim riječima pokuša da umiri narod, podsjećajući na etničko bratstvo, rodbinske veze, zajednički život i zajedničke bitke:

Što je ovo braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud doðe ta nesrećna misa
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.

Nastavit će se…