Raznolikost je bogatstvo Islamske zajednice








ImageIslamska zajednica u Bosni i Hercegovini jedinstvena je
zajednica muslimana u BiH, Bošnjaka izvan domovine i drugih muslimana koji je
prihvataju kao svoju, ustavna je definicija Islamske zajednice. Po toj istoj
definiciji, svaki pripadnik džemata s navršenih 18 godina ima aktivno biračko pravo,
a oni koji, pored toga, izvršavaju svoje obaveze u džematu imaju i pasivno
biračko pravo.

U predstavničkim organima Islamske zajednice ne može biti više
od jedne trećine zaposlenih u Islamskoj zajednici, dok njene djelatnosti
podliježu načelima zakonitosti, javnosti i odgovornosti, a rukovodne dužnosti
načelima izbornosti i ograničenog trajanja. Imajući u vidu ove propisane
principe, bez imalo sumnje, u poreðenju sa drugim vjerskim organizacijama u
našem okruženju Islamska zajednica je najotvorenija prema participaciji
vjernika i njihovom punovažnom odlučivanju o ključnim i svim drugim značajnim
pitanjima. Po svojoj prirodi, ustavnim odredbama i drugim propisima Islamska
zajednica nije imamska zajednica, niti je staleška organizacije, zajednica odreðene
profesije i zanimanja. Ona je podjednako zajednica svakog muslimana koji u njoj
ima prava i obaveze. Svaki musliman koji to želi ima različite mogućnosti
participiranja u radu organa Islamske zajednice od džematskih odbora do
najviših administrativnih i zakonodavnih organa, kao što su Sabor i Rijaset.
Svaki musliman može, i to je poželjno, učestvovati u njenom radu, kreirati i
usmjeravati njene aktivnosti, biti za nju zainteresiran i na koncu odgovoran.
Dakako, sudjelovanje u radu Islamske zajednice regulirano je konkretnim
normativnim aktima i propisanim procedurama.

Provedeni izbori za organe Islamske zajednice u decembru
2010. godine izazvali su stanovitu pažnju i interes muslimana na nivou džemata,
medžlisa i Sabora. Možda više i značajnije nego ranijih godina. Samo po sebi ta
činjenica ohrabruje i raduje. Raduje i ohrabruje želja muslimana da učestvuju u
radu svoje zajednice. Očito, ta želja je znak da muslimani u Islamskoj
zajednici prepoznaju vrijednosti u kojima oni žele participirati i jačati ih,
žele dati svoj doprinos, uložiti svoje materijalne i intelektualne resurse u
zajedničko dobro, što zaista jeste Islamska zajednica. Izbori pokazuju da za
mnoge muslimane nije nedostatak i mahana njihova bliskost, ili zajednički rad
sa Islamskom zajednicom na općem dobru naroda i države. Njima Islamska
zajednica nije prepreka u profesionalnoj karijeri i društvenom angažmanu, ne
stide se svoje zajednice i vjere, ne nose komplekse i frustracije zbog
pripadnosti islamskoj duhovnoj komponenti. Dijeliti vrijednosti Islamske
zajednice, odlučno se zalagati za prava muslimana i poštovanje islamskih
vrijednosti u javnom diskursu za muslimana je pitanje ljudske i vjerničke
odgovornosti i principijelnosti, a ne političkog šićara i dodvorivačke
ravnodušnosti. S druge strane, koliko je bitna indikacija da je za mnoge
muslimane izvor časti biti biran u organe Islamske zajednice, nije manje
značajno ni to što muslimani nisu pokazali ravnodušnost i indiferentnost prema
Islamskoj zajednici.

Premda je, bar za sada isuviše rano davati konačne sudove o
strukturi i kvalitetu izabranih predstavnika u organe Islamske zajednice (to je
volja džematlija koja se mora poštovati), jer još traje proces verifikacije
mandata i konstituiranja izvršnih odbora medžlisa, ipak može se ustvrditi da
prva saznanja upućuju da su mnogi svoj izbor zaslužili prethodnim radom i
doprinosom prosperitetu Islamske zajednice, što je prepoznato i nagraðeno u
njihovim lokalnim zajednicama. Takoðer uključivanje mlaðih i obrazovanih ljudi
u organe Islamske zajednice, ljudi koji su se afirmirali u mnogim poljima svoje
struke, čije iskustvo i energija može biti dalji poticaj predstavlja veliko
ohrabrenje i nadu. Na taj način se razbija stanovit stereotip o Islamskoj
zajednici koju, pored imama, čine starije osobe, ljudi u poodmakloj životnoj
dobi, istrošene energije i vizije. Unošenje dodatnih novih iskustava,
stručnosti i obrazovanosti na različitim područjima, u kombinaciji sa moralnim
vrijednostima, poštenjem i odgovornošću dat će organima Islamske zajednice novi
kvalitet.

Vezano za izbore nameće se više pitanja ili razmišljanja.
Primjera radi, da li je, zaista, pravično da svako ima podjednako pravo da bude
biran u organe Islamske zajednice? Postoji li pravo prečeg? Ili možda ova
pitanja treba staviti u još širi kontekst i upitati se da li oni koji nisu
članovi Islamske zajednice, ili oni koje ona apsolutno ne zanima, koji, recimo,
imaju animozitet prema njoj i sl., imaju pravo da utiču na Islamsku zajednicu?
Da li nečlanovi nekog graðanskog udruženja mogu odlučivati o radu takvog
udruženja? Da li je to uobičajena praksa? Koja je pozicija šire javnosti i
društva? Može li se kazati šta je njih briga za odnose u Islamskoj zajednici,
nisu njeni članovi, nisu muslimani, kao što ni nas ne treba biti briga za
njihova uvjerenja, izuzev na područjima dodira?

Priznajem, nisam vješt pravnoj problematici i ovdje ne želim
na ovako kompleksna pitanja nuditi bilo kakve odgovore. Meðutim, ipak dajem
sebi za pravo da iznesem lično uvjerenje da onim pojedincima koji daju veći
doprinos, ulažu više konstruktivne energije, dobre volje u napredak i
institucionalno jačanje treba pružiti svu mogućnost, pa možda čak i pravo
prečeg, izbora i priliku aktivnijeg doprinosa kroz odlučivanje i izravniji
volonterski rad. Ne u smislu monopola i vladanja, jer na darovane blagodati
vjere niko ne može dobiti monopol i vladati Božijim dobrom koje je svima
poslano, ali može mu služiti. Pored toga, sloboda i autonomija Islamske
zajednice je neprocjenjiva vrijednost, dragocjeno postignuće koje se mora po svaku
cijenu štititi od svakoga. Monopol i ekskluzivno pravo na Islamsku zajednicu
imaju samo muslimani koji to ostvaruju kroz predviðenu proceduru i monopol se
ne može nikome parcijalno dati ili dozvoliti da sa strane i mimo volje organa
Islamske zajednice utječe na njen rad. Istovremeno, Islamska zajednica i
muslimani ne bi smjeli otići u drugu krajnost, odnosno ne trebaju se bojati
svoje slobode, na način da se, čuvajući tu slobodu, ograniči široko
sudjelovanje vjernika u njenom radu ili se zatvaraju mnoga vrata ljudima
različitog društvenog statusa, političkog opredjeljenja i ideološkog
usmjerenja, ukoliko ne derogiraju principe vjere, moralna načela i ciljeve
Islamske zajednice. Stoga, Islamska zajednica ne treba imati straha od
bogatstva pluralističkih pristupa unutar svojih organa. Štaviše, vjerujem da
Islamska zajednica ima kapacitet sofisticiranog balansa, apsorbiranja svekolike
raznolikosti koju nosi muslimansko biće u Bošnjaka i da to pomiruje i
usmjerava. Sve dok se Islamska zajednica rukovodi tim principima bez osnova je
plašiti muslimane njihovom raznolikošću ili u raznolikosti izbora članova
organa Islamske zajednice vidjeti nečiju dominaciju i infiltraciju. Takav
pristup nije dobar, ne doprinosi općem dobru, niti vodi računa o sveukupnim i
dugoročnim interesima muslimana, Islamske zajednice i bošnjačkog naroda.

Važna činjenica koja se ne smije predvidjeti jeste da je
Islamska zajednica u mnogo čemu slika ili odraz sveukupnosti bošnjačkog naroda
iz kojeg je ponikla i na čijim društvenim, kulturnim i ekonomskim osnovama
počiva. Islamska zajednica se ne može odvojeno promatrati, niti se njeni
uposlenici i službenici regrutiraju izvan konteksta života bošnjačkog naroda,
dakle nisu stablo bez korijena i grana. Stablu i plodovima Islamske zajednice boju
i ukus daju sok i minerali koje ona crpi iz bosanskog humusa. Zato u toj hrani
treba da ima različitih vrsta korisnih minerala koji će obezbijediti
uravnotežen rast i razvoj. Takoðer, to što je odreðena prilikama života
Bošnjaka i njihovog statusa u državi BiH, manifestira se na Islamsku zajednicu
time što ona nosi sve radosti, strahove, nadanja i očekivanja bošnjačkog
naroda.

Ipak, dosljedna vjernost načelima islama, krajnja moralna
principijelnost, visoka svijest o potrebama i interesima naroda i puna
odgovornost moraju biti temeljne odlike i putokazi Islamske zajednice, bez
obzira da li se to u društvenom kontekstu u kojem djeluje zanemarivalo ili
(ne)priznavalo. Islamska zajednica mora ostati zajednica dobra, zajednica
povjerenja, emaneta i predanog rada za opće dobro, rada iz uvjerenja, duhovne
satisfakcije i radosti.

Piše: Ekrem
Tucaković

Izvor: Rijaset.ba