Je li Sandžaku potrebnija ahmedija ili – kapa?!

ImageDan Sandžaka, 20. novembar, ove godine je,
čini se, obilježen mnogo izdašnije i pompeznije nego do sada, sa posebnim
akcentom da je to, po prvi put, uraðeno i u Sarajevu, velikim skupom u Domu
Armije, na kome su učestvovali kako sandžačke tako i sarajevske odnosno
bosanske Sandžaklije.








Na mnogim od ovih skupova, a posebno u Sarajevu, umjesto
slavljeničke atmosfere, kako se obično obilježavaju značajni povijesni datumi,
najviše govora bilo je o problemima, zapravo o društveno političkoj, kulturnoj
pa i ekonomskoj situaciji u kojoj se Sandžak danas nalazi, a koja je, jednom
riječi, katastrofalna.

Nakon Dana Sandžaka, u Prijepolju je 3. i 4.
decembra tridesetak eminentnih stručnjaka, akademika i univerzitetskih
profesora bošnjačke i srpske kako se to "učevno" kaže provenijencije
u relativno tolerantnoj atmosferi podijelilo neke od svojih pogleda o temi
"Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku/Staroj Raškoj", o čemu
su naši čitaoci imali prilike da saznaju u prošlom broju, da bi, samo nekoliko
dana nakon toga, ružičasta televizija "Pink" organizirala javnu tv
debatu sa krajnje provokativnom temom "Da li autonomija Sandžaka znači
otcjepljenje Republike Srpske", u kojoj su učestvovali neki političari iz
manjeg bh entiteta, ali i gosti iz Sandžaka na čelu sa muftijom Zukorlićem.

Naravno, namjera ovog uvodnika nije u tome da
govori o navedenim manifestacijama (ko je čitao – čitao, ko je gledao – gledao,
a ko nije ni čitao ni gledao znači da i nije nešto posebno zainteresiran za
navedenu problematiku) već samo da naznači kako se pitanje Sandžaka sve više
intenzivira i dobija brojne konotacije, uključujući i onu izvanjsku, tj.
internacionalizaciju ne samo u evropskom već i arapsko-muslimanskom kontekstu.
Uz tu činjenicu treba podsjetiti da koliko je pitanje Sandžaka intenzivirano na
verbalno-političkom (pa i vjerskom) planu, daleko više je taj problem prisutan
na praktično-političkom planu, jednostavnije rečeno na planu svakodnevnog
življenja u kome ukazivanje policije i prijetnji represijama postaje gotovo
svakodnevnica, kao da se živi u doba najcrnjeg Miloševićevog režima. Dogaðaji
na Hadžetu, pokušaj oduzimanja zgrade Islamskog fakulteta, pokušaj
falsificiranja izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće, pokušaj onemogućivanja
rada Internacionalnog univerziteta (a da i ne govorimo o nešto ranijim
"ekscesima" nakon nasilnog instaliranja druge Islamske zajednice i
sl.) te drugi bliski susreti sa kordonima do zuba naoružane žandarmerije otužna
su slika Novog Pazara i njegovih žitelja koji, svedeni na egzistencijalnu
bijedu i neimaštinu, moraju da se, čak i fizički, bore za ono posljednje što im
je ostalo – za ljudsko dostojanstvo i/ili duhovni integritet. Kako bošnjački
pozivi Beogradu na dijalog, na razgovor nisu urodili plodom a nekadašnja
obećanja srbijanskih političkih čelnika se pokazala kao "ludom
radovanje", to se u Sandžaku, a posebno u sandžačkoj dijaspori, koja je,
kako se tvrdi, tri puta brojnija od Sandžaklija u zavičaju, sve više formira i
učvršćuje svijest kako je jedini izlaz iz te tegobne situacije i jedina vrsta
kakve-takve zaštite osnovnih ljudskih prava autonomija Sandžaka na principu
evropskih regija. Autonomija koja, treba li podsjetiti, ima i svoje povijesno
utemeljenje (20. 10. 1943.) koja će se, ako ništa drugo ne pomogne, pored
ostalog, nastojati realizirati i meðunarodnim "pritiskom", pod kojim,
kako je rečeno, srbijanska vlada najefikasnije funkcionira. Dakle, mirnim
putem.

Ono što je u svemu tome neobično, i što je
presedan za današnje vrijeme, jeste činjenica da ovi procesi ne dolaze kao
rezultat djelovanja političara, predstavnika Sandžaka u tamošnjoj srbijanskoj
vladi (naprotiv, oni su, po mnogo čemu sudeći, glavna smetnja) već od Islamske
zajednice, iz koje se opet izdvaja jedna ličnost koja stoji na njenom čelu, ali
i na čelu svih tih inicijativa i procesa, a to je muftija Muamer ef. Zukorlić.
Pa iako mu se, u nedostatku pravih argumenata, predbacuje miješanje vjere i politike,
on to lakonski odbacuje tvrdnjom da je bitno ono što napaćeni i ojaðeni narod
želi, a to je promjena njegovog kako egzistencijalnog tako i kulturnog i
duhovnog stanja, što je, nesumnjivo, i zadatak vjere odnosno vjerskih
predstavnika. Svojom nesebičnošću, elokvencijom i mudrošću, a nadasve
visprenošću, hrabrošću i istinskim angažmanom, muftija Zukorlić iz dana u dan
izrasta u čovjeka sa vizijom, istinskog narodnog voðu i predstavnika koji umije
formulirati njihove najbitnije interese, sve sa jasnom konotacijom: sve za
obraz, vjeru i dostojanstvo, obraz, vjeru i dostojanstvo ni za šta! Pa iako mu
se (njemu i njegovim saradnicima) na svaki način nastoji onemogućiti javno
djelovanje i prezentiranje istine o Sandžaku i Bošnjacima u njemu, posebno kad
se radi o nastupima u medijima, na javnoj sceni, njegova sada već nesumnjiva
harizma vješto probija te brane i oklope, nalazeći ne samo prostor već i
ugledne sabesjednike kako u inozemstvu tako (normalno drastično manje) i u
Srbiji (Liberalna partija Čedomira Jovanovića, mnogi ambasadori, neke nevladine
organizacije i dr.) tako da je nesumnjivo da će Srbija, htjela ne htjela, ako
misli ići u bilo kakve euroatlanske integracije, morati prvo srediti stanje u
svojoj kući. Koje je, sa ovakvom politikom koja se danas vodi, sve gore i gore.
Tako, čini se, ima pretpostavki da nam se ponovi povijesna situacija ili
povijesni fenomen kada su neke naše muftije bile istinski narodni tribuni i
predvodnici ne samo u odbrani vjere, već i u odbrani naroda i zemlje, samo, u ovom
slučaju, mirnim putem, putem diplomatije i dijaloga. To tim prije što se,
osobito u posljednje vrijeme, na najeklatantniji način pokazala (i pokazuje)
moralna bijeda politike i političara, koji umjesto da zastupaju i brane
interese onih koji su ih izabrali, uglavnom zastupaju svoje lične interese i
služe kao paravan ili maskota državi da može uvijek prstom pokazati na njih
(šta hoćete: imate dva bošnjačka predstavnika!)

Treba reći i to da na adresu Islamske
zajednice u Srbiji, pa i samog muftije, sve više dolaze ozbiljni prijedlozi da,
zbog specifične situacije u kojoj se nalazi, a da mu ona ne bi bila ni formalna
smetnja, muftija Zukorlić svoju ahmediju zamijeni – kapom, tj. da svoju
poziciju u Islamskoj zajednici prepusti nekom od svojih najbližih saradnika, a
da on nastavi, formiranjem političke stranke, političko djelovanje. Ovakav
prijedlog se obrazlaže činjenicom da je muftija Zukorlić učinio sve što je
praktično moguće da se uradi na vjerskom planu i konsolidaciji Islamske
zajednice (pokrenute su sve muslimanske institucije od obdaništa, preko medrese
do fakulteta odnosno univerziteta, a da se ne govori o drugim redovnim
aktivnostima Islamske zajednice), te da sada, kada je Sandžak u situaciji da
nema političara koji se mogu (i hoće) hrvati sa postojećom srbijanskom vlašću,
a koji uživaju povjerenje naroda, da tu funkciju preuzme (do)sadašnji muftija,
koji očito umije, može i zna i politički promišljati i djelovati i, što je
posebno važno, koji se boji jedino Allaha, dž.š. Naravno, to bi bio svojevrsni
presedan (i rizik!) u našoj i islamskoj i političkoj povijesti, ali – nužda
zakon mijenja.

Šta će se sve dešavati u narednom periodu,
vidjet ćemo, ali, ako je nekome stalo do mišljenja autora ovog teksta, ni on
nije protiv jedne takve inicijative o kojoj svakako treba dobro promisliti.

Ono što je, meðutim, izvjesno i što je
generalno važno moglo bi se kazati jednom rečenicom: nije bitno da li će biti
kapa ili ahmedija (obje su potrebne Sandžaku), Sandžaku je najpotrebnija –
glava!

P.S. Za ilustraciju stanja u Sandžaku donosimo
samo nazive osnovnih škola u Novom Pazaru u kome Bošnjaci čine 87%
stanovništva: Rifat Burdžović Tršo, Jovan Jovanović Zmaj, Stefan Nemanja, Ðura
Jakšić, Vuk Karadžić, Desanka Maksimović, Aleksandar Stojanović Leso, Rastko
Nemanjić, Bratstvo, Jošanica, Selakovac, a slična ili još gora je situacija i u
nekim drugim gradovima. Kako sa školama tako i sa nazivima ulica. Džemail
Suljević u pomenutoj tv emisiji na "Pinku" napomenu da u jednoj
Sjenici u kojoj je više od 85% bošnjačkog stanovništva, od stotinjak ulica samo
dvije nose imena Bošnjaka! Doduše, slična situacija je i u manjem bh entitetu
(RS) ali to je već druga priča!

Piše: Aziz
Kadribegović, glavni i odgovrni urednik „Preporoda“

Izvor: Preporod.com