Deda Mraz i Sveti Sava

| Glas islama | Broj 206 | NAŠE VIÐENJE |
Teško je zdravom razumu da pojmi da u sekularnoj državi sve javne institucije imaju svoje pravoslavne slave, a da se istovremeno zahtijeva lojalnost i graðana nepravoslavaca tim ustanovama. To nije moguće i to se neće desiti. Puna lojalnost državi i njenim institucijama i ustanovama moguća je samo u ambijentu u kome ih graðani doživljavaju kao svoje. 

Krajem mjeseca imami su se pobrinuli putem hutbi da pojasne džematlijama ko je bjelobradi starac u crvenoj odjeći koji povodom Nove godine unosi radost u dječja srca, navodno im dijeleći izdašne poklone. Ne radi se ni o kakvom djedu od mraza već o episkopu Nikoli iz četvrtog vijeka, po kršćanskom vjerovanju, svecu zaštitniku djece.

Ne vidimo ništa loše da kršćani svojoj djeci predstave Svetog Nikolu u bilo kom liku, ali ono što nipošto ne može biti prihvatljivo jeste predstavljanje ovog kršćanskog sveca u liku Deda Mraza i muslimanskoj djeci kao univerzalnu vrijednost. Nema sumnje da je Deda Mraz misionarski projekat sa ciljem postupnog uticaja na identitet muslimana do konačne asimilacije.

Dovoljno je da ste čuli hutbu o Deda Mrazu ili da pročitate ovaj tekst i shvatit ćete zašto je beogradski režim organizovao agresiju na Islamsku zajednicu, koja traje do dana današnjeg, i zašto nezakonito nastoji oteti Islamsku zajednicu iz ruku Islamske zajednice isključujući samo u ovoj godini 39 vjeroučitelja, angažujući njemu podobne.

Nažalost, u Beogradu i dalje dominira politika čiji protagonisti vjeruju da su muslimani opasnost za Srbiju, a to znači da ih je najbolje eliminisati. Pošto su ratovi za sada iza nas, očito se pribjegava strategiji pritisaka i programa sa ciljem asimilacije ili iseljavanja.

Ono što posebno otežava stanje muslimana je i monopolska kontrola medija od strane režima, koja se može opisati brutalnijom od one iz Miloševićevog vremena. U tom periodu postojali su režimski, ali i opozicioni mediji, dok danas skoro da nema onih  kojima se ne diriguje od strane režima, da li putem Šepera, ili nekog, ili nečeg drugog – nema razlike. Dovoljno je da ste ovih dana pratili tzv. Javni servis RTS i da se ne možete oteti utisku da gledate televiziju neke teokratske pravoslavne države u kojoj žive isključivo Srbi pravoslavci. I kako treba da se osjeća neki musliman koji se eventualno odluči da plati tv-pretplatu ovoj televiziji?

Ako se Sveti Nikola, zapakovan u Deda Mraza, može nazvati misionarskim projektom u svilenim rukavicama, Sveti Sava i školska slava u svim školama Srbije 27. januara se nesumnjivo mogu označiti brutalnim pravoslavno-krstaškim projektom, usmjerenim prvenstveno protiv muslimana ove zemlje. 

Teško je zdravom razumu da pojmi da u sekularnoj državi sve javne institucije imaju svoje pravoslavne slave, a da se istovremeno zahtijeva lojalnost i graðana nepravoslavaca tim ustanovama. To nije moguće i to se neće desiti. Puna lojalnost državi i njenim institucijama i ustanovama moguća je samo u ambijentu u kome ih graðani doživljavaju kao svoje. 

Uzalud se režim trudi da kupi dovoljno „dobrih“ Bošnjaka i „dobrih“ muslimana radi ostvarenja svojih nehumanih ciljeva. Poriv prema slobodi meðu muslimanima, predvoðenim svojom vjerskom i intelektualnom elitom, u vremenu slobodne komunikacije, neplodno je tlo za sjetvu i žetvu diskriminatorskih projekata nad muslimanima u Srbiji. 

I nikakva otrovna pera Tanaskovića i drugih angažovanih antiislamskih „intelektualaca“ im neće pomoći. Ostavljamo im kur'ansku poruku: „Vama vaša, a nama naša vjera.“